Kada smo Milana Uzelca, zamjenika općinskog načelnika Udbine, zapitali kakav je položaj pripadnika srpske nacionalne manjine u ovoj lokalnoj zajednici, odgovorio da kraće i jasnije ne može biti: ‘Nestajemo.’
Pojasnio je kako je prije rata ovdje živjelo 4.300 stanovnika srpske nacionalnosti, a sada ih je jedva 600. Riječ je uglavnom o vremešnim povratnicima pa su zaredale sahrane, a vjenčanja i rođenja ni za lijek. U posljednja četiri mjeseca umrlo je tridesetoro ljudi, a djece nema, o čemu najbolje govori podatak da je u mjesnom dječjem vrtiću od 25 djece, tek dvoje malešnih pripadnika srpske nacionalne manjine, i to oboje baš njegovi, Milana Uzelca. U osnovnoj školi od 80 djece, srpske je jedva deset.
- Jasnijih naznaka da nestajemo ne može biti, ali situacija nije ništa bolja ni među hrvatskim življem. Na području Općine Udbina koja zauzima površinu od 683 četvorna kilometra, živi jedva 1.300 ljudi, što znači manje od dvoje stanovnika po četvornom kilometru, što je ne samo hrvatski već i evropski rekord. Da budem jasniji, navest ću čuveni pojas Gaze, područje palestinske samouprave koje je teritorijalno manje ud Udbine ali na njemu živi gotovo dva milijuna stanovnika - objašnjava Uzelac.
Naš domaćin poveo nas je u kraći obilazak općine, provezli smo se dijelom Krbavskog polja i obroncima Plješivice, pustim krajevima čija ljepota, upravo zbog pustoši dolazi do punog izražaja. Tako se nameće misao kako se priroda od one čuvene bitke s Turcima nije baš mnogo promijenila.
Nedaleko centra Udbine kapiju nam otvara vremešna ali nasmijana Smilja Kalanj (66), žena o kojoj vam je sve jasno kad vas odvede u svoju smočnicu. A tamo, na brojnim policama stotine teglica pekmeza od drenjina, šipka, šljive, jabuka. Džemova svih vrsta, boja i okusa, ukiseljenog povrća i ušećerenog voća, kiselih paprika i krastavaca, ajvara i pinđura, turšije, sirupa, likera i drugih đakonija. Sve na jednom mjestu, sve domaće, ubrano u vlastitom voćnjaku i vrtu, bez herbicida i drugih otrova.
- Kad smo se muž Nikola i ja vratili iz izbjeglištva, moralo se odnekud početi. On se uhvatio stoke, polja i šume, a ja voćnjaka i vrta. Ubrzo se o sadržaju moje konobe pročulo, ne samo u okolici već i dalje pa mi dolaze znani i neznani. Nekima prodajem, nekima poklanjam, uglavnom svaka kuna uz skromnu mirovinu dobro dođe. Kad krajem ljeta počnem s pripremom zimnice, nikad kraja. Samo pekmeza od šipka napravim više od 150 teglica, sirupa od bazge više od 100 litara i još mnogo toga. Svatko to može. Ali uz veliki trud i rad potrebno je najvažnije - uživati u tome. Ako nema užitka, police ostaju poluprazne - objašnjava Smilja Kalanj.
Nađe Smilja vremena za još jednu aktivnost. Članica je SKD-a ‘Prosvjeta’, pododbora Udbina. Tridesetak članica i članova okuplja se svake subote u vlastitom prostoru pod krovom Općine, uvježbavaju narodne pjesme, kola i igre, često putuju, nastupaju u mnogim mjestima Hrvatske i inozemstva, gdje pronose izvorne ličke običaje i nošnje. Najviše je Smilji, koja u zboru pjeva drugi glas, ostalo u sjećanju gostovanje u Beču, ali i mnoge druge smotre folklora.
S teglicom šipkovog pekmeza u torbi koju nam je poklonila vrijedna Smilja Kalanj, odlazimo dalje i u selu Rebić susrećemo vitalnog Nikicu Ćosića (61), velikog zaljubljenika u prirodu, lovca i planinara, čovjeka koji nema mira pa svaki slobodan trenutak koristi za tumaranje šumskim prostranstvima ovog dijela Like. Usred dvorišta Nikola je sagradio sjenicu iz koje puca pogled na cijelo Krbavsko polje, pa imate osjećaj da ste na visokoj tribini nekog ogromnog i nestvarnog stadiona s koje niti jedna kretnja u prirodi ne može promaći. Možda je upravo ovdje 1493. godine bilo komandno mjesto sandžak – bega Haduma Jakuba-paše, jer se baš ispod kuće Nikice Ćosića, Krbavsko polje rasulo kao na dlanu.
Petnaest godina Ćosić živi sam. Supruga Gordana je umrla, kćerke Dijana i Snježana imaju svoje živote negdje drugdje, ali Nikica ne da nikome reći da je sam. Kaže: ‘kako ću biti sam, pa pogledaj ovu ljepotu oko mene!’ Još nije u mirovini, nema nikakvih prihoda, ali uspijeva preživjeti od 12 hektara zemlje. S najvećeg dijela kosi sijeno, prodaje ga i redovno uplaćuje iznose za radni staž. Velika strast Nikice Ćosića je lov.
- Lovom se bavim od 1980. godine i to je moja velika ljubav. Ove šume i obronci Plješevice pune su divljači, no samo ubijanje životinja me uglavnom ne zanima. Često hodam ovim područjem, tu i tamo hranim divljač, pratim tragove medvjeda i vukova, promatram srne i druge životinje jer u tome uživam. Kad s društvom krenem u lov, u škrinji završi pokoja plećka vepra, tek toliko za dobar gulaš. Iznad Krbavskog polja same su planine i vrhovi, i to prilično visoki. Sve sam ih obišao. Brusnić, Orlovača, Pištaljica, Lipovača, Gradina, Unjkeš, Ivanov Vrh, Rudi Lisac, Kremen, Opačić Vršak, Stražbenica, Crni vrh, Hrnička i druge. Neki vrhovi visoki su preko 1.600 metara, pa je pravi užitak popeti se na njih. Nekoliko puta sam sreo medvjeda, a jednom zgodom, dva su mi došla ovdje u dvorište. Lika je to, prijatelju moj - objašnjava Nikica.
Kad Krbavsko polje zaspu snjegovi, čitav kraj je zameten. Ličani su na to navikli i dobro se pripremaju za svaku zimu. Važno je da je u podrumu kaca kiselog kupusa, krompir u trapu, nešto mesa na tavanu i zime – nema. Ipak, ove godine, i to nedavno, zapao je snijeg koji je iznenadio i najstarije stanovnike. Krbavsko polje, ali i Nikičina kuća pokrio je snijeg visok dva metra. Cijeli dan Nikica se na skijama spuštao u polje pa dalje do ceste, kako bi došao do civilizacije. Ostavljamo ovog samotnjaka uz njegov poziv da navratimo opet, najavimo se i kušamo gulaš od vepra, a možda se popnemo na koji vrh iznad Krbavskog polja.
