>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Dolores Hadžović

Dolka je bila takva da su svi momci za njom mahnitali: ljepotica, nasmijana i vedra, a istovremeno zatvorena i zagonetna, a nekako sva svečana, oni koje je učila pričali su kako je bogme stroga ali i pravična. U nju se odmah pozaljubljivala učiteljsko-nastavnička muška zajednica barem triju škola, ali ni nenastavnici i neučitelji nisu zaostajali

Drugog aprila uveče zovnem u Novi Pazar, zovnem prijatelja Ediba Skadranina, zubara. Edibe, evo me u Beogradu, a prije pola sata mi spade krunica sa zuba, evo mi je u ruci, četvorka gore desno, imaš li kakva kolegu u Beogradu, da mi ovo zakrpi, da sutra ne idem škrbav po Beogradu. Imam, kaže Edib, javi se Dejanu Pajiću, on je gore na Dušanovcu uz Šumice, evo ti telefon, evo ti adresa, Dejan mi je prijatelj, i više od toga.

U tri popodne, trećeg aprila, već sam na Dušanovcu, u ordinaciji Dejana Pajića. Dobar dan, drago mi je, sednite na ovu stolicu. Pola minuta kasnije iz jednih od vrata ordinacije izlazi gospođa, sav se stresem kad je vidim, podsjeti me na jedno lijepo lice koje se odavno ugnijezdilo u mom sjećanju, za sekundu se i sjetim koje je i čije to lice, ali je sve to bilo davno, pa i svoj drhat i propratne pojave protumačim svojim kukavičlukom na zubarskoj stolici. Gospođa priđe, pruži mi ruku, kaže Irena i prihvati se nekog od onih instrumenata zubarskih, koje ja sve ujedno zovem escajg. Dejan Pajić, srdačno i susretljivo, kaže da je Irena njegova supruga i doda da je moja zemljakinja, kaže iz Pazara je Irena. Meni se opet vrati ono lice kojega je slika Irenino lice, ali me potiskivanje prepoznavanja više ne sluša. Od kojih ste iz Pazara, Irena? Otac mi je Rade Vrba, a majka mi je Dolka Hadžović!

Šta je po meni počinilo spominjanje to dvoje ljudi ne može se ovdje opisati. Spomenemo se Radeta, koji je otišao s ovoga svijeta prije tri godine, Ireni pođu suze, pođu i meni, jer je Rade Vrba, inače prezimenom Vučković, rodom iz Vrbe kod Kraljeva, bio veći Pazarac od osam devetina Pazaraca. Ali nije to toliko ni važno, važnije je koliko je Rade bio fina duša, uglađen gospodin. Odličan igrač fudbala, igrao je za Pazar, a Pazar nije mali klub, bio je i trener, nastavnik fizičkog u pazarskim školama. A bio je lijep ne samo dušom, no je bio lijep i licem i stasom, kao najljepši što su lijepi. Kad je neko lijep, onda je lijep i tačka, moglo se u djetinjstvu čuti s više strana.

Onda sam se spomenuo Dolke, bez koje svijet moga dječaštva ne bio na svom mjestu. Ne bi, ne bi, znam da ne bi. Pamtim dobro kakav je to bio svijet, a pamtim i kakva je bila Dolka. Pa sam Ireni i Dejanu ispričao ono što nisu posve znali, a ja ranije nisam imao takvih slušalaca pa ni takve prilike da pričam.

Dolka je došla u Bijele Vode za učiteljicu godine 1966, u septembru. Ta godina je bila puna čudesa i puna žalosti. Partizan je tada igrao najljepši fudbal na svijetu, trener mu je bio Pazarac Abdulah Gegić, dobio je Spartu iz Praga i Manchester United, i u finalu Kupa šampiona izgubio od Reala. Pa je došlo ljeto, dugo i strašno. Mnogo se muslimanskih kuća odselilo u Tursku, svakih deset dana su se orile doline od plača onih koji odlaze i onih koji ostaju. Iz moga Graba su otišle dvije kuće, dvadesetoro ropčadi, kako se ondje kaže za članove porodice. Ja nisam više išao u četvororazrednu školu u Bijelim Vodama, bio sam u šestom razredu i išao sam u osmoljetku u Osaonici. Ali sam prolazio svaki dan po dvaput kraj škole u kojoj je radila Dolka. Ona je svojom pojavom bila neka utjeha za one koji su nam otišli u pusto Tursko. Ona je bila takva da su svi momci za njom mahnitali: ljepotica, nasmijana i vedra, a istovremeno zatvorena i zagonetna, a nekako sva svečana, oni koje je učila pričali su kako je bogme stroga ali i pravična. U nju se odmah pozaljubljivala učiteljsko-nastavnička muška zajednica barem triju škola: one u Bijelim Vodama, one i Osaonici i one u Dugoj Poljani. Ali ni nenastavnici i neučitelji nisu zaostajali. Ne samo da zaostajali nisu, nego su neki i nadmašivali učitelje, nastavnike i školske poslenike. Jedan Ibro, prezimenom Zukanović, znao se, već nakon dva piva, popijena u zadružnoj prodavnici udaljenoj kilometar od škole, izgubiti na pola sata, pa kad bi se vratio i neko ga upitao kamo se denuo, on bi odgovarao iskreno, a svjestan beznadežnosti svoga statusa: išao sam vala do škole, rekoh, možda Dolka ima barem mali odmor, pa će malo izaći u dvorište, da ona dahne, a ja da ove moje vrljave oči malo ispravim. Ibro je bio Bosanac, i njegovi su bili krenuli za Tursku, i u Bijelim Vodama odlučili da ne idu, te su tu ostali. Ibro bi, u šali, znao reći: ostasmo, vala, zbog Dolke!

