>

novosti logo

Društvo Društvo

Diktatura i čistke

Tendencija svih zakona, uredbi i pravilnika iz vremena diktature bila je uvijek ista, jedinstvena i dosljedna. Riječima Ivana Ribara: ‘Iskoristiti sva moguća dopuštena i nedopuštena sredstva protivno ne samo postojećim zakonima, već najosnovnijim načelima pravde, morala, uopće humanosti, kako bi se iskorijenio komunizam, te razbili i uništili radnička klasa i Komunistička partija’

U 30-im godinama prošlog stoljeća KPJ je trpjela od dvostrukih gubitaka, ali se usprkos tome junački borila da pripremi narode Jugoslavije za narodnooslobodilačku borbu i socijalističku revoluciju koje su stajale pred njom. Kao da nije bilo dovoljno što je pod režimom diktature kralja Aleksandra od 1929. radila u ilegali s nesmiljeno progonjenim članovima, partija je zaglavila i u staljinskim čistkama u Moskvi, tako da su gubici dolazili i iznutra i izvana.

Umjesto smjene zbog političkih grešaka, Gorkić je potpuno neopravdano predstavljen kao neprijatelj partije i član ‘antisovjetske organizacije u Kominterni’. Suđenje i izvršenje ‘najviše kaznene mjere’ – strijeljanja – dogodilo se u jednom danu

Šestojanuarska diktatura započela je poznatim ‘manifestom’ kralja Aleksandra da je ‘nastupio čas kada između naroda i kralja ne može i ne smije biti posrednika’. Ukinut je Ustav, raspuštena Narodna skupština, kao i sve političko-stranačke organizacije, čime je nestalo i ono malo političkih sloboda i građanskih prava zajamčenih Ustavom. Za ovaj autoritativni, diktatorski i lični kraljev režim Ivan Ribar, otac narodnih heroja Lole i Jurice, u svojim sjećanjima na komunizam između dva rata kaže da je bio ‘reakcionaran i bez ikakve zakonske osnove’. (Ivan Ribar, ‘Stara Jugoslavija i komunizam; Zakoni, sudovi, zatvori i logori u staroj Jugoslaviji protiv komunista’, Stvarnost, Zagreb 1967.). Nova vlada, iako neparlamentarna, jer su političke stranke bile raspuštene, ipak je popunjena licima iz bivših vladajućih stranaka. Cijeli taj kontekst značio je objavu rata komunizmu. Tendencija svih zakona, uredbi, pravilnika i sličnih akata donesenih u periodu diktature od 1929. do 1941. godine, od kraljeva manifesta pa do pravilnika o logorima, koji su, poput Bileće, osnivani na kraju, bila je uvijek ista, jedinstvena i dosljedna. Riječima Ivana Ribara: ‘Iskoristiti sva moguća dopuštena i nedopuštena sredstva protivno ne samo postojećim zakonima, već najosnovnijim načelima pravde, morala, uopće humanosti, kako bi se iskorijenio komunizam, te razbili i uništili radnička klasa, Komunistička partija i savez komunističke omladine.’ Širom su otvorena vrata organima policijske vlasti da po slobodnom nahođenju upotrebljavaju ova sredstva, a sve na osnovu Zakona o zaštiti javne sigurnosti i poretka u državi od 6. januara 1929. Pod ugrožavanjem javnog reda i mira i dovođenja u opasnost javnog poretka progonjeni su pisanje, štampanje, izdavanje i rasparčavanje knjiga, novina, plakata ili objava, svaka pismena ili usmena propaganda, izjava pa i jedna riječ kojom bi se tražila promjena poretka u državi. Sve se to kažnjavalo robijom do dvadeset godina. Samo članstvo u KP-u i SKOJ-u smatralo se zločinom.

Zakonom su bila zabranjena sva političko-stranačka udruženja. No zbog djela protiv komunista tužilac je podizao optužnice po dužnosti i samoinicijativno, a protiv pristalica građanskih političkih stranaka nije mogao bez prijedloga ili naloga ministra pravde ili naređenja kralja. Vlast se već na Novu godinu 1929. hvalila vidnim uspjesima u ‘čuvanju i oslobođenju ‘našeg radništva’ od razornog utjecaja protudržavnih elemenata i komunizma’.

Državni sud za zaštitu države bio je nadležan za krivična djela iz Zakona o zaštiti bezbjednosti i poretka u državi i uskoro je postao poznat kao ‘prijeki sud’ protiv komunista. On je djelovalo sve do 1943. godine, dokle god je stara vlast, pa i u emigraciji, vjerovala da će se vratiti, a to nije mogla bez želje za surovim suzbijanjem komunista.

