>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Igor Lasić

Domagoj Mihaljević: Agrokorovi su radnici trebali preuzeti stvar u svoje ruke

Neovisni ekonomski analitičar: Radnici su sposobni djelovati izvan sfere onog što definira kapital, ali ostaje pitanje kako mobilizirati njihovu perspektivu budući da su sindikalne strukture već desetljećima kompromitirane. Preostaju političke opcije koje imaju antikapitalističku perspektivu, ali su njihovi napori tek u povojima

Guverner HNB-a Boris Vujčić i direktorica Međunarodnog monetarnog fonda Christine Lagarde prije nekoliko dana su se usuglasili da Hrvatskoj hitno trebaju strukturne reforme u smjeru rezanja javne potrošnje i fleksibilizacije radnog zakonodavstva. Iako je MMF još prije par godina javno odustao od zagovora politike štednje, čini se da to važi samo za jače ekonomije EU-a?

MMF je jedan od čuvara kapitalističkog sustava koji djeluje na način da odnosi ekonomske moći ostanu nepromijenjeni. Da interes kapitala uvijek bude prva briga političara i da takozvanim reformama podmazuju njegov motor. S obzirom da čuva interese banaka i korporacija, da ne potiče razvoj siromašnih regija u svijetu, time zapravo sudjeluje u stvaranju nejednakog svijeta, svijeta prepuštenog na milost i nemilost raznih korporativnih aktera, ili, ako hoćete, malih i velikih poduzetnika. To je njegova realpolitika. Na drugoj strani su analize njegovih ekonomista u kojima se oni ponekad suočavaju s posljedicama ove realpolitike, ispovijedaju grijehe, obećaju da će se promijeniti i biti bolji, samo da bi nastavili po starom. Oko MMF-a ne treba imati iluzija, jer nikada nije odustao od mjera štednje.

Ulazak u eurozonu je prije svega interes banaka, poželjna opcija iz perspektive kapitala, a Plenkovićeva vlada poteze jedino i promišlja iz te perspektive

Vujčić je pritom dometnuo kako hrvatskim građanima nedostaje bolje objašnjenje zbog čega će im biti bolje nakon odricanja kroz proračunsku štednju, dakle, rješenje je u samo malo jačem marketingu. Ali, promatrajući dominantni javni diskurs, utisak je da u glavnim medijima i višim političkim sferama zapravo i postoji samo ta vrsta marketinga, i to odavno, bez kolebanja?

U političkoj i medijskoj sferi postoji prije svega cinizam, prezir prema svima onima što tobože neprestano gunđaju i kukaju umjesto da prihvate stanje kakvo diktira vladajuća klasa. Samo je taj prezir omotan salonskim malograđanskim licemjerjem. Boris Vujčić dobro zna da od takozvanih strukturnih reformi profitiraju najbogatiji, a da ostalima životni troškovi rastu. No da ne bi ispao bezdušan, onda nam prodaje bozu o tome kako će svima biti bolje u nekoj nedefiniranoj budućnosti, iako i sam jedva suzdržava smijeh dok sipa takve besmislice. On dobro zna da komercijalizacija i privatizacija zdravstva donosi samo društvenu devastaciju, ali briga njega, on pripada onima koji imaju novaca za privatnog liječnika.

Sektori u kojima bi po MMF-u i HNB-u trebalo provesti reforme odnose se na najširu javnu potrošnju: zdravstvo, obrazovanje, mirovinski sustav. To znači da bi teret ciljanog poticanja gospodarskog rasta – odnosno, alokacije sredstava prema krupnom kapitalu - opet trebali podnijeti ugroženiji slojevi društva?

Prije bih rekao da je kriza već progutala radničke slojeve i da svi oni kojima preostaje isključivo prodavanje svoje radne snagu već duže vrijeme žive od danas do sutra. Vjerojatno su blokirani i prisiljeni preživljavati na sve moguće i nemoguće načine. Njima je zasigurno potpuno svejedno hoće li dopunsko zdravstvo koštati 70 ili 150 kuna jer je izgledno da ga uopće niti nemaju. Krizni period i ovaj postkrizni režim novih poreza i poskupljenja zapravo je više načeo i sve jače guta srednju klasu. Njihov strah pred budućnošću postaje sve glasniji i vidljiviji.

Potemkinova statistika

Prije nekoliko dana spomenuli ste da se najava takvih mjera odvija u uvjetima najmanjeg zabilježenog budžetskog deficita od svega 0,8 posto BDP-a u 2016. godini. Kako onda protumačiti nastavak inzistiranja na onome što se nije provelo ni u godinama kad su se vlasti mogle formalno pozvati na krpanje budžeta? Ili, kako će konkretno izgledati novi marketing?

