Za naše brojne reformatore očito je najveći problem što Hrvatska ima previše stanovnika. Da je Hrvata manje, barem za milijun, lako bi se provele sve njihove strukturne reforme. Ne bi bilo ni vojske nezaposlenih, niti činovnika koje se ne može otpustiti, ne bi bilo previše bolesnika u bolnicama i ambulantama, a i odnos zaposlenih i umirovljenika bio bi prihvatljiviji. Da se iz postojećeg bruto domaćeg proizvoda mora hraniti, oblačiti i školovati milijun ljudi manje, dakle 3,4 umjesto 4,4 milijuna stanovnika, ne bi bilo ni gladi, niti ovrha, ni beskućnika, niti redova pred pučkim kuhinjama. Naravno, milijun je skromna procjena. Poželjno bi bilo da ih je još manje.

Zvuči apsurdno? Možda, ali to je logika reformi koje se najčešće spominju kao panaceja za sve naše nevolje. Trošite manje (ili kao da vas je manje), a nemojte računati na povećanje prihoda. Do toga će već doći, ali ne sad, već sutra ili prekosutra, slijedeće godine ili one poslije, a spas će donijeti mjere za sređivanja društva i strukturne reforme, čim netko smogne dovoljno hrabrosti da ih provede. Odnosno, čim odluči da još više poveća broj nezaposlenih, beskućnika i korisnika pučkih kuhinja. Istom se logikom vode i strani mentori i savjetnici. U intervjuu preko dvije stranice 'Jutarnjeg lista', voditelj ureda Svjetske banke za Hrvatsku i Sloveniju Carlos Pineruea, ni jednom riječju ne spominje rast proizvodnje, iako i u zemlji iz koje potječe, Venezuele, sigurno postoji neka inačice one narodne da u štediše svega biše, a u radiše još i više. Ali gospodina Pineruea je lako razumjeti. On zastupa interese krupnog kapitala koji želi da mu Hrvatska bude tržište, a ne konkurencija. Pravi problem su domaći političari, koji služe istom cilju.

Da bi zemlja sa slabom i propadajućom privredom imala jaku valutu, njeno tržište novca mora biti dubinski poremećeno

Jedan od njih je guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić, za koga se ne može reći da ne zna u kom grmu leži zec. Njegova je odgovornost, uz ostalo, hrvatsko bankarstvo, koje ne obavlja jednu od svojih glavnih funkcija. Ne kreditira razvoj. Kakve se strukturne reforme tu predviđaju. Nikakve. Postoje dvije vrste banaka; komercijalne i investicijske. Prve rade za sebe i svoj profit, a druge prikupljaju štednju, da bi tim novcem financirale razvoj. Prvi guverner HNB-a nakon osamostaljenja, pokojni dr. Ante Čičin-Šain, dokazivao je čak da banke u izvjesnoj mjeri pripadaju i državi (najčešće regionalnoj), iako ona ne mora imati ni jednu dionicu. Ali sama činjenica da banka posluje na njihovom području, daje im pravo svojevrsnog suvlasništva. Što se dešava ako iste banke obavljaju obje funkcije, kao što je to kod nas slučaj? Tada prva potiskuje drugu, odnosno banke počinju raditi samo za sebe i svoj profit. U Hrvatskoj danas postoji samo jedna i to državna investicijska banka, to je Hrvatska banka za obnovi i razvoj, HBOR, koja je istovremeno usamljena adresa gdje se sustavno podržava razvoj, gospodarske investicije, proizvodnju i izvoz. Sve su ostale banke u prvom redu tvornice profita za svoje (strane) vlasnike. Ovaj je autor, prije nekoliko godina, slušao predavanje dr. Vujčića (tada je još bio zamjenik guvernera Željka Rohatinskog) u kome je on, odgovarajući na izravno pitanje, zagovarao podjelu banaka na komercijalne i investicijske. Pri tom je sjajno i vrlo stručno elaborirao problem. Što se od tada dogodilo? Ništa! Zašto je sve to zaboravio u trenutku kad je postao guverner? Zašto se ne spominje i ta reforma, koja bi zaista bila strukturna? Jesu li strani vlasnici hrvatskih banaka zaista toliko moćni, da nitko ne smije ni pomisliti na nešto što bi bilo suprotno njihovim interesima? Čak i kad to izravno proizvodi siromaštvo i uništava sve od čega zemlja živi?

