>

novosti logo

Društvo Društvo

Doba anti-antifašizma

Trojica povjesničara mlađe generacije za ‘Novosti’ govore o revizionističkim tendencijama u Hrvatskoj i Europi: Antifašistički konsenzus, u mjeri u kojoj je postojao, u Zapadnoj je Europi narušen još prije raspada Istočnog bloka. Trend koji su započeli njemački i francuski revizionistički povjesničari u sedamdesetim i osamdesetim godinama objeručke su prihvatili režimi postkomunističkih zemalja, opsjednuti prekrajanjem moderne povijesti, kaže Krešimir Zovak

Potencijali za izraženije društvene konflikte u Hrvatskoj na relaciji desnica – ljevica u posljednje vrijeme rastu iz više razloga. S jedne bi se strane moglo reći da je novi desničarski val svojevrsni pokušaj neutraliziranja lijeve kontrahegemonije koja je putem svojih akcija (kulturnjaci, zagovornici nove obrazovne reforme, antifa akcije itd.) od zimus do danas bitno pripomogla delegitimiranju Karamarkove desničarske vlade, dakako, uz pomoć medijskog razotkrivanja vicepremijerove korupcijske afere. S druge strane, dugoročno gledano, radikalna polarizacija u društvu može se sagledati i kao posljedica osiromašenja onog sloja koji je dosad materijalno prosperirao od državno-demokratskog kapitalizma ili, u našem slučaju, socijalizma, a koji je sad, prestrašen i pauperiziran, lako prijemčiv za desnu retoriku ‘žrtvenog jarca’. Desnica kao lijek za kapitalističke aberacije obično predlaže nacionalnu homogenizaciju, kulturni nacionalizam i revidiranje prošlosti. Ovo potonje je itekako primjetno, čemu doprinosi i vidno erodirani konsenzus oko antifašizma, što je na djelu već duže vremena i to praktički u cijeloj Evropi. O revizionističkim tendencijama, o tome jesu li one dubljeg karaktera ili imaju tek konjunkturnu predizbornu funkciju, porazgovarali smo s trojicom povjesničara mlađe generacije, Josipom Jagićem, Krešimirom Zovakom i Stefanom Treskanicom.

- Rekao bih da mi kao društvo imamo prije svega problem s pronalaskom ikakvog iole smislenog političkog projekta koji bi obećavao neki tip prihvatljive budućnosti. U osmoj godini krize rješenje se uopće ne nazire. Tranzicija nije ni izbliza riješila probleme koje je obećala riješiti. Problemi koje smo krajem osamdesetih i početkom devedesetih imali postali su još dublji i akutniji. Takva materijalna stvarnost je na neki način prouzročila bankrot političkih elita, pa se desni ekstremizam javlja kao posljedica takvog procesa. S obzirom na školski sustav i odnos prema povijesti, pogotovo onoj recentnoj, nije ni čudo što nezadovoljstvo poprima taj desni karakter koji karakterizira nacionalna netrpeljivost i isključivost. Nacionalna arkadija koja je u srži svakog ekstremno desnog projekta, u kojem na etnički čistom prostoru svi sretno mašemo zastavama s obzirom na izobilje koje je zavladalo nakon što smo se riješili svih stranih elemenata, a koji su uzrok naše čemerne pozicije, oduvijek je bila privlačan model alternativnog društvenog uređenja. To je jedan od načina i na koji je povijesni fašizam uspio osigurati podršku svojem političkom projektu prezentirajući se antiestablišmentski, dok to on u osnovi nikad nije bio - kaže Jagić.

Institucionalno uporište za revizionizam građeno je od devedesetih kako bi se pokušalo kontrirati potencijalno pozitivnom povijesnom iskustvu jugoslavenskog socijalizma. Jedna od posljedica toga je današnji problem desnog ekstremizma koji se javlja na valu rastućeg nezadovoljstva zbog stalnog pogoršanja životnih uvjeta – govori Josip Jagić

- Imajući na umu taj rastući sentiment, ne iznenađuju sve radikalniji istupi za revizijom povijesti, a koji su pak standardni folklor od kraja osamdesetih naovamo. Složio bih se da su oni postali intenzivniji u posljednje vrijeme. Vjerujem kako je to zato što je u posljednjih pola godine takav tip desnog ekstremizma zauzeo najviše institucionalne poluge vlasti, što je prouzročilo učestaliju pojavu revizionističkih pozicija u javnom prostoru i samim time dodatnu legitimaciju takvih pozicija. Naravno, to ne znači da institucionalno uporište za revizionizam nije postojalo i otprije. Ono je građeno od devedesetih kako bi se na neki način pokušalo kontrirati potencijalno pozitivnom povijesnom iskustvu jugoslavenskog socijalizma, koje je gledano kao opasnost po projekt izgradnje nacije od devedesetih. Jedna od posljedica toga je današnji problem desnog ekstremizma koji se javlja na valu rastućeg nezadovoljstva zbog stalnog pogoršanja životnih uvjeta. Problem koji sada pratimo je onaj koji nastaje kad desni ekstremizam i revizionizam dobiju institucionalno uporište te na taj način bivaju dodatno legitimirani - dodaje Jagić.