Jugoslavija je bila podijeljena na banovine u kojima su organizirani okružni inspektorati s nadležnošću da se brinu o poslovima javne sigurnosti. Uprava policije dijelila se na odsjeke, a ovi na referade. Na čelu uprave stajao je upravnik, a na čelu odsjeka šefovi. Postojao je poseban odsjek namijenjen samo progonu komunista. Najviša vlast – kralj i generali – sudjelovala je u odabiru mjera i metoda u progonima. Zbor uniformirane policijske straže, žandarmerijski vodovi, čete i bataljuni, zbor policijskih agenata u civilu, s posebnim stručnim šefom na čelu, sve su to, po riječima Ivana Ribara, bili ‘razbojnici i krvnici’, ne samo protiv komunista i skojevaca, već protiv radničke klase uopće, njenih ujedinjenih radničkih sindikata, a naročito protiv napredne omladine, predvođene studentima. Svijet policijskih nadleštava, mrežu organa policijskih vlasti u jedinstvenoj ulozi hvatanja, mučenja, prebijanja i zatvaranja radničke, studentske, radničko-seljačke omladine, narodne inteligencije, prvenstveno članova KP-a i SKOJ-a, Ivan Ribar upoznao je u svom političkom i advokatskom poslu, kao branitelj i pravni zastupnik pritvorenih komunista, mučenih u Glavnjači, optuženih i suđenih po redovnim sudovima i iznimnom specijalnom Državnom sudu za zaštitu države. Ono što se nazivalo režimom Glavnjače (kao stvarnog mjesta, ali i metafore za sve robijašnice i mučilišta) sastojalo se u sistematskom podvrgavanju torturi onih koji su prokazani ili osumnjičeni da su nepoznatog dana postali članovi KP-a ili SKOJ-a ili da su ovima pomagali kao jataci.

Raširena tortura štićena je specifičnim postupanjem pred sudovima, gdje mučeni nisu smjeli kazati ništa o svome iskustvu prebijanja, iznuđivanja, falsificiranja zapisnika, jer da se ta tematika ne tiče optužnice. U knjizi Ivana Ribara opisani su detaljno i neki konkretni oblici torture, kao i njihovi autori, poput Dragi Jovanovića, šefa specijalne policije pri Upravi grada Beograda. Tako se jedan postupak sastojao u tome da su se ‘pod nokte mučenog u meso zabijali šiljasti, posebno izrađeni i u benzin namočeni klinci od drveta, pa su se tako zabijeni palili, ili su se stavljali među prste, pa su stisnuti savijani kliještima ili vrtećim svrdlom izbijali palac ruke’. Sva pitanja važna za osiguranje državnog poretka i jedinstvene metode protiv komunizma postavljana su i rješavana pri upravi grada u Beogradu u Antikomunističkom odsjeku, jer su odavde, iz glavnog grada, navodno potjecale sve konspirativne i subverzivne akcije komunističke djelatnosti protiv postojećeg državnog poretka na cijelom državnom području.

Jedan od pariških emigranata, Josip Broz Tito, na čelu Komunističke partije provest će projugoslavensku liniju među hrvatskim komunistima, obnoviti partijsku organizaciju u zemlji i prebaciti rukovodstvo iz Francuske u Jugoslaviju

Novi Zakon o privrednim zadrugama, prihvaćen na skupštinskim sjednicama 16. i 17. jula 1937., primljen je u jednodušnoj atmosferi naglašavanja da se on donosi u znaku borbe protiv komunizma. Putem zakona i uredbi, a onda i direktnih naredbi, potisnut je, razbijen i konačno razjuren Ujedinjeni radnički sindikat (URS), a umjesto njega osnovani su žuti, režimski sindikati, ujedinjeni pod imenom ‘Jugoras’, koji su članstvo pribavljali često i ucjenama, naročito radnika-seljaka. Učlanjivanje je slijedilo kao obaveza žele li dobiti neki nekvalificirani radnički posao.

Istovremeno s takvim stanjem u zemlji, Kominternu je u Moskvi zahvatio val velikih čistki, što je na drugi način bio tragičan i bitan moment u povijesti KPJ. Interpretacija toga vremena danas je puno, a ono što je općepoznato jest da je tada pobijena gotovo cjelokupna jugoslavenska komunistička emigracija u SSSR-u, te da je na kraju tog perioda Josip Broz Tito postao novi generalni sekretar partije. Priča o KPJ tokom Velike čistke nije samo priča o Titu i njegovom usponu, nego i o mnogim zaboravljenim ideološkim strujanjima unutar jugoslavenskog komunističkog pokreta.