Nedavno je guverner Boris Vujčić ponovio i svoju vječnu mantru, kako NBH neće dozvoliti slabljenje tečaja. Povod je bio tihi pad kune, kako su to nazvali novinari, i javno izražena želja ono malo izvoznika koliko ih je još preostalo, da za zarađeni euro dobiju barem 8,5 kuna. Imaju li oni na to pravo? Novac je roba koja zamjenjuje svaku drugu robu, pa se, prema tome, kao i svakoj robi, cijena utvrđuje na tržištu. Da bi zemlja sa slabom i propadajućom privredom imala jaku valutu, njeno tržište novca mora biti dubinski poremećeno. U Hrvatskoj se to dogodilo jer su se na njemu prodavali golemi iznosi deviza od stranih kredita i imovine koju su kupovali stranci. Tome domaća privreda nije mogla konkurirati. A oni koji ne mogu konkurirati, dakle opstati na tržištu, zatvaraju pogone i otpuštaju radnike. Njihovo mjesto zauzimaju uvoznici, kojima prejaka kuna osigurava ekstraprofite. Mi osnivamo neka mudra vijeća za konkurentnost, a oni drže sve adute konkurentnosti u svojim rukama.

Kad je poremećeno tržište novca, dakle robe koja zamjenjuje sve druge robe, poremećena je i cijela nacionalna ekonomija. Ona postaje nerealna i dolazi do tranzicije u kojoj se isplati samo trgovanje stranom robom. O svemu tome odavno cvrukuću svi vrapci, pa i naši mudraci, koji istovremeno tvrde kako nema investicija zbog loše i komplicirane administracije. Pa ipak, ona nije spriječila izgradnju ni jednog šoping centra. Nepremostiva je prepreka samo za proizvodne investicije, koje jedino mogu dovesti do realnog rasta, do veće zaposlenosti, dodane vrijednosti i bogatstva zemlje. Ako se to uopće još može tako zvati.

U Narodnoj banci ni ne pomišljaju na neku reformu koja bi promijenila takvo stanje. Ali u trenutku kad se smanjuje priljev stranih kredita, pa bi domaća privreda mogla postati nešto konkurentnija, javlja se gospodin Vujčić kao nepokolebljivi branitelj prejake kune, za što je spreman potrošiti i zadnji cent iz deviznih rezervi. Javljaju se i dežurni komentatori s tezom, koju slušamo već godinama, kako je sada prekasno za slabljenje tečaja, jer bi zbog devizne klauzule stradali svi dužnici, a loše bi se provela i država čiji je javni dug dosegao četiri petine BDP-a. Nitko ne pita kako s postojećim tečajem povećati konkurentnost i prekinuti urušavanje gospodarstva i ne bi li ozbiljna država već odavno ukinula deviznu klauzulu i obeštetila dužnike. Zašto? Zar je Hrvatska zaista zauvijek izručena na milost i nemilost krupnom i manje krupnom stranom kapitalu, koji ju sustavno pretvara svoje tržište i banana republiku. Malu zemlju za veliki odmor! Jesu li rodile banane, odnosno kakva je bila turistička sezona?

Istovremeno, naš premijer sve objašnjava krizom u svijetu, dok njegov japanski kolega ruši vrijednost jena i smjenjuje japanskog guvernera središnje banke. Opozicija kritizira vlast, ali se sama bavi bajkama o lustraciji i pokušava poslije 70 godina promijeniti ishod Drugog svjetskog rata. Njena kandidatkinja na predsjedničkim izborima neskriveni je pripadnik stranih struktura i interesa. A postojeći predsjednik i kandidat aktualne vlasti šalje naciji pismo, koje zvuči kao da ga je pisao papa Franjo. U njemu se obračunava s otuđenosti i bahatosti elita, nepravdom i nejednakosti, previše plaćenih političara… Amen!