Belomanastirski slikar i etnograf Milan Dvornić priprema novo izdanje knjige ‘Vidovo, oj Vidovo’ izdane pre deset godina, posvećene narodnim običajima Srba iz Baranje. Iako su se Srbi u Baranju naseljavali još u tursko doba (1526 - 1687) o narodnim običajima izuzetno je malo pisane građe i tekstova u etnološkoj literaturi.

Također ne postoji publikovana integralna celina sa svim segmentima narodnih običaja koji obuhvataju celovit prostor današnje Baranje. Podaci se nalaze segmentirano i vrlo retko u tekstovima koji obrađuju narodne običaje srpskog naroda uopšte ili naroda Baranje. Lično empirijsko istraživanje Milana Dvornića ukoričeno u knjigu ‘Oj Vidovo, Vidovo’ svetli je primer koji u 500 primeraka i na 208 stranica upravo govori o narodnim običajima do sredine 20. veka.

U knjizi koja je izdana pre deset godina, narodni običaji opisani su u tri celine. Reč je o običajima vezanima uz čovekov život (rođenje, devojaštvo i momaštvo, svadba i smrt), običajima uz mahom poljoprivredne poslove te onima vezanima uz crkvene praznike od Božića do Božića. Knjiga ‘Oj Vidovo, Vidovo’, čiji je izdavač Veće srpske nacionalne manjine Belog Manastira, sukus je detaljnih opisa koje je autor uz pomoć dvadesetak kazivača iz više baranjskih sela, zapisivao još od sedamdesetih godina prošlog veka.

S obzirom na činjenicu da je od trenutka kada je knjiga ugledala svetlost dana prošlo već deset godina te da su se u međuvremenu pojavile još neke, i puno opsežnije priče, to je rezultiralo novom građom koju čeka izlazak u dopunjenom izdanju koje za sada još uvek nema službenog naslova. Koliki je obim dopunjene građe najbolje svedoči podatak da će druga knjiga imati oko 300 stranica, gotovo sto više od prve knjige.

- Ja sam bio svjestan da nisu ispričane sve priče i da će prva knjiga morati biti dopunjena, a pogotovo što su mi ljudi koji su je pročitali rekli ‘e pa kod nas je još bilo ovo, pa je bilo ono, ovo nije bilo tako nego ovako’ itd. Ja sam sve te primedbe prihvatio i uložio dodatni napor da pronađem nove kazivače, istovremeno se vraćajući onima koji su mi svoje priče već ispričali - kaže Dvornić.

Na osnovu tih kazivanja autor je čak pravio i crteže pošto se Dvornić prvenstveno bavi slikanjem narodnih običaja. Osim novih kazivača Dvornić je u stvaranju druge knjige imao pomoć Bogdana Šekarića, višeg kustosa, etnologa, i rukovodioca Etnološkog odeljenja Muzeja Vojvodine. U nastojanju da se pronađu financijska sredstva za izdavanje knjige pomoći će VSNM Belog Manastira koji je kao pravna osoba aplicirao na dva natječaja koje su raspisali vojvođanski Pokrajinski sekretarijat za kulturu, javno informisanje i odnose s verskim zajednicama, i Ministarstvo kulture Republike Srbije.

Želja sedamdesetogodišnjeg Milana Dvornića je da i njegova druga knjiga što skorije ugleda svetlost dana jer će, kako sam kaže, prikupljeni materijali biti od koristi za neke od budućih naučnih radova.

- Mi trebamo znati da je na početku 20. vijeka u Baranji u 37 naselja živjelo srpsko stanovništvo, dok je to stanovništvo danas svedeno na svega pet - šest naselja i vrlo je malobrojno. Stoga je vrlo značajno da o tome ostane nekakav trag, da se zna da su ti običaji bili vrlo važni u očuvanju identiteta. Kao što je bila pravoslavna vjera, i ti običaji su bili vrlo važni. Tadašnji narod je to dobro znao, i to današnje generacije ne smeju prepustiti zaboravu - zaključuje Dvornić.