>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Dino Mustafić: Mržnja je danas industrija

Kroz cijelu predstavu bavimo se anatomijom mržnje, otkrivajući uzroke i govoreći o njenim posljedicama koje sve više poprimaju oblik agresivno militantne ideologije. S druge strane taj strah od drugog, koji se kod Predraga Lucića apostrofira kao strah od terorista, postao je jedna činjenica 21. stoljeća, kao stoljeća individualnog terora

Jedina dramska premijera na ovogodišnjem Splitskom ljetu predstava je ‘Aziz ili Svadba koja je spasila Zapad’ autora Predraga Lucića u režiji Dina Mustafića. Uoči predstave razgovarali smo s ovim nagrađivanim i priznatim redateljem koji nas je dočekao u hladu Vile Dalmacija, gdje će komad biti uprizoren. Mustafić, kojeg je splitska glumačka ekipa oduševljeno prihvatila, pričao nam je o samoj predstavi, razlozima njenog dugog odgađanja, problemima s postavljanjem na scenu, ali i o kazalištu na Balkanu općenito.

Neonacističke grupe

Sam Predrag Lucić tekst je odredio kao comédie-française po motivima Brechtova ‘Pira malograđana’, a dosadašnje oznake su ‘tragikomična alegorija’, odnosno ‘ambijentalna predstava’. S obzirom na tematiku, ima li predstava i političku notu?

Tekst Predraga Lucića smatram iznimno literarno vrijednim i scenski intrigantnim, ne samo zato što je on prije punih deset godina pokrenuo jednu danas izuzetno aktualnu temu i anticipirao epohu straha koju živimo u Evropi, nego i zbog toga što je na sebi svojstven način secirao malograđanski horizont gdje dominiraju stereotipi o nepoznatom s mnoštvom predrasuda. Oni najčešće u život donose bizarnost i zlokobnu tupost od neznanja, ali i odsustva želje da se otkrije, upozna nešto što novo ili drugačije. Za svoj referentni okvir Lucić koristi ‘Pir malograđana’ i ti Brechtovi karakteri dolaze u naš kontekst, s tim što im se ovaj put pridružuje neznanac nešto drugačijeg izgleda, tamnije puti, vjerojatno neki Arapin. Njihov strah ovdje dolazi od dobro pripremljene, spakirane i formatizirane mržnje koja je danas sveprisutna kao jedna svojevrsna industrija. Kroz cijelu predstavu mi se, u različitim scenskim slikama, fragmentima, bavimo anatomijom te mržnje, otkrivajući uzroke i govoreći o njenim posljedicama koje sve više poprimaju oblik agresivno militantne ideologije. Tome svjedočimo u brojnim neonacističkim grupama, političkim organizacijama, udruženjima koja se s gnušanjem i krajnjom indignacijom odnose prema svojim sugrađanima pridošlima iz različite kulture i integriranima u to društvo.

Lucić je prije punih deset godina anticipirao epohu straha koju živimo u Evropi i na sebi svojstven način secirao malograđanski horizont gdje dominiraju stereotipi o nepoznatom s mnoštvom predrasuda

S druge strane taj strah od drugog, koji se kod Lucića apostrofira kao strah od terorista, postao je jedna činjenica 21. stoljeća, kao stoljeća individualnog terora. Dakle to je sada strah koji je objektiviziran, što govori o stoljeću fanatizma, ispražnjenom od sadržaja vjerovanja. Kada se izgubi vjerovanje u bilo što, pa i u božanstvo i Boga, onda se postaje fanatik koji je oblikovan u ideologizaciji svijesti.

Upravo zbog toga čini se da je taj tekst danas aktualniji nego onda kada je nastajao. Što to govori o globalnom društvu u kojem živimo?

Taj tekst je danas izuzetno suvremen, ali nije dnevnopolitički jer mnogo dublje i na jedan filozofski, sociološki i teatarski način promišlja epohu koju živimo. Govori i o civilizacijskom trenutku u kojem ponovno možemo primijetiti one tendencije koje uznemiravaju sve nas koji mislimo da svijet nije tijesan i da je dijalog među kulturama prirodno stanje kulturnog bića. Jer je kultura po svom karakteru integrirajuća, ona se uzajamno prožima, nadopunjuje. Tako da sve ono što je duboko protiv bića kulture, u smislu podizanja barijera mentalnih ili administrativnih, dakle sve ono što bi kulturu na neki način odvajalo i razdvajalo, duboko je antiintelektualni, antiduhovni i anticivilizacijski čin. Nažalost, svjedočimo tome da se danas različitim političkim, ekonomskim i birokratskim sredstvima kultura pokušava marginalizirati ili pretvoriti u jedan oblik neoimperijalističkog prisustva dominantne ili više kulture. A zna se da je još Voltaire rekao da nema važnije ili više važne kulture, da su sve podjednako važne.