Čulo se, čim je došla, da je Dolka kćer Emina Hadžovića, prvoborca, za koga se znalo da je bio prošao bitku na Neretvi i bitku na Sutjesci. I da je nosilac Spomenice 1941, i raznih ordena. To je sve stajalo u zbornicima i spiskovima boraca Treće proleterske sandžačke brigade. Znalo se da je Emin rodom iz Prijepolja, da mu je žena Zejna od Ćatovića, negdje oko Priboja. Kad se čulo da se Dolka zapravo zove Dolores, krenula je nadogradnja znanja i znavanja: te kako joj je otac španski borac, pa se na to raščulo i kako je narodni heroj. Dolores je bilo ime novo i neobično i ljudi su ga izgovarali s akcentom na prvom slogu i dužinom na trećem, dȍlorēs, skoro kao pȅrorēz. Moj tetak Iljaz Kalčinić, čim ju je vidio, rekao je da će Dolores nekom biti suncogled, nekom slomovrat, a nekom će kuću kućom načiniti.

Jedan moj nastavnik (neka mu ime ostane među nama decama!) uhvatio je živa zelembaća i pobjedonosno ga donio u razred u staklenoj tegli, e da nama, preneraženoj i prestravljenoj djeci golijskoj i podgolijskoj, dokaže da zelembać nije ni opasan, a nekmoli smrtonosan, kako se u narodu pričalo i najčvršće vjerovalo. I nas nekoliko je na nastavnikovu ponudu da diramo zelembaća, jedan za drugim, stisnulo petlju i zavuklo ruku u teglu te osjetilo hrapavost gmazova hrbata. Jedna žena koja je živjela preko puta škole rekla je kako je nastavnik zelembaća lovio cijelo popodne i uhvatio ga samo da bi Dolka čula ‘kako je on ufatio zelembaća, a ne zna se je li iko ikad ufatio zelembaća’. A jedan drugi nastavnik (neka i njegovo ime ostane iza ograde zubne) znao je na bijelom konju iz Duge Poljane dojahati u Bijele Vode i zaustaviti konja pred školom.

Očevi Dolkinih đaka govorili su, nakon roditeljskih sastanaka, da je Dolka ‘ada gorska vila’, a Iso hodža je rekao da će, kad više ne bude po gorama vila, ljudi vile graditi od vila kakva je učiteljica Dolka. Očevi đaka su u pravilu nerado išli na roditeljske sastanke, ali na one koje bi sazivala Dolka, učionica je redovno bila puna.

Ni đacima nije bilo svejedno pred takvom ljepotom. Besim Ljajić, čija je kuća bila preko puta škole, a Dolka se sprijateljila s njegovom majkom Šećom, išao je sa mnom u šesti osnovne u Osaonici, rekao mi je: Guga, znaš šta, hajde da se i mi dvojica zaljubimo u Dolku! Kad mogu ovoliki nastavnici i učitelji, možemo, vala i mi! Oni jesu nastavnici, ali mi bolje od njih igramo lopte!

Onda se, odnekud i niotkud, pojavio Rade Vrba, nastavnik i igrač lopte bolji od nas obojice, i u njega se zaljubila i za njega se udala Dolka, a svima drugima je ostavila dolores. Ibro je rekao da je Rade odnio Dolku ‘vala, ka jastrijeb što odnese pile’.

I to pa to i sve to. Evo dođe i prvi juli dvije i devetnaeste, i prvoga jula dođe petnaest sati, i ja iz Graba zovnem u Pazar, zovnem Dolores, učiteljicu čija ljepota u mom djetinjstvu nije imala ni druga ni druge. I javi mi se Dolores, i odmah utvrdimo da je ovo prvi i najprvi naš razgovor, ne samo telefonski, nego i onako, ‘ada najprvi’. Pa smo se ispričali i smijali se i vraćali se na davne i drage likove iz Bijelih Voda. A nismo preskočili ni žalosti: smrt Radetovu, brzi rak pluća. Pa smo se, dakako, sjetili i smrti Dolkina oca Emina, koga je šesnaestoga dana godine 1971, dok je hodio kraj gradskog parka u Pazaru udario autobus, sutradan je preminuo. On, koji je preživio ratne strave Neretve i Sutjeske, da pogine od glomaznog vozila pred svojom kućom, usred slobode za koju se borio i izborio!

Pa rekoh Dolki: eto, šta sve nastane kad padne krunica sa zuba. A Dolka se nasmija, glasom koji se nije ništa promijenio, no se sačuvao, i umnožio: eno ga, ama isti, i kod Irene, kćeri Dolkine.

1/2