Taj mali budžetski deficit što spominjete, rekordno niska nezaposlenost ili rast BDP-a od 2,9 posto u prošloj godini, svi ti brojevi mogu se opisati kao Potemkinova statistika, dobrostojeća fasada iza koje se skriva sva pustoš i bijeda društvene i ekonomske svakodnevice. U sustavu postoje ogromne neravnoteže, neovisno koji kriterij uzmete, institucionalni, sektorski, geografski ili neki treći. Država bi možda mogla kroz budžet sanirati probleme u zdravstvu, ali ciljanim poskupljenjem zdravstva s jedne strane čuva budžetsku fikciju od 0,8 posto deficita, a s druge otvara prostor privatnim osiguravateljima da istisnu javnog osiguravatelja. Ne treba zaboraviti da postoji golemi interes privatnih osiguravatelja da uđu u sferu zdravstva i profitiraju, a Plenkovićeva vlada je vlada u interesu kapitala, u to nitko ne bi trebao sumnjati.

U političkoj i medijskoj sferi postoji prije svega cinizam, prezir prema svima onima što tobože neprestano gunđaju i kukaju umjesto da prihvate stanje kakvo diktira vladajuća klasa

Također, pisali ste o evidentnom srljanju Hrvatske u eurozonu, barem ako se ravnamo po sve učestalijim najavama. Znači li to da nas se priprema na još jedan monetarni fijasko, a nakon što smo se mogli na primjerima drugih zemalja uvjeriti da to baš i ne bi bio najbolji izbor za nas? Uostalom, je li istina da se Hrvatskoj ustvari i ne ostavlja prostor za izbor, nego se radi o još jednom diktatu na koji smo okvirno već ranije pristali?

Monetarna politika odavno sjedi na dvije stolice. Imamo vlastitu valutu, ali ta je valuta vezana za euro, a ekonomija skoro potpuno eurizirana. Kako dugovi denominirani u euru čine dvije trećine dugova i stanovništva, i poduzeća, i države, to predstavlja tečajni rizik i za njih i za one koji drže te dugove, a to su banke. Ulazak u eurozonu zaštitio bi u većoj mjeri banke, dok bi dužnici u slučaju kriznog šoka umjesto tečajnog rizika, bili izloženi šoku paralizirane ekonomije.

Takva ekonomija nema monetarnu politiku za vanjsku prilagodbu i slijedio bi val nelikvidnosti i nemogućnosti otplate dugova, kao što je slučaj u Grčkoj, Italiji ili Španjolskoj. Ulaskom u eurozonu banke bi dobile određenu zaštitu, dok bi za dužnike rizik bio samo drukčijeg karaktera, ne više tečajni nego generalnog ekonomskog sloma. Ulazak u eurozonu je prije svega interes banaka, poželjna opcija iz perspektive kapitala, a Plenkovićeva vlada poteze jedino i promišlja iz te perspektive.

Paralelno s tim vidne su još neke pripreme za reorganizaciju Europe ‘u dvije brzine’; Hrvatska bi, recimo, našla svoj mir u najavljenoj trgovinskoj uniji Zapadnog Balkana. I to nakon što smo već prežalili efekte izlaska iz ambijenta CEFTA-e, a zbog ulaska u EU. O kakvom je aranžiranju odnosa u EU riječ, i što bi bio sljedeći logičan korak u razvoju ili pak raspadu EU-a?

Koncept Europe s više brzina nije nov, ali je ponovno oživio ovog proljeća nakon što su političke elite najmoćnijih zemalja počele razgovarati o tome. Radi se o pokušaju upravljanja očitim dezintegracijskim procesima što se odvijaju unutar Europske unije. Prema svemu sudeći, moćna europska buržoazija ovime bi uvela dodatne osigurače za zemlje jezgre, a periferiju pustila da se u određenoj mjeri sama snalazi. Kao da želi poručiti da su zemlje periferije postale preveliki teret čak i da se njima direktno upravlja.

U svakom slučaju, rasprava o Europi s više brzina zapravo je priznanje da imamo razvijene zemlje u jezgri na čelu s Njemačkom i više europskih periferija, kao što su centralna, južna, istočna i baltička, koje su u različitim odnosima zavisnosti prema tom centru i među sobom. Posljedica je nejednak razvoj i različite razine socijalnog blagostanja. Gdje je Hrvatska u toj priči? Vjerojatno u nekoj ulozi konsolidiranja balkanskog prostora zajedno s Bugarskom i Rumunjskom.

