U postratnom, posttranzicijskom, postglavaševskom lijepom gradu Osijeku fotografija ‘Pičkin dim’, rad umjetnice Ane Petrović izložen na fotografskoj izložbi studenata i alumnija Umjetničke akademije u Muzeju likovnih umjetnosti, neočekivano je početkom mjeseca postala gradskom, a potom i nacionalnom temom. Dvije javne institucije kulture, čija bi se djelovanja trebala prožimati i nadopunjavati, ovime su ostvarile tek treću suradnju u malo manje od četrnaest godina postojanja osječke Akademije. Na izložbi su prikazani radovi 27 studenata nošenih konceptualnim promišljanjima i fotografskim ‘slikama’. Suprotno tvrdnjama Muzejskog vijeća, upravo su ti radovi pokazali veću zrelost od amaterskih političkih pokušaja da se ‘Pičkin dim’ iskoristi za smjenu Jasminke Mesarić, aktualne ravnateljice Muzeja likovnih umjetnosti.
Ultrakonzervativne struje postižu rezultat u stvaranju društva po svojoj mjeri. Svaki idući ravnatelj Muzeja razmišljat će o tome kakvu će izložbu postaviti: dogodit će nam se autocenzura, a tako se uranja u totalitarističko društvo – ističe Dražen Budimir
U gradu u kojem kulturni radnici kažu da se ni mjesto čuvara izložbe ne može dobiti bez političke veze, u kojem je jednosmjerna autobusna karta jedina izgledna budućnost mnogih mladih i onih malo manje mladih, neuralgična točka društva postala je fotografija nazvana ‘Pičkin dim’. Osnivaču Muzeja, Osječko-baranjskoj županiji koju je nakon posljednjih lokalnih izbora preuzeo HDZ, sigurno ne smeta ‘Pičkin dim’, prije im smeta ravnateljica te ustanove Jasminka Mesarić, nekadašnja članica HDSSB-a koja se tijekom stranačkog raskola priklonila strani bivšeg župana Vladimira Šišljagića. I njezina prethodnica, dugogodišnja ravnateljica Muzeja Leonilda Conti, također je bila članica HDSSB-a i supruga istaknutoga stranačkog funkcionara, teologa Stjepana Ribića. Teško je povjerovati i da je jedna izložba uvrijedila religijske osjećaje vjernika u vrijeme posta – javio se tek jedan lokalni, nama nepoznat, ali lokalnoj javnosti poznat redikul.
Dobro, shvatili smo da političke stranke biraju muzejske ravnatelje, ali je cijela ta političko-umjetnička sapunica otvorila i jednu slabije poznatu i manje vidljivu temu – priču o nezavisnoj osječkoj sceni, godinama sustavno zapostavljanoj i sputavanoj te prepuštenoj izvaninstitucionalnom djelovanju.
- Tako je već dugi niz godina. Mlađa suvremena osječka scena definitivno je zapostavljena i prepuštena samoj sebi. Vidi se to još od borbi koje je vodila kako bi sačuvala prostore za rad pa sve do jednog ovakvog ispada koji možemo nazvati službenom cenzurom s pozicije moći. Između te političke priče i nezavisne scene nema ljubavnog odnosa. Osječki umjetnici koji aktivno izlažu u državi i izvan nje nisu prepoznati i prihvaćeni kao domaći, vlastiti resurs kulturno-umjetničke produkcije i identiteta. I ne mislim da je to do sada bilo ideološke prirode, jednostavno je oportunije dati novac za npr. nogomet. Ali ova cenzura rezultat je procesa koji se posljednjih nekoliko godina valjaju kroz nazadnjačke pokrete i malo-pomalo nagrizaju strukturu društva - objašnjava nam osječki umjetnik Dražen Budimir.
