>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Domagoj Hajduković: Pošto Merčep?

Saborski zastupnik i član Predsjedništva SDP-a: Žalosno je da živimo u državi gdje vrijedi ona orvelovska ‘svi smo jednaki, ali su neki jednakiji od drugih’. To je moralna dimenzija pitanja na kojem naše političko društvo pada

Kao komentirate da je ukupan trošak poreznih obveznika za čuvanje i liječenje Tomislava Merčepa u toplicama iznosio preko 67.000 kuna?

Trošak nije zanemariv, kao što nije zanemariva ni činjenica da je Vlada na pitanje o troškovima liječenja i čuvanja odbila odgovoriti novinarima. Vjerujem u transparentnost Vlade i cijelog javnog sustava, a izbjegavati odgovor na bilo kakva pitanja koja ne predstavljaju ugrozu državne sigurnosti je nedopustivo u demokratskom društvu.

Zašto je Vlada tek ovih dana odgovorila na to pitanje koje ste postavili još u listopadu prošle godine?

Nažalost, Vlada gotovo u pravilu na zastupnička pitanja odgovara nakon isteka poslovničkog roka od 30 dana, a nekada odgovara tek nakon požurnice predsjednika Sabora. Također, nije neuobičajeno da na neka pitanja postavljena prije više mjeseci još uvijek nema odgovora. To dovoljno govori o odnosu Vlade prema zastupnicima i instituciji Sabora. Čvrsto vjerujem u slobodu medija i transparentnost Vlade kao osnovnih temelja demokratskog društva. Zbog toga smatram nedopustivim ponašanje kada vladajući odbijaju odgovoriti na pitanja novinara. Jedno od takvih pitanja je bilo i pitanje trošak čuvanja i liječenja Tomislava Merčepa. Pitanje sam postavio kako bi mediji i javnost dobili odgovor na pitanje. Očito se Vlada ipak nije usudila potpuno ignorirati pitanje zastupnika.

Gdje je društveni moral s obzirom da je Merčep pravomoćno osuđen na sedam godina zatvora jer kao zapovjednik nije spriječio ratne zločine?

Sve je po zakonu jer je medicinska skrb o zatvorenicima ljudsko i moralno pravo, kao i zakonska obaveza. No postavlja se drugo pitanje: u kakvoj to državi živimo ako u njoj nema novca za spinrazu koja bi pomogla bolesnoj djeci, adekvatnu skrb o najugroženijima u društvu, mirovine od kojih bi umirovljenici mogli dostojanstveno živjeti, učinkovitu skrb o ratnim veteranima (dok jedni imaju sve, drugi žive na rubu egzistencije), učinkovitu hitnu medicinsku pomoć te medicinsku skrb pa djeca i mladi ljudi umiru, ali ima za ovakve stvari? Žalosno je da živimo u državi gdje vrijedi ona orvelovska ‘svi smo jednaki, ali su neki jednakiji od drugih’. To je moralna dimenzija pitanja na kojem naše političko društvo, pritom prije svega mislim na one koji nose odgovornost vlasti, pada.

1/1