>

novosti logo

Piše Igor Lasić

Država, selo, ministar

Iako je teško poreći da je pravilnik o skupljoj inspekciji uvezenog voća i povrća u najmanju ruku čudan, činjenica je da je Tomislav Tolušić u dosadašnjem mandatu detektirao ključne boljke agrara te ih počeo otklanjati. Stoga je glavno pitanje hoće li to i koliko potrajati, jer je i dosad učinjeno više nego dovoljno da se krupne ribe uzbune

Hrvatska agrarna politika odavno nije zadobila toliko najšire javne pažnje kao početkom ovog mjeseca, kad je ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić započeo ‘trgovinski rat sa susjedima’ – tako je naime označena u medijima, i to prilično unisono, reakcija na njegovu mjeru skuplje inspekcije uvezenog voća i povrća. Nakon povlačenja novog pravilnika s više strana zatražena je njegova ostavka, a naročito glasni bili su predstavnici SDP-a i poneki mediji s izraženijim liberalno-ekonomskim stajalištima, tek što je Tolušić uspio održati na nogama sektor gadno uzdrman krahom Agrokora. I teško je poreći da mu je pravilnik u najmanju ruku čudan, jer presudno pogađa hrvatske susjede izvan EU-a, kao pogrešno biranu metu, prema obostranom interesu. No mogućim razlozima takvog poteza vratit ćemo se na kraju ovog teksta, u međuvremenu obratimo pažnju na sve ono što se zbog ove afere pomaknulo van fokusa, te ono što nije bilo u nj pravo ni dospjelo, mada je po svojoj općoj važnosti to zaslužilo davno prije ‘trgovinskog rata’.

Plenkovićeva politika ipak je briselska, a da ne govorimo o ekonomskim nazorima npr. jedne Martine Dalić, dok se Tolušić odmaknuo od toga kruga kad je preuzeo ovaj resor. Znači, razni su mu faktori suprotstavljeni – ističe Goran Đulić

Stanje domaćeg agrara u, recimo, ovom desetljeću, zapravo se dade podijeliti na razdoblje prije Tolušića i, s druge strane, ovih nepunih godinu dana otkako je on preuzeo taj resor. Nije došlo do procvata – glupo bi bilo i očekivati da je to moguće tako brzo – ali se odnosi u sektoru mijenjaju zasad veoma uvjerljivo i sadržajno nabolje, pa je glavno pitanje dokad će to potrajati i hoće li imati priliku stabilizirati se do nekih opipljivijih rezultata. Naročito uz medijsko hajkanje tipa onog na portalu Index gdje je organizirana i ‘velika anketa’ s popratnim napomenama: ‘(…)Tolušić je, podsjetimo, zahvaljujući demagogiji i populističkim izjavama postao miljenik hrvatskih poljoprivrednika, ali nije učinio ništa kako bi povećao konkurentnost proizvođača u svom sektoru. (…)Umjesto da se bavi svojim poslom, odnosno stvaranjem uvjeta za konkurentnost hrvatskih poljoprivrednika, Tolušić je odlučio otežati uvoz voća i povrća iz zemalja koje nisu članice EU.’ Naravno, dvije trećine čitatelja i sudionika ankete oduševljeno je nakon toga zatražilo ostavku od dotičnog ministra, kao još jednog u dugom nizu notornih uhljeba.

Gornji citat, kojim se ovdje bavimo isključivo zbog njegove reprezentativnosti u kontekstu javnog mnijenja, indikativan je zbog čak dviju tragično promašenih teza, o radu obavljenom u resoru i o samom funkcioniranju poljoprivrede. S prvom imamo posla zbog očite neupućenosti autora i urednika, a druga je više prouzročena njihovim univerzalnim ideološkim polazištima, no barem će nam dobro poslužiti kao uzorak za tumačenje agrarne politike u Hrvatskoj danas. Osim toga, onaj tko smatra da seljaka može, kad je posrijedi njegova primarna djelatnost, zavesti populističkim frazama, taj ništa o selu i seljacima ne zna, pa sve ako je i čitav život s njima proveo. Tolušić se zaista neuobičajeno intenzivno, za jednog ministra, posvetio dijalogu s osnovnom publikom – poljoprivrednicima, dakle mahom seoskim stanovništvom – a na tome nipošto nije stao. Uostalom, pogledajmo nakratko kakve su značajke odlikovale agrar uoči njegova dolaska, da bismo malo konkretnije shvatili kakvim se i čijim poslom taj ministar bavio od jeseni prošle godine.

