>

novosti logo

Dim na Dan Evrope

Devetoga maja vidjeli smo vjernu sliku kontinenta raskoljenog na moćni centar i poraženu periferiju: s jedne strane birokratski briselski labirinti kojima građani smiju švrljati jednom godišnje, s druge bijes naroda na mitskom trgu Sintagma

Ironijom kalendarske koincidencije, grčki zastupnici glasali su prošloga tjedna o velikom smanjenju mirovina i paralelnom povećanju poreza u noći uoči Dana Evrope. Središnji praznik Unije – koji se u Bruxellesu tradicionalno obilježava otvaranjem vrata evropskih institucija znatiželjnim posjetiteljima – tisuće Atenjana dočekalo je tako pred zatvorenim vratima nacionalnog parlamenta: policijsku su stražu zasuli kamenjem i molotovljevim koktelima, sa suprotne strane bačene su dimne bombe, nekoliko je prosvjednika uhićeno.

Devetoga maja, točno šezdeset i šest godina nakon što je Robert Schuman predstavio deklaraciju na koju se simbolički oslanja današnja ujedinjena Evropa, vidjeli smo tako vjernu sliku kontinenta raskoljenog na moćni centar i poraženu periferiju. S jedne strane birokratski briselski labirinti kojima građani smiju švrljati samo u posebnim prigodama, jednom godišnje; s druge bijes naroda na mitskom trgu Sintagma, unaprijed osuđen na neuspjeh. Jer grčki su predstavnici, naravno, naposljetku ipak izglasali paket mjera za uštedu više od pet milijardi eura. ‘Reformski’ rez, najbrutalniji do sada, bio je uvjet da Bruxelles uopće razmotri novu rundu tzv. financijske pomoći ekonomski razorenoj zemlji. Malo je pritom značio dvodnevni opći štrajk koji je paralizirao Grčku neposredno prije parlamentarne rasprave. Još manje izjava Sirizinog ministra kulture Aristidesa Baltasa, koji je prostodušno ustvrdio da ‘nitko u ovoj vladi ne podržava sporazum s kreditorima, ali smo ga svejedno potpisali’. A baš ništa ne znače upozorenja kako projekcija primarnog proračunskog suficita od 3,5 posto u 2018. godini – na kojoj sporazum počiva – spada u zonu perverznih fantazmagorija, jer ekonomija osakaćena bolnim rezovima ne otvara prostor za rast, dok nova rezanja produbljuju humanitarnu katastrofu do točke nepredvidljivog masovnog revolta s predvidljivo opasnim ishodima.

Od skoro 216 milijardi eura, koliko je do sada uplaćeno Grcima, tek desetak milijardi su dobili građani, dok je sav ostali iznos potrošen na servisiranje postojećih dugova i pripadajućih kamata. Dakle manje od pet posto tzv. financijske pomoći Grčkoj doista pomaže – devedeset i pet posto samo se transferira kreditorima

Možda nam je baš zato druga neočekivana podudarnost prikazala izgubljeni položaj države u kojoj radikalno lijeva vlada provodi radikalno desnu ekonomsku politiku preciznije čak i od obilježavanja praznika evropskog ujedinjenja ritualom grčkog poniženja: tek nekoliko dana ranije, naime, ugledna berlinska Evropska škola menadžmenta i tehnologije objavila je prvu detaljnu analizu ‘financijske pomoći’ Grčkoj, istraživši kamo točno odlazi novac kojim je plaćeno sustavno uništavanje tamošnjih socijalnih usluga. I prije je, doduše, bilo jasno da nova zaduživanja služe uglavnom vraćanju starih zajmova, u spirali koja Grčku vuče prema dnu. Sada, međutim, znamo i točne omjere: od skoro 216 milijardi eura, koliko je do sada uplaćeno Grcima, tek desetak milijardi su dobili građani, dok je sav ostali iznos potrošen na servisiranje postojećih dugova i pripadajućih kamata. Dakle manje od pet posto tzv. financijske pomoći Grčkoj doista pomaže – devedeset i pet posto samo se transferira kreditorima. Ili, jednostavnim riječima Jörga Rocholla, predsjednika berlinske visokoškolske ustanove: ‘Evropski porezni obveznici isplatili su komercijalne investitore.’ Retorička maskerada ‘nužnih reformi’, ‘življenja u skladu s mogućnostima’ i velikodušne ‘pomoći’, ukratko, prikriva jednostavnu operaciju prebacivanja ogromnih javnih sredstava na privatne račune: Grčka uopće nije cilj obilnih novčanih pošiljki, nego izigrani posrednik prisiljen periodično prinositi darove kreatorima svoje propasti. I tako će ostati sve dok čitava ova multimilijunaška konstrukcija napokon ne kolabira pod pritiskom neostvarivih evropskih projekcija grčkoga oporavka; do tada, međutim, banke će usisati još mnogo milijardi.

Ako smo na ekonomsku krizu Grčke zaboravili ubrzo nakon što je Bruxelles prošloga ljeta skršio otpor vlade Aleksisa Ciprasa, onda je to zato što se Evropa u međuvremenu suočila sa serijom potencijalnih katastrofa: od izbjegličkog vala, preko britanskog referenduma o napuštanju zajednice i terorističkih napada, pa sve do ubrzanog uspona radikalne desnice. Ljevicu je Unija, činilo se, neopozivo porazila, a Sirizino disciplinirano provođenje nametnutih mjera poslužilo je kao preventivna demonstracija pokornosti svima koji eventualno još uvijek gaje iluzije o nacionalnoj suverenosti, demokratskoj volji naroda, mogućnosti izbora i sličnim lošim šalama iz preambula temeljnih evropskih dokumenata. Ono što smo, međutim, zaboravili činjenica je da svaka pobjeda ima cijenu, da tu cijenu netko mora platiti i da je najčešće plaća vlastitom patnjom. U posljednjih se osam godina grčka ekonomija srozala za četvrtinu, izgubljeno je gotovo 850.000 radnih mjesta, pa skoro svaki četvrti radnik danas nema posao.

Izvjesno je da ovakva dinamika neizbježno vodi do točke pucanja; s te bi se točke evropska nasilna politika Bruxellesu mogla vratiti poput bumeranga. Iziđe li, naime, na koncu ovog maratonskog maltretiranja Grčka iz eurozone – a sve dok odluke Unije uporno pripremaju teren za najlošiji mogući razvoj zbivanja ta je prijetnja samo odgođena, nikako ne i otklonjena – posljedice će izmaći kontroli na čitavom kontinentu. Dim koji je na Dan Evrope iznova prekrio Sintagmu tada bi se mogao proširiti sve do Bruxellesa. A jedan dan otvorenih vrata nije dovoljan da se zatim prozrače uski koridori evropske moći.

1/1