Stabilizacija Agrokora daleko je od završetka

Kataklizmički efekt kraha Agrokora pomalo je prešao u drugi plan javne pažnje, mada ne treba sumnjati da se ovaj put radi o privremenom stanju i balansu. Dosta ste javno komentirali ta zbivanja; što predviđate za jesen, nakon turističke sezone, u dinamici oko te kompanije, i postoji li nada za dugoročnije uravnoteženje širokog, Agrokoru pripadajućeg konteksta?

Priča o stabilizaciji Agrokora daleko je od završene. Agrokor je u procesu državno kontroliranog stečaja kroz koji bi se trebao postepeno ugasiti znatan dio poslovnih jedinica. Zadnje informacije najavljuju zatvaranje preko stotinu trgovina što sigurno donosi i brojne otkaze. No onaj sistemski rizik koji bi rezultirao prelijevanjima u razne sfere domaće prehrambene proizvodnje, zasad je zaustavljen. Pitanje ipak ostaje što će se dogoditi kad prođe sezona i dođu jesen i zima koje nose pad potrošnje.

Privremena uprava sigurno će se suočiti s izazovima kontroliranja situacije kad započne borba vjerovnika za preostale profitabilne segmente. Iz tog što će preostati teško da se mogu podmiriti sva potraživanja jer su ova višestruko veća od imovine. Neki vjerovnici mogli bi ostati praznih ruku. Sama umiješanost države u cijeli proces nosi rizike tužbi i prebacivanja dugova na budžet. Također, Agrokor je regionalna kompanija koja posluje u više država, i nezadovoljni vjerovnici učinit će sve da iskoriste tu ekonomsku fragmentiranost. U situaciji gdje svi hoće svoj novac kojeg nema dovoljno, a hedge fondovi su pogotovo skloni kratkoročnim strategijama, nekontrolirano preuzimanje i rasprodaja postaju sve izglednija opcija.

Na valu privremenog smirivanja panike oko Agrokora i uz dimnu zavjesu međunarodne arbitraže nad Piranskim zaljevom, Vlada i Sabor progurali su štetni Zakon o koncesijama te ratifikaciju sporazuma CETA između EU-a i Kanade. S obzirom na tek malene i veoma uvjetno postavljene glasove otpora tome, nisu li to ustvari očiti primjeri nastavka gotovo apsolutnog ekonomsko-političkog konsenzusa elita oko liberalnih pozicija?

Mi cijelo vrijeme pričamo o ekonomskim potezima iz perspektive kapitala i o tome kako će nam ti potezi život učinit skupljim, nesigurnijim i rizičnijim. Suočeni smo s neminovnošću njegove moći i bezizglednošću alternative. To je realnost života u kapitalizmu, pogotovo ovom perifernom. Realnost gdje život sagledavamo iz perspektive Christine Lagarde i mjera štednje, Borisa Vujčića i uvođenja eura, Andreja Plenkovića i privatizacije zdravstva, Angele Merkel i Europe s više brzina, Ante Ramljaka i hedge fondova te ruskih banaka u borbi oko prehrambene industrije. Gledište kapitala dominira svakim političkim zahvatom u toj slagalici prisvajanja i isključivanja.

No nama nasušno nedostaje odgovor i borba iz perspektive rada. Radnici su nedvojbeno sposobni misliti i djelovati izvan sfere onog što definira kapital, ali ostaje pitanje kako mobilizirati njihovu perspektivu. Uzmimo samo taj Agrokor za primjer. Tu je postojala ogromna mogućnost da organizirani radnici postanu najmoćniji faktor u cijeloj toj drami i preuzmu glavnu riječ, jer Agrokor, bez radnika koji rade po 12 sati za dvije i pol hiljade kuna, ne postoji. Sama veličina i utjecaj Agrokora dali bi im izuzetnu moć u nametanju svojeg interesa. Ali ako imate višedesetljetne birokratizirane i kompromitirane sindikalne strukture, čija čelnica je čak postala menadžerica u Agrokoru, onda takvi sindikati uništavaju i moć i perspektivu radnika. Stvaraju nepreglednu panoramu bespomoćnosti i očaja. Preostaju političke opcije koje nastoje graditi antikapitalističku perspektivu, ali su njihovi napori tek u povojima. A bitke su već pred njima: okupljati radnike svih zanimanja, nalaziti načine njihovog uključivanja i organiziranja, vraćati im povjerenje u njihovu moć. Vratiti svijest da postoji perspektiva i život izvan onog što diktira kapital. I da se stvarnost može i mora mijenjati iz perspektive rada.

1/1