Poljoprivreda je inače sektor koji se izdašno subvencionira u većini zapadnoeuropskih država, uz razne druge neizravne olakšice, s izuzetkom određenog perioda izrazitijeg njezina guranja prema golom tržištu, što je kasnije uglavnom napušteno kao neodrživo. Hrvatski agrar krasile su godinama statistike poput onih da samo jedan posto najvećih gazda ubire oko 35 postotaka javnih potpora, ili da tek šest posto njih drži čak 60 posto iskorištenih površina, pa i da se obrađuje manje od trećine zemljišta u odnosu na stanje prije rata. Od ulaska Hrvatske u EU do ove godine ugasilo se preko 20 tisuća obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava (OPG), a naročito je krahiralo mljekarstvo kao udarni segment hrvatske poljoprivrede, ne mogavši izdržati obaranje vrijednosti proizvodnje koje su mu nametnuli veliki igrači, na primjer francuski Lactalis, kupac Dukata. Te osnovne jedinice domaće poljoprivrede, pored krupnih kombinata kao njihove idealne protuteže u integriranom sustavu, doživjele su fijasko i zbog činjenice da se u EU-u ne mogu nositi s kudikamo jače dotiranim poljoprivrednicima iz Italije, Austrije, Njemačke, Švicarske, Francuske, Danske.

Tolušić je i prije pravilnika stao na žulj mnogima u Hrvatskoj, a s novim Zakonom o poljoprivrednim zemljištima možemo očekivati daljnju eskalaciju sukoba. Predviđam velike otpore, dirigirane kroz medije i vodstva stranaka, pa i podmetanja – kaže Mato Brlošić

Tolušić je zatim sjeo s predstavnicima ostataka unesrećenog sektora, detektirao ključne boljke i počeo ih otklanjati, a taj proces nije moguće odraditi preko noći. U suradnji s fiskalnim resorom najprije je porezno rasteretio određene stavke, primjerice PDV na inpute ili tzv. ulazne troškove u poljoprivredi je prepolovljen. Nakon toga je uzeo sređivati sustav poticaja, gdje su još lani često bilježeni slučajevi ubilježbe na tuđe zemljište i preuzimanja državne potpore tim putem, a da ne govorimo o dotadašnjem državnom nepoštivanju tajminga isplate proizvođačima ovisnim o subvencijama. Udario je konačno i na otkupljivače koji su potonje cijedili na sijaset domišljatih načina direktne ili zaobilazne prinude. Točnije, u Tolušićevu nedavno usvojenom – pri Vladi – Zakonu o nepoštenim trgovačkim praksama utvrđeno je 25 nedopustivih oblika naknade koje su otkupljivači nametali proizvođačima, što je najbolji pokazatelj rezultata koje dobijemo kad ovaj sektor prepustimo tržištu. A to je samo jedan od spasonosnih zakona iz radionice aktualnog ministra, jer tu su i prijedlog Zakona o OPG-ovima i novi Zakon o poljoprivrednim zemljištima. Nije uvedeno ograničenje od najmanje 50 posto domaće hrane na trgovačkim policama, po uzoru na neke europske zemlje, kao što još nije osnovana ni agrobanka koja bi povoljnije kreditirala domaće proizvođače – za takve (ne)moguće iskorake ministru poljoprivrede ipak će trebati daleko jača politička uporišta.

- Vladina politika u sektoru je dotad četvrt stoljeća išla na ruku najkrupnijim subjektima, trgovcima koji su išli za svojim profitom i uništavali potencijal domaće proizvodnje - rekao nam je analitičar hrvatskog agrara Goran Đulić, ekonomist iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID).

- Bez obzira na neke populističke nastupe novog ministra, naši poljoprivrednici su prepoznali smislenost njegove politike i sam konkretni zaokret o kojem je ovdje riječ. Osim toga, znao je uzeti u obzir činjenicu da strani konkurenti imaju na raspolaganju stanovite neizravne, strukturne prednosti u odnosu na Hrvatsku koja posljednja ulazi u EU i čiji poljoprivrednici pristupaju veoma neravnopravnoj, zapravo bezizglednoj tržišnoj utakmici - dodaje Đulić.

Mato Brlošić, predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore, svjedoči nam pak kako Tolušić nije slučajno naletio na istinu o situaciji u sektoru.

- Odvojio je izuzetno mnogo sati za razgovor s predstavnicima udruga poljoprivrednika, a zatim je i dokazao da je slušao ono što mu je kazano. I budući da je dotad sve bilo podešeno u korist velikih tržišnih aktera, ubrzo su oni krenuli s otporom. U nekim medijima su se zatim pojavila i mišljenja da OPG-ovima ne trebaju pravne službe, jer takvi su mediji zabrinuti zbog novonastalog boljeg organiziranja OPG-ova i prijetnje ranijem poretku vrijednosti. Pa neću reći da je Tolušić sve riješio, on je tek započeo s tim, no znalački je pokrenuo mehanizme za unapređenje stanja - govori Brlošić.

