>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Dejan Kožul

Dijala Hasanbegović: Moja je poezija šaka u oko

Knjiga je puna krikova, pjesme su pune ekspresije, pobune, ali, također, empatija igra izuzetno važnu ulogu. Ne samo krik, iako je knjiga prvenstveno to. Empatija je ono osnovno što nas čini ljudima. Moramo početi saosjećati jedni sa drugima. To je ta nova osjećajnost

Izdavačka kuća Vrijeme iz Zenice odnedavno se može podičiti novom edicijom pod nazivom ‘Nova osjećajnost’, koju je otvorio Mehmed Begić, a pod uredničkom rukom Marka Tomaša dio nje su postali Vuk Rodić, Darko Cvijetić i Dijala Hasanbegović sa knjigom ‘Neće biti djece za rat’. Sa sarajevskom novinarkom, književnom kritičarkom i pjesnikinjom Dijalom Hasanbegović razgovarali smo u Banjaluci, na prvom banjalučkom feminističkom festivalu, BLASFEM-u.

Bez obzira na to koliko se neko trudio da te ušutka, dođe momenat kad dobiješ šansu da progovoriš i onda treba progovoriti i nešto promijeniti

Knjiga je izašla relativno skoro. U periodu prije objavljivanja i nakon kao da je stvorena atmosfera iščekivanja nečeg velikog. Ruku na srce, ovo je veliko, ali znamo gdje je poezija danas. Kako vam je to uspjelo?

Premijerna promocija, vatreno krštenje je prošlo u Sarajevu, u ‘Zvonu’, i sad sam došla u Banjaluku. Knjiga se toliko čekala, a najviše sam ja čekala da sazrije, da svi ti rukopisi dobiju neki svoj oblik. Ona je privatno jako iščekivana. Iščekivali su je i moji prijatelji. Rado dijelim poeziju na društvenim mrežama, što ne radi mnogo pjesnika, tako da je ponijela tu energiju sa sobom. A kad je izišla, proširila se. I imam osjećaj da je ovako otrovno zelena napravila neki mali haos. Divna je.

Kad kažete ‘Neće biti djece za rat’, na koju djecu mislite, na koji rat?

‘Neće biti djece za rat’ je izjava koja je kategorična, koja je i otresita, i ljutita, i mirna. Koju, iako je, prvenstveno, izgovara ženski glas, može izgovoriti i muški glas, a koju opet može ne izgovoriti nijedan glas. To je: ‘Neće biti djece za rat’. Jednostavno, neće ih biti. Moja je zamisao bila da od početka, kad počne čitati knjigu, čitatelj pročita naslov, cijelu zbirku i onda shvati da neće biti djece za rat.

Ne želim se izvinjavati

Dvojako se to može shvatati. Kao da ih uopće neće biti, ali i kao da ne damo djecu za rat?

U svom naslovu, i inače u svemu što napišem, tečem i mijenjam se u svakom trenutku. Tekst koji prestane da se mijenja u svojoj percepciji je mrtav tekst. Tako da se jedno jutro probudim i mislim da neću imati djecu pa zato neće biti djece za rat. Drugog jutra ću se probuditi i to će značiti da će moja djeca živjeti negdje gdje neće biti rata ili će značiti nešto potpuno treće. Što god to bilo, ne bih željela da nosim teret krivnje i da se moram izvinjavati bilo kojoj mlađoj generaciji jer ih nisam na vrijeme zaštitila.

Mogu elite da bacaju spinove, da sudjeluju u potpirivanju mržnje, da po potrebi izazivaju tenzije, ali ono što je potrebno da bi stvari planule je čovjek koji baci kamen, koji izvadi nož, ispali iz puške

Knjiga je objavljena kao dio nove edicije izdavačke kuće Vrijeme iz Zenice. Zove se ‘Nova osjećajnost’, a urednik je Marko Tomaš?

Zajedno sa ovom knjigom objavljene su knjige Darka Cvijetića i Vuka Rodića. ‘Novu osjećajnost’ je Marko zamislio kao malu zbirku nekih novih glasova u poeziji. Ako ne novih onda drugačijih, ako ne drugačijih onda drugačijih za ove prostore i, također, pomalo za ljude koji su u svojim sredinama bili ili zanemareni ili se nisu baš najbolje snašli. Tako da nas vidim kao malu skupinu autsajdera. Tiha voda brege dere i slično.

