>

novosti logo

Politika / Balkan Politika / Balkan

Diktat ekonomije

Vlada Ane Brnabić dobila je za dosadašnji rad puno više podrške u institucijama EU-a nego u samoj Srbiji, gdje joj predbacuju da podilazi europskim i svjetskim političkim i financijskim moćnicima

Rezimirajući prvih sto dana svoje vlade srpska premijerka Ana Brnabić i formalno je proglasila da su u Srbiji završile godine štednje i najavila da su pred njom godine strukturnih i društvenih reformi. Suočena s mogućnošću da i Srbija sklizne u grčki scenarij, tadašnja Vučićeva vlada je početkom 2015. godine sklopila sporazum s MMF-om kojim se obvezala provesti fiskalnu konsolidaciju zemlje i niz strukturnih reformi, ponajprije u državnom i javnom sektoru. Najnepopularnija mjera u setu bolnih rezova bilo je desetpostotno smanjivanje plaća u državnim i javnim službama te iznadprosječnih mirovina. Vučićeva nasljednica Ana Brnabić sada je najavila da će od početka sljedeće godine plaće državnih i javnih službenika biti povećane u rasponu od pet do deset posto, a mirovine za pet posto, s time da će do konca ove godine svim umirovljenicima biti isplaćen i jednokratni bonus u iznosu od četrdesetak eura.

Premijerka je prezentirala rezultate tromjesečnog rada svoje vlade i najavila ključne poteze u sljedećoj godini odmah nakon što je njezin i Vučićev ministar financija Dušan Vujović javio da je za Srbiju najvažnija vijest s godišnjeg zasjedanja MMF-a i Svjetske banke to da su ‘na dobrom putu da s visokim ocjenama završe osmu i posljednju reviziju postojećeg trogodišnjem programa s MMF-om’. Vujović je potvrdio i da je povećanje plaća i mirovina dogovoreno s MMF-om, ali i da je skicirana dinamika realizacije onih dijelova programa koji nisu provedeni, a radi se o kašnjenju u reformi javnog sektora i restrukturiranju javnih poduzeća s velikim dugovima.

Sve se to, međutim, već neko vrijeme znalo i u Srbiji. Uostalom, Fiskalni savjet Srbije, koji već sedam godina doista funkcionira kao neovisno državno tijelo koje stručno i precizno propituje službenu fiskalnu i ekonomsku politiku, u svojem dokumentu ‘Fiskalna kretanja u 2017. godini i preporuke za 2018. godinu’ detaljno je ocijenio dobre i loše strane aktualne fiskalne politike i preporučio nužne promjene i smjer kojim bi se vladina ekonomska politika trebala kretati. U rezimeu svoje opširne, detaljne i precizne analize te u brojnim preporukama Fiskalni savjet je konstatirao: ‘U 2017. godini dostignuti su najvažniji kvantitativni ciljevi fiskalne konsolidacije. Prvi put još od 2005. ostvarit će se fiskalni suficit, a javni dug će, nakon deset godina, ponovno imati osjetan pad. Ovo uravnoteženje fiskalnih tokova otklonilo je neposrednu opasnost od izbijanja krize javnog duga i doprinijelo makroekonomskoj stabilizaciji – niskoj inflaciji i umjerenom vanjskom deficitu. Međutim, reformski ciljevi fiskalne konsolidacije nisu ni izbliza ostvareni. Ti ciljevi odnose se, prije svega, na poslovanje javnih i državnih poduzeća, kao i na uređenje sustava plaća i zaposlenosti u javnom sektoru, reformu zdravstva i prosvjete, unaprjeđenje privrednog ambijenta (vladavina prava, efikasnost administracije i drugo). (…) Također, struktura budžeta i dalje je veoma loša – Srbija je negativni rekorder u Centralnoj i Istočnoj Europi (CIE) po niskim izdvajanjima za javne investicije, pa je kvaliteta domaće infrastrukture izuzetno loša. Nereformirani javni sektor i niske javne investicije su među glavnim razlozima zbog kojih Srbija sustavno zaostaje po privrednom rastu u odnosu na druge zemlje CIE. (…) Povoljna tekuća fiskalna kretanja u 2017., međutim, stvaraju uvjete da se to promijeni otpočinjanjem trajnog uređenja javnih financija Srbije, što je rijetka prilika koju ne bi trebalo propustiti.’

