Škola bez škole, rad bez rada, a sve smo dobili, rezimirao je Saša Šimpraga, kustos Virtualnog muzeja Dotrščina umjetničku instalaciju ‘Obiteljsko stablo ili kuće kojih nema’ vizualne umjetnice Tonke Maleković, koja je u subotu, 19. septembra, povodom Svjetskog dana mira upriličena u ovom Spomen parku i nekadašnjem stratištu na istoku Zagreba.

Okupljenima, koji su se u značajnom broju okupili kod spomenika na ulazu u park, obratili su se Šimpraga, Tonka Maleković i Aneta Vladimirov, predstavnica SNV-a, koji je ove godine bio partner Virtualnom muzeju u organizaciji akcije.

Šimpraga je naglasio da se ovom akcijom stvara individualni odnos prema žrtvama. Naime, učesnici su mogli odabrati neko od ponuđenih imena stradalih, ali i neku od neidentificiranih žrtava ubijenih na Dotrščini od 1941. do 1945. a onda sagraditi neki objekt od materijala zatečenih na lokaciji - otpalih grana, grančica i lišća. Lokacija, način i veličina strukture, kao i vrijeme trajanja, bili su lični izbor svakog pojedinca, a jedino što se tražilo bio je da se nožićem ili ključem u drvetu koje su koristili urežu izabrana imena.

Šimpraga je pozdravio potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića koji, kako je naglasio, na ove događaje dolazi niz godina.

Aneta Vladimirov naglasila je da aktivnosti Virtualnog muzeja Dotrščina još uvijek predstavljaju čin pobune zbog načina memoriranja žrtava. Estetičnost, memorijalnost i participacija karakteristike su dosadašnjih akcija koje se odvijaju na ovom mjestu i koje su znak da se isplati boriti. Podsjetila je i da je prije pet godina Tonka Maleković na lokaciji nekadašnjeg ustaškog logora napravila umjetničku intervenciju ‘Pukqtine‘ kojom je željela senzibilizirati lokalnu zajednicu za naslijeđe Drugog svjetskog rata, ali i sačuvati znanje o ovom stratištu kroz priče preživjelih.

Tonka Maleković kazala je što je ponukalo na ideju da se pozabavi ovim pitanjem. - Za vrijeme blokade zbog koronavirusa promatrala sam ljude u park-šumi u Koelnu gdje živim i radim. Kako su ljudi višak slobodnog vremena, a dječja igrališta bila su zatvorena, park-šuma je bila puna obitelji s djecom i gradili su zajedno ‘tipije‘ (okvire za indijanske šatore) od granja s tla čiji je broj s vremenom dostigao njih 120 - rekla je i dodala da se primjenom takve instalacije i poticanja ljudi da oblikuju granje koje posvećuju određenim žrtvama, možemo naučiti zdravo odnositi prema zločinu.

Nakon što su ljudi izabrali imena žrtava kojima će posvetiti svoje radove, razišli su se po šumi i počeli razvijati svoju kreativnost, jer su osim granja koristili i otpale žirove, lišće, svijeće, pa i kamenje. Neke od učesnika pitali smo za komentar.

Odvjetnica Lina Budak odabrala je ime svog djeda, narodnog heroja Divka Budaka. - Došla sam na mjesto na kojem je stradao moj djed koji je organizirao bijeg iz logora Kerestinec na dan pada Bastilje, 14. srpnja 1941. Nažalost, drugovi koji su trebali, nisu ih dočekali, pa su svi oni pohvatani i na kraju pobijeni. Cvijet hrvatske Komunističke partije likvidiran je bez suda, a o svom djedu i njegovom stradanju znam što mi je ispričao otac Slobodan Budak koji je tada bio star deset godina. Na 75. godišnjicu smrti, dala sam da se objavi osmrtnica mom djedu, kako bi se pokazalo da nije zaboravljen - kazala je.

- Jako mi se sviđa način na koji je akcija osmišljena. Pogođena je bit da svatko može doći i komemorirati na način koji hoće jer ne smijemo zaboraviti svoju povijest, povijest obitelji i povijest jednog društva jer bez naše prošlosti nemamo ni budućnosti - naglasila je Lina Budak.

Sonja je posvetila svoju konstrukciju njoj nepoznatoj ženi Mariji Čmelić. - Akcija mi se sviđa jer predstavlja simbiozu umjetničke akcije u prirodi i onog čega se želimo sjetiti, pa i Marije Čmelić - rekla je Sonja.

Tonkina prijateljica, koja se nije željela predstaviti, svoj je rad ‘posvetila‘ Božidaru Adžiji. – Ideja ove umjetnica bila je odavanja počasti, a smatram da treba odati počast žrtvama bilo kojeg režima. Kako je Božidar Adžija, rođen u Drnišu, uz njegove inicijale dodala sam i kamenje nađeno u šumi, kako bi se sjetili njegovog porijekla.

Blizu staze nastalo je gnijezdo koje su sagradili Iva Ivas, njen muž Nikola i njihove dvije djevojčice. - Mislimo da se ovakva mjesta moraju komemorirati i moraju biti u svijesti građana i grada. Na prijedlog naše djece napravili smo gnijezdo kao ugodno i sigurno mjesto za našu neznanu žrtvu - rekla je Iva.

U blizini su bile i tri žene iz tri generacije jedne obitelji, Svjetlana Lugar, njena kćerka Ana i unuka Zara, koje su gradile svaka svoju strukturu. - Znamo povijest i što znači antifašistički pokret. Morali smo doći, meni je mama bila partizanka s Hvara, koja je uvijek govorila da svatko u nečemu mora dati svoj doprinos u izgradnji društva - rekla je Svjetlana,

Ovdje smo zbog antifašizma i da zaustavimo zlo. Moramo učiti da je fašizam zlo i ako joj to ne pokažemo, neće znati jer nema gdje to naučiti, nadovezala se Ana.

Paula Simon iz Njemačke koja stažira u Documenti naglasila je zanimljivost ove akcije. - Iskorištena je prilika da sve generacije, od djece nadalje, dođu ovdje i zajedno nešto izgrade kao sjećanje na žrtve. Kad ovdje napravite nešto od granja i kamenja, lakše je razumjeti i shvatiti da su ovdje ubijani ljudi, ali i da ste učinili nešto u njihovu počast. Lijepo je što su tu cijele obitelj i da vlada obiteljska atmosfera koju će djeca zapamtiti, a kad budu starija, razumjet će ovaj dio povijesti - rekla je Paula.

Na kraju akcije, Šimpraga je izrazio zadovoljstvo lijepim vremenom, ali i odazivom.

- Napravljeno je 40-ak struktura, a ljudi su uživali gradeći ih. Posebno mi je drago da je tu bilo i djece koja su nešto i naučila i to izvan škole, tako da su svi ciljevi postignuti - rekao je i podsjetio da će svaki rad biti dokumentiran i komponiran kao kolektivna privremena umjetnička instalacija koja komemorira žrtve fašizma na prostoru Dotrščine kao autentične lokacije najvećeg masovnog zločina u povijesti Zagreba na koju se zaboravlja, pa smo svi dužni da to spriječimo.