>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Drž’te uhljeba!

Poticanjem dojma kako svi-mi-porezni-obveznici izdržavamo apsolutno prevelik broj onih na javnim budžetima, a uz tobože pregolema im ukupna radna prava, cilja se na opće smanjenje javnog sektora i državnog prisustva na tržištu

Snimite uhljebe potajice u neradu ili bezobrazluku i šaljite nam snimke – glasi nedavni dramatični poziv portala Index čitateljima, a uz koji se garantira anonimnost. Apel je istaknut uz članak naslova ‘Uhljebi u MUP-u digli se i otišli jer im je završila smjena, još su i urlali na šokirane građane’. Naravno, tu je i video-snimka s mobitela jedne čitateljice; traje kraće od četiri sekunde i na njoj se ne vidi gotovo ništa, čuje još manje. Točnije, naziru se ljudi ispred nekog šaltera, i oni drugi, notorni uhljebi, iza njega. Glasni su uglavnom ovi prvi, ali su obje strane zapravo posve nerazgovijetne.

Dva dana ranije, na istoj adresi objavljen je Hinin članak s naslovom ‘Istraživanje: uhljebi ljetuju dulje od radnika kojima sišu poreze’. U samom članku uhljebi se spominju tek indirektno, dok njima nasuprotni ‘radnici u privatnim tvrtkama u pretežno domaćem vlasništvu’ imaju na raspolaganju najmanje dana godišnjeg odmora među svim kategorijama i najmanje ih smiju koristiti onda kad to njima odgovara. Treći članak s istog portala i na istu temu, koji ćemo ovdje razmotriti, osvanuo je tri dana nakon onog s pozivom na skrivene kamere. ‘Hrvatska je po svim načinima obračuna – pred bankrotom, ali i dalje masovno zapošljava uhljebe’, naslovljen je pak taj.

Autor potpisa M.R. posvećuje glavninu teksta svibanjskom naglom porastu rashoda za plaće iz državnog proračuna. Nakon što će citirati Ministarstvo financija po kojem razlog naoko većem izdatku leži u novoj i drukčijoj metodologiji knjiženja, a ne u većoj masi potrošenih sredstava, autor nastavlja tekst riječima ‘bez obzira’. I zatim opet konstatira da je stanje javnih financija neodrživo, što baš i nije neka vijest. Ili, kazano rječnikom Indexa, M.R. se dakle zatekao sam u neradu ili bezobrazluku, ili u obojem. Na tragu ovih triju priloga, međutim, prilika je da se zapitamo gdje li su i tko zaista svi ti strašni uhljebi.

Index nipošto nije jedini od najvećih hrvatskih medija koji već duže vremena provodi ustrajnu antiuhljebsku kampanju, mada to čini gorljivo iznad drugih. Štampani visokotiražni tabloidi imaju valjda neke druge veće strasti na slične teme, jer progone ih u biti isti demoni. Uhljebi su tako u krajnjoj liniji svi koji dobivaju plaće iz državne ili drugih javnih blagajni, barem dok sami ne dokažu da nisu krivi: da nisu zaposleni pod nečijom protekcijom i da nisu neradnici niti bezobraznici. Potencijalno se uhljebima vide i učiteljice, vatrogasci, medicinske sestre, pružni radnici. Etiketa onog tko se uhljebio – nezasluženo stekao lagodno i sigurno zaposlenje, takoreći sinekuru – neće zaobići ni njih većinske, e da bi locirala manjinu zaposlenih objektivno politikantski, nepotistički, koruptivno.