I dok međunarodne i srpske financijske i slične institucije valoriziraju prije svega ekonomsku i fiskalnu politiku aktualne i prijašnje Vlade Srbije te njihovo napredovanje u pristupnim pregovorima s Europskom unijom, opozicijski i drugi kritičari zaokupljeni su karakterom vlasti koju uspostavljaju predsjednik države Aleksandar Vučić i njegova Srpska napredna stranka, uz malu pomoć svojih koalicijskih partnera. Po njima, Srbijom vlada Vučićev apsolutizam u kojem je vlada Ane Brnabić zadužena za to da odobrovolji europske i svjetske političke i financijske moćnike vođenjem ekonomske i fiskalne politike po njihovom ukusu i diktatu.

Tako lider LDP-a Čedomir Jovanović u izjavi povodom sto dana vlade poručuje: ‘Vidjeli smo podnošenje izvještaja članova vlade koji izbjegavaju političke teme, a najbolje se snalaze dok pričaju o statističkim podacima i tehničkim stvarima, zaboravljajući da su oni političke ličnosti i da se ne mogu praviti da ih se ne dotiču suštinski problemi koje Srbija ima.’ Premijerka na kritike zasad najčešće odgovora u stilu: ‘Mi smo tu da sprovodimo zajedničku politiku koja će dati bolji poslovni ambijent i omogućiti bolji život naših građana. Samo to je važno.’ Slično je, doduše, u sumrak Jugoslavije govorio i tadašnji jugoslavenski premijer Ante Marković, uvjeren da su uspješne i efikasne ekonomske reforme njegove vlade jače i narodu primamljivije od zova nacionalističkih politika koje su razarale jugoslavensku federaciju i na kraju zajedno s njom pomele i Markovića i njegovu vladu. No ipak je to bila druga zemlja i drukčiji unutarnji i vanjskopolitički uvjeti od onih aktualnih u kojima Ana Brnabić vodi Vladu Srbije pod patronatom Aleksandra Vučića, ali i u okviru pristupnih pregovora s Europskom unijom koji i Vučiću kao nespornom srpskom lideru s natpolovičnom biračkom podrškom nameću demokratska pravila igre koja mora poštivati ako doista želi zemlju dovesti do punopravnog članstva. Sređivanje ekonomije zemlje tek je prvi korak u tom procesu pristupanja, po mnogo čemu i najteži, ali i najopipljiviji i puno mjerljiviji od drugih eurostandarda koje Srbija mora preuzeti i oživotvoriti. Drugi standardi se polako valjaju za ekonomskim, ali i oni će doći na red, makar i u svom rudimentarnom obliku, koje će kao minimalne kriterije morati ispuniti i Srbija prije primanja u članstvo EU-a. Premda ni članice EU-a nisu imune na autoritarne političke lidere, njima je puno teže, gotovo nemoguće, proći na ulazu u njezino članstvo nego se kasnije, kad je zemlja već ravnopravni član Unije, dokopati vlasti.

Vjerojatno je i to jedan od važnijih razloga zašto je politika vlade Ane Brnabić dobila puno više podrške i pohvala na svom prošlotjednom predstavljanju u institucijama Europske unije nego u samoj Srbiji, u kojoj je i vladajući i oporbenjaci, i simpatizeri i kritičari, promatraju i vrednuju prije svega kao produženu ruku predsjednika Vučića. U takvim uvjetima i političkoj atmosferi, barem dok traju srpski pristupni pregovori s EU-om, zapravo je prednost vlade Ane Brnabić što se može baviti i hvaliti ‘ekonomskom statistikom’ a ne ‘čistom politikom’, ako je uopće na duže staze moguće jedno odvojiti od drugoga jer je u Uniji danas ipak puno teže, gotovo nemoguće, diktatorski i autoritarno upravljati ekonomski uspješnim zemljama.

1/1