Svi ste već duže vremena prisutni. Više-manje ljudi znaju za vas i ovo sad jeste neko zaokruživanje te cjeline?

Iako smo stilski stvarno različiti, mislim da nas povezuje želja da se progovori o nekim stvarima o kojima se šuti – od rata, preko ratne i dječje traume, pa sve do duševnih bolesti, ličnih iskustava, kroz poeziju. Povezuje nas svašta i svašta nas spaja.

Dosta se bavite novinarskim poslom, pišete književne kritike itd. U kom smjeru mislite da će dalje teći vaš rad, nakon objavljivanja ove knjige?

Mislim da se bolje izražavam kroz poeziju, da me bolje ljudi razumiju kad se izražavam u poetskom jeziku. Mislim da je to mjesto gdje budem, jezik kojim govorim, neka domovina u koju sam se smjestila i mislim ako je to sredstvo izražavanja koje meni najviše paše, da će prijem publike biti znatno drukčiji. Ne kažem bolji, ali mislim da će me tako ljudi definitivno malo bolje upoznati.

Vaše pjesme su dosta emotivne, izazivaju empatiju, pa i bijes, vrisak. Može li se iz prostora empatije djelovati?

Knjiga je puna krikova, pjesme su pune ekspresije, pobune, ali, također, empatija igra izuzetno važnu ulogu jer su pjesme zamišljene kao ciklus priča o različitim ljudima. U više različitih osobnosti sam morala da uđem, da proživim sve to što one jesu. Empatija igra vrlo važnu ulogu u ovoj zbirci. Ne samo krik, iako je knjiga prvenstveno to, šaka u oko. Empatija je osnovno što nas čini ljudima, vjera u empatiju. Moramo početi saosjećati jedni sa drugima. To je ta nova osjećajnost.

Trauma zauvijek ostaje

Često izlazite izvan svojih okvira. Spomenuli ste da ste morali da uđete u više različitih osobnosti. To ne radite samo dok pišete pjesme već i u svojim tekstovima. U koje likove najviše volite uskočiti?

Iziđem iz sebe često. Drago mi je što ste to spomenuli, taj moment transcendencije, kad osjećaš da si ti ustao ujutru, napravio kafu, pojeo jaje, a onda uvidiš da to nisi ti. Postoji taj neki klik koji mora da se desi i koji svaki dobar pisac mora da zna i osjeti. Čak i kad pišem pjesmu u prvom licu, izađem iz sebe, a posebno kad pišem iz perspektive muškarca, starca itd. A najviše volim oštećene ljude, s velikim teretom. Probam da im pomognem da skinu taj teret. Dosta ljudi mi je reklo da je doživjelo neku vrstu olakšanja nakon čitanja, a posebno nakon performansa čitanja. Pjesme drukčije zvuče kad ih čitam i kad se čitaju u tišini. Tada te pjesme nisu više moje. Može da ih čita tko god i kako želi. Savjetujem svima da nađu svoj glas. Ovdje ih ima puno. U suprotnom, tekst je mrtav.

Jednim dijelom se bavite i djetinjstvom, a tu je ključna trauma. Koliko mislite da je kroz poeziju moguće suočiti se sa traumom i doći do katarze?

Moguće je suočavati se, pokušavati, između ostalog, prevazići traumu. Mislim da je trauma nešto što ne prolazi. Ona zauvijek ostaje. Ona je dio nas i sa tim moramo da se pomirimo. Moguće je da je ostavimo negdje i da ona tamo stoji. Ima jedan crtić koji volim, zove se ‘Meri i Maks’, o dvoje ljudi koji se međusobno dopisuju. Ona je djevojčica koja živi u Australiji, a on je starac koji živi u Njujorku, ima Aspergerov sindrom. Postoji scena u tom crtiću u kojoj on priča kako je imao imaginarnog prijatelja kad je bio mali, a onda je rekao da mu je u jednom trenutku prestao biti potreban i sad samo sjedi u kutu i čita. On je još uvijek tu. Tako je nekako i sa traumom. U jednom momentu neće nam biti potrebna ni kao pokretač naše umjetnosti, ni kao pokretač naše boli i bolesti. U jednom trenutku je moguće prevazići je, ali ona će negdje ostati u ćošku da čita, da sluša muziku… Boravit će sa nama i dalje.