Što se narušenog antifašističkog konsenzusa tiče, primjetno je da medije i javni prostor sve više zauzimaju zagovaratelji kolaboracionističkih snaga i njihovih ideja. Međutim, uspon povijesnih luzera nije samo naš problem.

- Antifašistički konsenzus, u mjeri u kojoj je postojao, u Zapadnoj je Europi narušen još prije raspada Istočnog bloka. Trend koji su započeli njemački i francuski revizionistički povjesničari u sedamdesetim i osamdesetim godinama objeručke su prihvatili režimi postkomunističkih zemalja, pasionirano opsjednuti prekrajanjem moderne povijesti. U tom smislu, u nekim postsocijalističkim zemljama situacija je još radikalnija nego u Hrvatskoj - ističe Krešimir Zovak.

- Kao primjer možemo istaknuti Poljsku, često nazivanu najljepšom tranzicijskom pričom, u kojoj je proljetos, praktički jednoglasno, u Sejmu izglasan novi zakon o ‘dekomunizaciji’, koji ima ambiciju praktički potpuno izbrisati 45 godina postratne povijesti iz javnog prostora, a čiju će provedbu nadzirati Institut nacionalnog pamćenja kao svojevrsna povijesna policija. Drugi interesantan primjer iz te zemlje zbio se prije nekoliko mjeseci, kad je poznatog povjesničara holokausta Jana Tomasza Grossa zbog jednog njegovog članka ispitalo tužiteljstvo u Katowicama na temelju zakona koji zabranjuje ‘javno optuživanje poljskog naroda za sudjelovanje, organiziranje ili odgovornost za komunističke ili nacističke zločine’, uz prijetnju zatvorske kazne od tri godine. U svakom slučaju, Hrvatska po ovom pitanju nije ni najmanje specifična, a čini se kako se revizionističko prekrajanje povijesti od režima u postsocijalističkom dijelu Europe dodatno intenziviralo s krizom koja je rasplinula snove o boljoj budućnosti što čeka na kraju tranzicije - zaključuje Zovak.

Lunatičke ideje fašizma u 21. stoljeću u Hrvatskoj se, između ostalog, manifestiraju u opetovanim pokušajima legitimiranja ustaškog pozdrava ‘Za dom spremni’. Otkuda relativizacija pozdrava ZDS, kad su domaći sudovi do pred koju godinu zbog toga donosili presude protiv onih koji su ga javno izvikivali (slučaj Miljak u Slunju kod, kasnije srušenog, Francetićevog spomenika)? Danas, prema predsjednici Kolindi Grabar Kitarović ili Mostovom ministru Vlahi Orepiću, taj pozdrav nije i ne bi trebao biti posebno sporan.

- Pitanje kriminalizacije pozdrava ‘Za dom spremni’ ima nužna ograničenja. Ni moment distance ili pak dosljednog iskorjenjivanja samo jedne parole, bilo kriminalizacijom bilo edukacijom u raznim oblicima, ne znači iskorjenjivanje supstance (post)fašizma ili smanjivanje njegovog intenziteta. Što se samog pozdrava, izvrnutih genealogija i rasprava o porijeklu tiče – pozdrava od kojeg se u Barceloni 1969. osjetio prozvanim distancirati i jedan Vinko Nikolić, ustaški satnik, pisac i urednik – aktualnu kakofoniju zavaruje Most: pokret/stranka/grupa građana koja je izvezla ‘najuspješnijeg lokalnog gradonačelnika’ i klela se u ‘privredni napredak’ završila je pred vukovarskim stanovima, pod Mussolinijevim obeliscima i u ustima Vlaha Orepića, uz dašak cukra tolerantnog Grmoje - ocjenjuje Stefan Treskanica.

Ustaštvo je zauzelo privilegiranu poziciju neartikuliranog mladalačkog bunta, dok se recimo skojevsko iskustvo – čiju specifičnost u odnosu na dominantno desne i fašističke omladinske pokrete tridesetih podvlači i Hobsbawm – naprosto izgubilo i iz opće i iz mladalačke svijesti i prakse. Danas se takvo stanje ipak mijenja – ističe Stefan Treskanica

Naravno, revizionizam se dade i politički utržiti.

- Što se tiče glavnih junaka naše aktualne predizborne debate, njihove razlike u pogledu čitanja posljednjih 75 godina povijesti ovih prostora su minorne, ali su i dalje jedno od rijetkih mjesta na kojima uspijevaju među sobom uspostaviti kakvu-takvu distinkciju. Kad su u pitanju njihovi političko-ekonomski programi, sve je određeno nužnošću poštivanja krute fiskalne regulative EU-a pa se tako naši tobožnji socijaldemokrati natječu s HDZ-om u obećanjima čije reforme će kapitalu donijeti veće blagodati, a na istom kursu su i takozvane treće opcije poput Mosta ili Pametnog. Dakle, za razliku od pogleda na najveći svjetski sukob okončan prije sedam desetljeća, u pogledu aktualnih društvenih sukoba svi ključni politički akteri nalaze se s iste strane barikada, tj. na strani kapitala. Upravo zbog toga oštriji sukobi na polju povijesnog sjećanja u predizborno vrijeme nikoga ne trebaju iznenaditi – oni su često jedini način na koji pojedini akteri mogu profilirati svoju političku poziciju - ističe Zovak.