Drugim riječima, želimo li raspolagati iole stabilnim agrarom, zbilja se trebamo ugledati na razvijenije europske zemlje koje odreda razumijevaju poljoprivredu kao stratešku djelatnost, uz primjerice energetiku. Usuprot tezama ekonomskih liberala, ona ne smije i ne može biti prepuštena ekskluzivnom principu tržišne konkurentnosti, jer je kao takva neodrživa pored hrane s globalnog tržišta koju u bescjenje tjera doslovno brutalno izgladnjivanje stanovništva – obaranje cijene njihova rada i zemljišta – u zemljama Trećeg svijeta. Uništavanje domaćih poljoprivreda u razvijenim zemljama kao nekonkurentnih tako ipak ne bi u konačnici dovelo do sretne priče u kojoj se potrošači hrane dobro i jeftino, nego do ovisnosti građana o tržišnim stresovima i propasti sela koje ne bi služilo ničemu doli scenografiji za folklorne i turističke svrhe. Ali ni takva suicidalna ideologija u Hrvatskoj nije samonikla biljka, nego je pognojena jasnim motivima materijalnog porijekla.

Tolušić se na čelu sektora zatekao s idejom naočigled protivnom velikim tržišnim protagonistima kakvima odgovara status quo, ali i transpartijskoj ekonomsko-političkoj doktrini koja oportunistički vjerno služi tim centrima moći. Pritom se, ne bez osnove, u kuloarima čitavo vrijeme provlače nagađanja o rastućem zazoru Andreja Plenkovića spram toga njegova ministra, čemu je kumovala i premijerova vatrogasna reakcija na ‘trgovinski rat’, baš kao da o spornom pravilniku dotad nije imao pojma. Kako je točno došlo do te osnove za sukob s istočnim susjedima, zemljama iz kruga CEFTA-e, još će se neko vrijeme raspetljavati, ali već sad u tu jednadžbu možemo unijeti evidentni fakat da je Tolušićeva obrana domaće produkcije slabo podržana u ostatku domaće ekonomske politike. Da su odnosi u tom širem kontekstu postavljeni ikako drukčije, ne bi Hrvatska ovako vrvjela stranim investitorima – ali isključivo trgovačke, uvozničke i financijaške provenijencije. A ta se činjenica uporno izbjegava u dominantnoj kuknjavi o antipoduzetničkoj klimi i odbijanju inozemnih ulagača, dok rečena njihova frakcija naprosto guši ovdašnju proizvodnju i pretvara zemlju u ovisno tržište bez ikakve alternative.

Još teže je Tolušićeve razloge za ‘trgovinski rat’ tražiti u navodnome njegovu iracionalnom nacionalizmu, bez obzira na to što je tome članu HDZ-a pripisivana stanovita krutost po tom pitanju. Doduše, teško je ijednom HDZ-ovcu negirati, već i apriorno, tu vrstu sentimenta, no Tomislav Tolušić je u svoje lokalno-političko doba, kao virovitičko-podravski župan, osjetno unaprijedio standarde međunacionalnih odnosa. O tome je krajem prošlog mjeseca u ovom tjedniku govorio i današnji SDSS-ov zamjenik župana u toj teritorijalnoj jedinici Igor Pavković, pa je doista pogrešno ustrajati na pretpostavci o Tolušićevu nacionalističkom rezonu kao ishodištu spornog inspekcijskog pravilnika. Prije će biti da je taj akt posljedica nemoguće razapetosti njegova sektora i politike između navedenih silnica koje ministra, usamljenog u pokušaju obrane domaće proizvodnje i rada, očito mogu dovesti i do momenata koji su zaista teško objašnjivi ako se ne stave u primjeren kontekst.

- Tomislav Tolušić stao je već i prije tog pravilnika na žulj mnogima u Hrvatskoj, a s novim Zakonom o poljoprivrednim zemljištima možemo očekivati daljnju eskalaciju sukoba. Predviđam velike otpore, dirigirane kroz medije i vodstva stranaka, pa i podmetanja. Drukčije neće biti moguće, jer će taj zakon biti ili za selo ili za krupne ribe koje su dosad vodile igru - ističe Mato Brlošić.

Goran Đulić podsjeća da sapunanje daske za Tolušića uvelike potječe iz neposredne ministrove blizine, one u Vladi, gdje se radije slijedi diktat otuđene EU-birokracije pod utjecajem krupnoga privatnog kapitala negoli bolje prakse koje barem za sebe promiču pojedinačne državne politike.

- Plenkovićeva politika ipak je briselska, a da ne govorimo o ekonomskim nazorima npr. jedne Martine Dalić, dok se Tolušić odmaknuo od toga kruga kad je nakon regionalnog razvoja i fondova EU-a preuzeo ovaj resor. Znači, razni su mu faktori suprotstavljeni, i to se neće tako lako promijeniti ako on iz sadašnje niše bude ustrajao na ovakvoj politici. Za razliku od okruženja, radi se o aktivnom i sistematičnom vođenju progresivne politike u sektoru - zaključuje Đulić.

1/1