O toj temi rezime svoje još neobjavljene knjige ustupio nam je mlađi povjesničar Stefan Gužvica s CEU u Budimpešti (knjigu će krajem ove godine pod naslovom ‘Komunistička partija Jugoslavije v obdobju velikih čistk (1936-40)’ izdati ljubljanski izdavač Sophia). Sve počinje hapšenjem Milana Gorkića, koji je de facto od 1932. do 1937. bio na čelu KPJ (iako je generalni sekretar postao tek 1936.). Sumnje na njega u Kominterni, a onda i dolaženje pod udar tajne policije NKVD-a, počele su stavovima o njegovim pogrešnim procjenama situacije u Jugoslaviji, čiju demokratizaciju je očekivao nakon smrti kralja Aleksandra. Dok se događaju masovna hapšenja komunista i režim torture, on nudi suradnju buržoaskoj opoziciji i kompromise pojedincima koji se nisu slagali s linijom, ne izbacujući nikoga iz partije. Sve to vodi skretanju vrha pokreta udesno.

Uz to, bilo je i konkretnih provala i pehova. Najpoznatiji primjer bio je izdaja Adolfa Muka, jednog od organizatora akcije prebacivanja pet stotina jugoslavenskih dobrovoljaca u Španjolsku. Ne samo da ta akcija s brodom ‘La Corse’ nije uspjela, već je Muk, pod mukama, izdao cjelokupni sastav CK KPJ i detalje o metodama ilegalnog rada partije. Ne znajući za to, Gorkić ga je još mjesecima štitio. Stigavši u Moskvu, Gorkić je shvatio da je pod istragom, a u nemilost su pali i njegovi bivši pokrovitelji Nikolaj Buharin, njegova supruga Beti Glan i prijatelji Simo Miljuš i Radomir Vujović. Brzo je postalo jasno da se tu ne radi o partijskoj, nego o policijskoj istrazi. Gorkić i Ivan Gržetić, predstavnik KPJ u Kominterni, uhapšeni su 14. augusta 1937. Umjesto smjene zbog političkih grešaka, Gorkić je, po Gužvici potpuno neopravdano, predstavljen kao neprijatelj partije i član ‘antisovjetske organizacije u Kominterni’. Suđenje i izvršenje ‘najviše kaznene mjere’ – strijeljanja – dogodilo se u jednom danu.

Član Izvršnog komiteta Komunističke internacionale (IKKI) zadužen za balkanske zemlje bio je Wilhelm Pieck, a njegov referent u Sekretarijatu Kamilo Horvatin. On je od 1937. pisao izvještaje o KPJ, te zaključio da je glavni problem što su provokatori traženi ‘samo u najnižim partijskim organima’. Kominterni je tako sugerirao da su i neki od vodećih članova partije policijski špijuni. U situaciji paranoje ljudi su se međusobno optuživali za najgore zločine, suradnju s neprijateljem i neposlušnost partiji. Tako je Horvatin postao glavnim progoniteljem ‘gorkićevaca’, a uživao je povjerenje Kominterne, koje Tito još nije imao. U jednom trenutku cijela KPJ je u Moskvi promatrana kao potencijalno kriminalna organizacija.

No to nije cijela priča. Kominterna je očekivala da jugoslavenski komunisti sami riješe problem u kojemu se njihova partija našla. Horvatin je prvi ponudio rješenja. Ne samo borbu protiv navodnih trockista i gorkićevaca, nego i zahtjev za novim partijskim rukovodstvom. Sporova je bilo puno, onaj o nacionalizmu novoosnovane KPH, o suradnji sa sindikatima, tj. napuštanju onih reformističkih… O komunističkoj emigraciji u Parizu, gdje je de facto bilo središte rukovodstva, Horvatin je mislio sve najgore. Jedan od pariških emigranata, Josip Broz Tito, provest će u djelo sve Horvatinove prijedloge, osim otkaza suradnje s reformskim sindikatima. Tito će provesti projugoslavensku liniju među hrvatskim komunistima, obnoviti partijsku organizaciju u zemlji i prebaciti rukovodstvo iz Francuske u Jugoslaviju. Nema dokaza da su Horvatin i Tito bili u nekoj vezi, no želja za praćenjem direktiva Kominterne danih KPJ 1935. i 1936. upućuje na slične mjere za tzv. oporavak partije. Prednost Tita pred Horvatinom je, kaže Gužvica, što je bio radnik, a ne intelektualac, te ‘novo lice’ u SSSR-u, gdje nije puno boravio, pa i nije bio umiješan u često ogorčena rivalstva jugoslavenske emigracije. No Horvatin nije dobro završio. Ne samo da je izgubio trku za mjesto generalnog sekretara partije. Izgubio je i život. Iako se druga Specijalna komisija IKKI, formirana 1938., oslanjala na njegove izvještaje i podatke o pojedinim članovima partije, NKVD ga je uhapsio mjesec dana kasnije. U tom valu hapšenja stradali su i Đuro Cvijić, Filip Filipović i Antun Mavrak. Horvatin je strijeljan 15. marta 1938., a u dokumentu isljednika NKVD-a poslanom Staljinu stajalo je da je ‘razotkriven kroz svedočenja Gorkića i Gržetića’.

(Nastavlja se)

1/3