Za Stefana Treskanicu ‘novi val revizionizma (između patologije i trampe) samo je pojačani simptom niza kontradikcija koje ovo društvo vuče iz ‘kolateralnih devedesetih’, direktno naleglih na (terminalnu) krizu jednog modernističkog projekta autohtone socijalističke inačice’.

- Čini mi se da upravo tu, interpretativno i istraživački, u rastvaranju jugoslavenskog socijalističkog projekta, sa svim njegovim fazama, tendencijama i (propalim) potencijalima, treba tražiti odgovor na niz današnjih fenomena, kontradikcija i neurastenija. Tu je, između ostalog, pitanje kako su klasno i nacionalno zamijenili mjesta (uz njihovu specifičnu dotadašnju dinamiku), ali i kako je viktimologija zaskočila progres, egalitarnost, nadidentitarnu solidarnost itd. u prvim kolima društvene svijesti. Također, tu je i pitanje kako je ustaštvo u čitavom tom procesu restrukturiranja ovdašnjeg dijela postjugoslavenskog prostora zauzelo privilegiranu poziciju neartikuliranog mladalačkog bunta, dok se recimo skojevsko iskustvo – čiju specifičnost u odnosu na dominantno desne i fašističke omladinske pokrete kontinentalne Europe tridesetih podvlači i Eric Hobsbawm u ‘Zanimljivim vremenima’ – naprosto izgubilo i iz opće i iz mladalačke svijesti i prakse. Dobar je signal da se danas takvo stanje, i što se svijesti i što se prakse tiče, ipak mijenja - govori Treskanica.

Ima li nade da se u novom kurikulumu uči više o partizanskom pokretu i pokretu otpora u nas i svijetu?

- Ostane li se kurikulum graditi oko dosadašnjeg uskog koncepta nacionalne povijesti, ne postoji puno prostora za razvoj ozbiljnog kritičkog promišljanja povijesnih problema. Taj koncept je vrlo linearan i on u osnovi konstruira narativ o neprekinutoj nacionalnoj povijesti od stoljeća sedmog do domovinskog rata, što je također, barem po mom shvaćanju koncepta nacije i etnika, u osnovi krivo. U takvim uvjetima uloga povijesti je zapravo i dalje ona koju je imala u starim koncepcijama školstva i obrazovanja, u kojima je služila kao agregat nacionalnog mita koji gradi nacionalni identitet. U takvom tipu narativa partizanski pokret nema mjesta jer se on temeljio na idejama internacionalnog komunizma. Na području Jugoslavije on je bio zajednički projekt nacija, koje bi u narativu takve nacionalne povijesti trebale biti međusobno antagonizirane - kaže Josip Jagić.

- Tragedija je u tome što je NOP zapravo bio jedini pokret nacionalnog oslobođenja na ovim prostorima tijekom Drugog svjetskog rata te je uspješno gradeći političku platformu na socijalizmu, nacionalnom oslobođenju i prestanku međuetničkog nasilja stekao takvu masovnost koja mu je omogućila konačnu pobjedu u ratu. I nije tu samo problem odnosa prema NOP-u, već je problem odnosa prema svemu što se ne može interpretirati u nacionalnom i državotvornom ključu. Povijest je puno više od pričanja priča o drevnim kraljevima i panteonu nacionalnih junaka te bismo svi kao društvo mogli dobiti puno više ako bismo naučili promišljati povijest i koncepte kojima baratamo na jedan sveobuhvatan, komparativan, kritičan i slojevit način - dodaje Jagić.

Dvije su glavne opasnosti u izgradnji nove antifašističke kulture. Jedna je državna represija, o kojoj je na primjerima iz Poljske govorio Krešimir Zovak, a druga je politika antiekstremizma. Taj stav o ‘dvama ekstremizmima’ ozbiljno ugrožava antifašističku borbu i nije ništa drugo doli čest motiv dominirajuće klase kojemu je cilj govoriti o recipročnom ili kumulativnom ekstremizmu, što ne samo da podriva borbu protiv fašizma, nego smjera i u kriminalizaciju antifašizma. Micanje antifašističkih tradicija iz registra progresivnih društvenih snaga dovodi do shvaćanja da se protiv fašizma može boriti jedino državnim nadzorom i policijom, zaboravljajući pritom da je antifašistički pokret primarno izrastao iz širokih narodnofrontovskih pobuda i da su grassroots inicijative rodno mjesto antifašizma.

1/1