Članica Muzejskog vijeća je i Gordana Lesinger, nekadašnja Karamarkova glasnogovornica, danas postdoktorandica na Odjelu za kulturologiju Sveučilišta J. J. Strossmayera: jedva čekam čuti što je to mojoj kolegici neprimjereno – kaže Vladimir Frelih
- Ekstremistički i isključivi stavovi postaju mejnstrim, pa je sasvim normalno da se spori o nečemu što bi možda bilo problematično u društvu od prije 120 godina. Ultrakonzervativne struje pomalo postižu rezultat u stvaranju društva po svojoj mjeri i upravo sam to htio nagovijestiti svojim radovima izloženima na ovoj izložbi, a nastalima prije osam godina. Taj agresivni postupak dovest će do toga da će svaki idući ravnatelj Muzeja razmišljati o tome kakvu će izložbu postaviti: dogodit će nam se autocenzura, a tako se uranja u totalitarističko društvo - dodaje Budimir.
Kad već spominje autocenzuru, treba napomenuti da nijedan osječki medij, osim jednog internetskog portala, nije objavio priču o ‘Pičkinom dimu’.
Upravo je nezavisna kulturna scena još 2012. godine organizirala izložbu ‘Odbiennale’, umjetnički protest protiv Slavonskog biennala, centralne revijalne izložbe osječkog Muzeja likovnih umjetnosti. Danas se umjetnici sve više prijavljuju za tu manifestaciju, ali još je veći broj onih koji izlažu na alternativnoj izlagačkoj platformi POPUP-u, koja se organizira u napuštenim i zatvorenim prostorima. Među njima je i Vladimir Frelih, koji je bio aktivan i u ‘Odbiennalu’, a danas je profesor osječke Umjetničke akademije.
- Naš prvi neposluh bio je putem pop-up izložbe ‘Odbiennale’. Slavonski biennale je dinosaur-izložba koja se godinama nije mijenjala. U posljednje se vrijeme donekle promijenila nabolje, ali nedovoljno. Nije mi jasno zašto kustosi nisu primijetili da se neki dobri osječki umjetnici ne prijavljuju na tu izložbu. Smatram da je smisao lokalnog muzeja da promovira lokalne umjetnike i da ih spaja s drugim umjetnicima. Muzejsko vijeće je potpuno nestručno, u njemu sjede preparator koji je preko SDP-a i HDSSB-a završio u HDZ-u, komunalac i jedan mladi odvjetnik koji nema nikakve veze s umjetnošću. Ipak, smatram da takvo vijeće govori puno više o županu koji ih je postavio. Članica vijeća je i Gordana Lesinger, nekadašnja glasnogovornica Tomislava Karamarka, a danas postdoktorandica na Odjelu za kulturologiju Sveučilišta J. J. Strossmayera: kako da vam kažem, jedva čekam čuti što je to mojoj kolegici neprimjereno - kaže Frelih.
Istovremeno, cijela ta situacija oko ‘Pičkinog dima’ dovela je do neočekivano snažne reakcije lokalne scene na kojoj, u provincijalnom kontekstu, djeluju relevantni, samosvjesni i kvalitetni umjetnici poput Budimira, Tihomira Matijevića, Domagoja Sušca, Ane Petrović, Josipa Kaniže, Roberta Fišera, Mirana Blažeka, Ines Matijević Cakić, Andree Knezović, Kristine Marić, Marija Matokovića, Zlatka Kozine, Dore Tomić, Margarete Lekić, Ivana Faktora, Mirne Pokorić i Marija Čaušića. Snažno su i odlučno reagirali i umjetnici i strukovne udruge izvan Osijeka, što je rezultiralo ad hoc organizacijom izložbe ‘Pičkin dim’ u Esseker centru; pokušaj cenzure doveo je do toga da umjesto predviđenih 27 umjetnika izlaže njih osamdeset i to iz cijele Hrvatske.
Osječka nezavisna scena okupljena oko Galerije Kazamat još je od 2008. pod pritiscima i napadima interesno-političkih grupa koje taj galerijski prostor vide kao potencijalni profitni zalogaj – neke od njih su ga željele pretvoriti u noćni klub, neke u pivnicu, a Hrvatski laburisti u svoje prostorije. Danas se u prostoru galerijske multimedijalne dvorane održavaju satovi pilatesa. Iako je zauzimanje Kazamata, kojim upravlja osječki HDLU, zaustavljeno, mnogi se umjetnici boje da je to samo privremeno. Ali i da se više nema što izgubiti.