No baš činjenica da se poklič ‘Drž’ uhljeba!’ ne fokusira na postojeću i razmjerno namnoženu novu klasu stranačko-političkih dobitnika u javnim strukturama, nego puca rafalno po najširem sektoru, krunski svjedoči o karakteru kampanje. Uhljeb pritom nije himalajski jeti pa da ga treba vrebati u mukloj neizvjesnosti između dvije mećave, prije negoli zgasne baterija u smartphoneu. I doista nije nužno iskustvo istraživačkog novinara, kamoli vlasnika komercijalnog medija, da bi se znalo tko isključivo može biti snimljen u navodnom bar neradu i bezobrazluku. Snimki će nesumnjivo biti; na njima šalterski radnici, poštanski šoferi, kotarski pristavi, a nijedan zaslužni partijski kadar s dva članstva u nadzornim odborima i tri u javnim komisijama, jer oni na svojim radnim mjestima nisu dabome ni dostupni leći pametnih malih kamera. O većim igračima se razglaba tek prigodno, ako su ugrabili kakav neopisivi menadžerski ugovor u javnom poduzeću. Pa i tad nalaz služi pretežno za dijagnosticiranje neophodne privatizacije dotičnog sektora koji će procvasti čim padne u ruke poštenog poduzetništva, kao što je slučaj s medijima. Ali oznaka uhljeba za obavezno isticanje na rukavu ostat će privilegija malih javnih radnika; slika na njoj prikazivat će hljeb kruha, sjajan i žut poput zvijezde.

Pala je eto i ključna riječ za otvaranje (anti)uhljebskog sindroma: privatizacija. Druga bi smjernica bila svakako: rezanje proračunskog troška. Poticanjem dojma kako svi-mi-porezni-obveznici izdržavamo apsolutno prevelik broj onih na javnim budžetima, a uz tobože pregolema im ukupna radna prava, cilja se na opće smanjenje javnog sektora i državnog prisustva na tržištu. Ako poštar iritira vašeg psa, bacimo tipusa u zube privatniku (samo u tržišno izdašnim zonama dostave). Ako nam dežurni prognostičar Državnog hidrometeorološkog zavoda promuca, zamijenimo ga outsource-hostesom koja čita diktirani tekst (opet doduše DHMZ-ov, jer privatnik ne ulaže u toliko postrojenje bez masnog povrata).

Zagovor teze o izuzetnim pravima zaposlenih u javnom i državnom sektoru ne dotiče se fakta premalenih prava radnika u privatnom. Budući da je krajnji zadani cilj nova radnopravna ‘fleksibilizacija’ tj. redukcija, namjera je izvođača kampanje – vlasnika komercijalnih medija i njihovih tzv. analitičara – bacanje kosti između radnika jednih i drugih. Zato nerado spominju strateške uzroke proračunskih deficita, opadanja proizvodnje i izvoza, nezaustavljivog zaduživanja, gubitaka radnih mjesta, itd. I nije da im kampanja slabo ide i ne uspijeva, ruku na srce. S pozicije truba privatnog kapitala, s kapacitetima građenim na unosnom zaglupljivanju naroda i nadasve izrabljivanju vlastitog radništva, efektima se ne treba jako čuditi. Da se razumijemo, nije portal Index u totalu slike ni slučajno najgori pronositelj liberalnog ekonomskog nauka, pa je čak u nekim drugim pitanjima i znatno progresivan, ali za materiju uhljebologije predstavlja definitivno najbolji primjer štetočinstva. A kod takvih medija zacijelo bi se dalo ustvrditi kako osnovna motivacija vodećih progonitelja uhljebskih vještica nalazi odraz u stanju radnih odnosa u njihovim vlastitim sredinama – odnosa kakvi odgovaraju prvenstveno njima i koje uređuju sami.

I lako što nam izmiču iz vida obimne skupine povlaštenika kao što su ratni veterani i crkvenjaci, nego dakle u sjeni ostaju najveći profiteri, pobjednici naše epohe, kapitalisti. A proljetos je objavljen i Prijedlog strategije razvoja javne uprave, raritetno ozbiljno i sadržajno pripremljen dokument te vrste. Nipošto bez učešća znanstvenika, sindikalista i drugih predstavnika javnosti po kriterijima stručnosti i demokratičnosti. Nacrt daje zaključke na kakve smo već nailazili u argumentiranim raspravama i komparativnim analizama, ako smo znali makar razliku između državne i javne uprave – čitav taj sektor u Hrvatskoj nije prevelik niti preplaćen, ali treba ga valjano funkcionalizirati. No tko da mari za tako neočekivane uvide kad je jasno da su i to pisali uhljebi.

1/1