Podržavam radikalne redatelje

Kada smo kod društvenog konteksta, koliko već pripremate ovu predstavu?

Dva mjeseca.

Vidjeli smo da ste se poprilično dobro uklopili u glumačku ekipu. No jeste li imali priliku vidjeti i ovaj drugi Split, onaj koji bi primjerice zabranjivao predstave kao što je ona vašeg kolege Olivera Frljića?

Znam Hrvatsku dobro, a u Splitu sam radio prije jedanaest godina. Naravno, mnogo toga se promijeni, ali ovdje sam često prisutan. A s Frljićevom predstavom to se nije dogodilo samo u Splitu. Nažalost, dogodilo se i u gradu u kojem živim, Sarajevu, na festivalu koji sam sa svojim kolegama osnovao, MESS-u, dogodilo se to i u nekim drugim centrima i s drugim predstavama, u Poljskoj. Prisustvujemo izrazitoj tendenciji jačanja neokonzervativizma, gdje se zauzimaju isključujući stavovi i gdje nema osjećaja ili društvene volje za polje umjetničke slobode, za slobodan umjetnički izraz, nego se takve predstave ili autorski koncepti najčešće etiketiraju i prije nego što je odgledan neki sadržaj. No mislim da kazalište ima smisla onda kada je polemički prostor socijalnog i kulturnog dijaloga te kada se u njemu sučeljava sa stvarima koje se ne mogu tek tako, olako prihvatiti. Zapravo, kada se pozorište konfrontira s uvjerenjima koja nisu ni vama samima bliska. Takve predstave su izuzetno važne jer otkrivaju neke drugačije perspektive. I svaka vrsta takvog otpora prema njima uvijek je dolazila vrlo organizirano iz određenih centara moći koji bi da se, ne daj bože, njihov oportuni malograđanski duh ne uznemiri. Dakle teatar nije prostor relaksirane zabave ili pokoje kič suze koja treba da padne na gledateljevu maramicu, nego je prostor dubokog, slojevitog poniranja, kopanja po vlastitoj podsvijesti i duši, neka vrsta izrazito snažne, vehementne autorske autopenetracije koja se proširi s publikom.

Kada se pogledaju repertoari pojedinih kazališnih kuća, često se nema dojam da živimo u prostoru socijalne neravnopravnosti, velikog klasnog jaza, bijede i mizerije duha, porasta nacionalizma

Uvijek sam podržavao radikalne redateljske vizure koje su svojevrsni hazarderski čin, za razliku od onih ziheraških gdje je samo važno na površini odigrati neki tekst, bez želje da mu se da kontekst i korelacija u odnosu na ono gdje se radi. Stoga imam potpunu svijest o tome i u vezi Lucićevog ‘Aziza’, bez obzira na to što on ima univerzalni karakter i može biti uprizoren u Parizu, Londonu, Berlinu, bilo gdje na nekoj od evropskih pozornica. Jasno je da u samom tekstu, kada igra na Balkanu, itekako ima elemenata koji korespondiraju s našom neposrednom prošlošću netolerancije i kolektivnih, histeričnih opsesija drugim, koje su najčešće pretvarane u krvoproliće ili u vjersku i etničku mržnju.

Ako pričamo o teatru u Hrvatskoj ili općenito na Balkanu, koliko takvog hazarderskog teatra tu uopće ima, odnosno kakvim ga ocjenjujete?

Teatar na Balkanu je u svojevrsnoj institucionalnoj krizi, nekako se izgubio u tranziciji i imperativu u kojem se od financijera s različitih razina vlasti – grad, županija, kanton ili država – inzistira na uspješnosti iskazanoj u brojkama. A to je najčešće prihod na blagajni ili broj posjetitelja. Sve manje se vodi računa o estetskoj dimenziji, o tome da teatar treba da bude kritičko ogledalo epohe, mjesto promjena ili svojevrsne revolucije duha. Sve se više pretvara u javno poduzeće poput komunalnih usluga, gdje se podrazumijeva da se odigra određen broj izvedbi, da se zadovolje neki nacionalni kriteriji kao što su domaći tekst i odnos prema tradiciji. Dakle sve više je ispunjen formalno-birokratskim okvirima, a sve manje je unutra kreativnog i stvaralačkog žara, tako da ne prisustvujemo nekom zanimljivom balkanskom teatru, a oko nas je mnoštvo gorućih problema. Kada se pogledaju repertoari pojedinih kazališnih kuća, često se nema dojam da živimo u prostoru socijalne neravnopravnosti, velikog klasnog jaza, bijede i mizerije duha, porasta nacionalizma, generalno jedne tajkunizacije ili perverzije, pornografije javnog prostora. Pokoja predstava se tiče toga, jasni su razlozi njenog stvaranja, no u većini se vidi da je to tek tako, samo jedan u nizu komada koji neće značiti ništa.

