Nedavno ste izabrani za predsjednika riječke Prosvjete, no to vam nije prvi mandat na toj funkciji: kad ste je obnašali od 2008. do 2012. pododbor je imao 350 članova, najviše od svih SKD-ovih podružnica, a blistao je sadržajem i realizacijom svojih programa?
To je vrijeme mnogima urezano u pamćenje kao zlatno doba srpske kulture, čemu je posebice pridonosila tijesna suradnja s pododborima u Gomirju i Moravicama, ali i s drežničkim KUD-om Đurđevdan te vijećima naše nacionalne manjine iz Opatije i Kastva. Naš folklorni ansambl imao je 40 javnih nastupa, a izdavačka djelatnost, časopis Artefakti i dječji list Bijela pčela, ovjenčani su nagradama Grada Rijeke i novosadskih Zmajevih dečjih igara. Pored toga, zahvaljujući donacijama beogradske Narodne biblioteke, knjižni fond naše biblioteke Dositej uvećan je za više hiljada vrijednih naslova. Nažalost, u narednom su se razdoblju na čelu podobora izmijenila čak četvorica predsjednika, u cijelo se Društvo nesretno i nespretno umiješala politika, a zna se da njezin spoj s kulturom obično završava kao s uljem i vodom: kolikogod ih miješate, oni se nakraju razdvoje. Kad politika uđe, kultura izađe. Svejedno, može ih se i mora spajati, ali na temelju obostranog interesa.
Koji su sadašnji prioriteti Prosvjetina podobora?
Krajnji je čas da se našoj prebogatoj knjižnici vrati osnovna namjena i da čitaonica započne s aktivnostima: književnim i muzičkim večerima, tribinama filmskim projekcijama. Jedna od temeljnih zadaća, društvena integracija srpske zajednice kroz otvaranje drugim kulturama ali i isticanje naših nacionalnih vrijednosti, odvija se kroz kataloško umrežavanje naše knjižnice s više od stotinu onih regionalnih; to zahvaljujemo jezičnim standardima koji nam omogućuju neposrednu komunikaciju, bez prevoditelja, a važan su doprinos kvaliteti života u zajedništvu. Naposljetku, uz poznavanje, razumijevanje i poštivanje duhovnih vrijednosti, podnošljiviji postaju osamljenost manjinskog i ranjenost većinskog naroda.
Koliko je za predsjednika nekog društva važan tim koji ga okružuje?
Predsjednička pozicija ugodna je možda samo kao titula, sve ostalo su rad i žrtva, nerijetko praćeni stresom. I najmanja institucija veća je od najvećeg pojedinca, ali ništa se ipak ne rješava samo od sebe ili tek kakvim dopisom. Stoga je važna jedna odgovorna osoba, preko koje će ići mostovi suradnje. Mora postojati neka persona kao nositelj naših želja, ali iza nje mora stajati tim, po mogućnosti vrsnih, mladih i sposobnih ljudi, onih koji nose Internet u džepu i u stanju su razmijeniti informaciju u tri sekunde. To je danas ključ uspjeha.
Što za našu zajednicu znači djelovanje u gradu koji je i službeno ovjenčan titulom Europske prijestolnice kulture prepoznate pod sloganom Luke različitosti?
Čvrsto vjerujemo u nastavak plodonosne suradnje s predstavnicima riječkih institucija, a sve u cilju njegovanja i promocije manjinskih kultura, jedinog prirodnog načina života u Luci različitosti, odnosno u tolerantnoj sredini. Treba težiti i nečem većem od realnog, pa sve aktivnosti usmjeriti prema strateški krovnom, kapitalnom projektu cijele zajednice, a to je izgradnja srpskoga kulturnog centra u Rijeci.
Kakvu budućnost predviđate zajednici koja je kroz tri stoljeća svoga postojanja u tkivu grada ostavila dubok trag ne samo u Rijeci nego i u njezinu širem okružju?
Nastavi li se ovako, Rijeka će i dalje htjeti Srbe, ali Srba u njoj više biti neće. Svako nacionalno pitanje završava sljedećim naraštajem: ako nema podmlatka, nema ni tog pitanja, odnosno ako djeca ne sudjeluju u našim programima, iza nas će ostati samo priča o – neuspjelom – pokušaju da se spasi što se spasiti dade. A mi ovdje nit’ imamo djece, nit’ nas ona pomlađuju; ni ta djeca, uostalom, više nisu mlada, a njihova su djeca pak sve manje Srbi. No i tu je rješenje jednostavno, treba se samo sjetiti poruke pokojnog patrijarha Pavla da ponajprije budemo ljudi, a tek potom i Srbi.