Kod nas je ključno pitanje kad će ta trauma prestati biti uzrokovana ratnim dešavanjima?

Kad ne bude djece za rat. Ne znam da li će biti još rata, da li ćemo morati još da preživljavamo. Teška su to, neizvjesna pitanja, i plaše me.

Zato i odlazite u mračne momente, ali samo kako biste iz tog mraka izašli i pronašli svjetlo. Kako se snalazite u toj igri uspona i padova, mračnoga i svijetloga?

Nisu to baš uvijek jako zabavne i ugodne stvari, ta osjećanja koja se smjenjuju. Vrlo ste ih precizno opisali kao uspone i padove, ali i iz njih proiziđe nešto dobro i onda je to u redu.

Dugi niz godina bavili ste se književnom kritikom. Koliko je to uticalo na vas kao autorku?

Dosta. Samim tim bilo mi je lakše suočiti se sa time da nešto moje postaje javno. Bilo mi je lako jer sam poznavala određeni krug pisaca i pjesnika. Pripremilo me na određeni način. Inače je na mene jako teško izvršiti uticaj. Nalazim uzore u svemu što vidim, ali, što se tiče autora, nemam nekih za koje bih mogla da kažem da je to bio neko u koga sam se ugledala, iako sam se divila i uživala u mnogim stvarima. Voljela sam se držati svoje strane, pustiti da na moj stil utiču muzika, film, obični ljudski govor…

Ne želim novu elitu

Pjesmom ‘Moj prvi singl’ se obračunavate sa samozvanom intelektualnom elitom. Kolika je odgovornost tih ljudi za kaljugu u kojoj se nalazimo?

To jeste određeni generacijski obračun. Obračun sa patrijarhalnim figurama koje su uspostavljale nekakve vrste književnih standarda, umjetničkih, filmskih i drugih. Ta je pjesma, onako, ljutita. Koliko su nam škodili? Onoliko koliko smo im dopustili. Žaliti se da postoje neki ljudi koji su sve izmanipulirali, koji čitaju samo sebe, promoviraju samo sebe, a postoje i lijepo im je, žaliti se na to nema smisla. Bez obzira na to koliko se neko trudio da te ušutka, a i ja sam bila ušutkivana, dođe momenat kad dobiješ šansu da progovoriš i onda treba progovoriti i nešto promijeniti.

Postoji li neka nova ‘elita’ koja bi ih izgurala, ali ne samo da zauzme njihova mjesta?

Ne bih voljela da se stvori nova elita, ali bih voljela da se stvori neka kritična masa različitih, divnih, dobrih, ne samo pjesnika nego i pisaca. Poput, evo, Tanje Stupar Trifunović. Ne znam može li se nešto bolje pročitati trenutno. Voljela bih da bude što više novih ljudi koji su se stvarno osjećali kao da su na margini dešavanja, pogotovo u Sarajevu, koje je malo i gdje prevladavaju jaranske kritike i slično.

Kako da izađu iz tog prostora margine?

Dovoljno je da prepoznamo jedni druge i pomognemo jedni drugima, onako kako smo se prepoznali Darko, Vuk, Marko i ja, i Mehmed Begić koji je bio prvi u ‘Novoj osjećajnosti’. Na taj način, solidarnošću, radeći potpuno suprotno od onoga što je radila ta nametnuta, blesava elita, koju sam pokušala da, nadam se bezazleno, ismijem. Nije lako, ali treba to uraditi.

Kad već pričamo o odgovornosti elita, kako vidite odgovornost medija za ono u čemu se nalazimo?

Elite i mediji su svakako odgovorni za uticaj na javnost, ali ono što ne mogu da prestanem da naglašavam je to da su za rat potrebni ljudi: čovjek, plus čovjek, plus čovjek i tako dok ne dobiješ bataljon vojske. Mogu političke, kulturne, medijske i druge elite da bacaju spinove, da sudjeluju u potpirivanju mržnje, da po potrebi izazivaju tenzije, ali ono što je potrebno da bi stvari planule je čovjek koji baci kamen, koji izvadi nož, ispali iz puške. Jedan čovjek, pa plus još jedan…

1/2