Profit je korak do terorizma

Kako je došlo do ove predstave i vaše suradnje na njoj?

Zanimljiva je sudbina tog teksta napisanog 2006. godine. Bio je u programskom okviru sadašnjeg intendanta Gorana Golovka dok je bio umjetnički ravnatelj Drame, ali je tada iz meni nepoznatih razloga, pod opaskom da nije politički korektan, bio prolongiran valjda za neka sretnija vremena. Potom je bilo nagoviješteno da će se raditi u nekim drugim centrima u Hrvatskoj, ali evo, tek je 2017. došlo do njegovog uprizorenja. Trebao sam raditi ‘Aziza’ i u pozorištu u Podgorici, ali je isto u posljednjem trenutku došlo do preokreta, pa sam smatrao da mi je ispao iz ruku. I bio sam vrlo tužan jer sam već prilikom prvog čitanja bio zagrijan da radim ovu priču, no nekako je očito sudbinski trebalo da dođe vrijeme pa da se odigra. I onda sam dobio poziv da to ove godine radim na Splitskom ljetu. Smatram vrlo važnim želju Golovka kao intendanta da se na Splitskom ljetu radi tekst splitskog autora, tako značajne javne figure kakva je Predrag Lucić, za čiji intelektualni, novinarski i umjetnički angažman osjećam neku vrstu duhovne srodnosti i bliskosti. I to su rijetke prilike kada redatelj ima mogućnost da radi tekst autora s kojim dijeli sve duhovne vrijednosti, odnosno svjetonazor.

Predstava će ostati u repertoaru HNK-a?

U razgovorima s intendantom spominjana je ta mogućnost. Nadam se da će se to dogoditi jer imamo razrađen koncept kako to prebaciti u interijer HNK-a u Splitu.

Kako ste izabrali lokaciju Vile Dalmacija?

Kada se radi ambijentalna predstava, izbor lokacije je velikim dijelom početak režije. Scenograf Dragutin Broz i ja smo više puta dolazili u Split i svaki put pri odabiru neke od lokacija dobivali negativan odgovor zbog komercijalizacije tih prostora, nemogućnosti organiziranja proba zbog turističke sezone…

O kojim lokacijama je riječ?

To su bile lokacije koje su također u kompleksu Vile Dalmacija, ali s druge strane. Međutim, tamo smo otkrili da se, i to je paradoks, izdaju za pirove po komercijalnoj cijeni. Onda smo se prebacili na drugu stranu i često smo tijekom naših proba slušali muzički repertoar i vidjeli vizualni koncept pirova koji koštaju nekoliko tisuća eura. U tom smislu, došlo je do neke čudne koincidencije da je Predragov tekst baš u nekom prostoru u kojem se stvarno događaju ti pirovi.

I u kojem zapravo većina Splićana nikada nije bila…

Otkada sam ovdje, često čujem kako mnogi rođeni Splićani nisu imali priliku ni ući u ovaj prostor jer on je očigledno za svojevrsnu elitu koja sebi može priuštiti dolazak u smislu svatova, što govori o komercijalizaciji javnih prostora koji bi trebali služiti građanima. Stoga se nadam da će se ovaj lijepi prostor, gdje postoje svi preduvjeti da se može kreativno raditi i stvarati, sačuvati u budućnosti za neku umjetničku koloniju, izložbe, koncerte. Jer Splitsko ljeto će gubitkom tih javnih prostora biti ugroženo. Neće imati nikakvog smisla ako se u gradu s bogatim kulturno-historijskim naslijeđem i tako lijepom prirodom ne može organizirati festival, nego će se on zatvarati u neke interijere. Ideja i cilj ljetnih festivala je da izađu iz uobičajenih kazališnih, galerijskih, muzičkih prostora. Tako se i u Lucićevom ‘Azizu’ polazi od toga da su zapravo konzumerizam i profit, koji je zamijenio sve druge vrijednosti pa i samog Boga, tek mali korak do terorizma.

1/1