- U Osijeku se malo toga može izgubiti. Muzejsko vijeće mislilo je da će našu fotografsku izložbu s lakoćom uspjeti prikazati ‘prostom’, ali je nakon toga krenula jedna, kazao bih svehrvatska, pobuna umjetnika i umjetnica, novinara i teoretičara. Kad su vidjeli da smjena neće proći, počeli su navoditi stotine drugih razloga, među kojima je najsmješniji onaj kojim se unaprijed tvrdi da će revizija otkriti nepravilnosti u poslovanju Muzeja. S druge strane, u Osijeku se dvadeset godina ništa nije pomaknulo s mjesta, pa možemo govoriti i o kulturocidu ovoga grada. Najvitalniji dio scene je izvaninstitucionalan, a svoju bazu ima najviše u osječkom HDLU-u, što je u potpunosti neprimjereno - objašnjava Frelih.
S ocjenom da je oko Kazamata okupljen jedan vitalni dio osječke scene slaže se i Valentina Radoš, kustosica Muzeja likovnih umjetnosti koja je u vijeću te ustanove jedina glasala protiv smjene ravnateljice, smatrajući da time brani i samu struku.
- Mislim da upravo umjetnici iz Kazamata daju živost sceni i jedan zdrav odnos naspram institucija. Prema tome sam otvorena i zahvalna, jer su nedavnim postupcima i oni ugroženi, pa smatram da ta scena danas osjeća veću povezanost s nama. Kad smo shvatili da nemamo recentne umjetničke radove a da moramo napredovati, počeli smo otkupljivati radove suvremenih umjetnika. To nisu neke visoke cijene, puno su niže od tržišnih, ali je nezavisna scena ipak počela osjećati da kod nas ima mjesta, da je Muzej za njih relevantan - kaže ona.
Nakon godina indolentnog odnosa prema osječkim umjetnicima i umjetnicama, nije jasan iznenadni interes politike koja nije uspjela napraviti ni suvislu prijavu za Europsku prijestolnicu kulture: možda su motivi ideološke prirode, ali čak i iza njih mora stajati nekakav ekonomski i politički interes, a u kulturi novca zasigurno nema. Ili možda ipak ima, jer je pred MLU-om izgradnja novoga paviljona u vrijednosti od dvadeset milijuna kuna, od kojih je 80 posto kroz projektnu dokumentaciju financirano sredstvima EU-a…
Ravnateljica Muzeja Jasminka Mesarić uspjela je tijekom protekle godine i pol tu ustanovu još više otvoriti publici i približiti umjetnicima, a navodi se da je i muzejsku dobit povećala za dvjesto posto. U svemu tome dobila je i podršku Stručnog vijeća. Prije dolaska u MLU ona je 22 godine uspješno vodila osječko Dječje kazalište, s čijeg je čela smijenjena 2014. Danas joj se zamjera čak i to da je studij kulturnog menadžmenta završila u Beogradu, dok istodobno nikoga ne zabrinjava npr. činjenica da je Anto Đapić postao članom Kazališnog vijeća HNK-a Osijek i to unatoč tome što ne zadovoljava postavljene kriterije.
- Potpuno je nevjerojatno da se svi osječki ravnatelji moraju učlaniti u neku stranku. Dobro, nisu baš svi u stranci, ali takvi su više iznimka nego pravilo. To vrijedi čak i za osnovne škole. Cijelo Stručno vijeće MLU-a stalo je uz ravnateljicu i mi želimo izlagati, ali želimo da svaki rad ima svoje mjesto. Pravi umjetnički bunt već se dogodio i to je normalna stvar. No sve je ovo izuzetno široka priča - smatra Ana Petrović, čija je fotografija bila sporna većini Muzejskog vijeća ustanove u kojoj je izložena.
Po svemu sudeći, riječ je o starom i često ponavljanom scenariju u izvedbi lokalnoga hrvatsko-demokratsko-zajedničkog ansambla: čišćenju kadrova za dolazak novih, koje će se još lakše kontrolirati. Problem je u tome što je pokušaj smjene ravnateljice osječkog MLU-a izveden elegancijom slona u staklarskoj radnji, na što je desetljećima zanemarivana nezavisna scena toga grada reagirala solidarno i ujedinjeno, dokazavši onu staru da gdje ima pičkinog dima ima i umjetničke vatre.