>

novosti logo

Država spašava realni sektor, a svoje radnike šalje na burzu

Slanje 59 zaposlenih u tvrtki Rijeka 2020, koja je bila zadužena za realizaciju programa europske prijestolnice kulture, ogolilo je ekonomsku politiku Vlade koja bez kriterija spašava privatne firme, a zaposlene u poduzećima u vlasništvu države, gradova i općina šalje kući

Vijest je kratka i malo kome bitna. Zaposleni u firmi Rijeka 2020 d.o.o., njih 59, s današnjim danom, 17. travnja, dobili su otkaz. U vremenu koronavirusa, kad je u nekoliko tjedana više od 15.000 ljudi preko noći završilo na burzi, malo je koga briga za ovih 59. Valjda samo njih, obitelji i ono malo prijatelja koji će s njima na koji dan preko telefona ili društvenih mreža podijeliti brigu.

Još kad se zna da se radi zapravo u uhljebima, nekim tamo kulturnim radnicima koji su kao nešto pripremali Rijeku kao europsku prijestolnicu kulture, sasvim je jasno da velike tuge neće biti i da će mainstream mediji, poslovično kontrauhljebski raspoloženi, sasvim zanemariti ovu vijest ili je gurnuti negdje sa strane. U rubriku Kultura, koju ionako nemaju.

Još ako se zna da je velikoj većini od njih 59, možda i svima, ugovor na određeno koji su imali istjecao u studenome, razlozi za naricanje na ovim stranicama definitivno prestaju. Po cijelom svijetu se umire, u Italiji je vojska vozila leševe, krematoriji su krahirali od viška tijela, u SAD-u ih skupljaju po ulicama…

Zašto je nama onda tih 59 ljudi važno? Priča je, zapravo, zaumna. Baš tako, zaumna. Iza uma. Druga klasifikacija svela bi je na tešku pizdariju. Nerazumnu. Bezumnu. Kako već, ali po svemu je bliža tome da bude zaumna i da se nazove po već pomalo zaboravljenoj ruskoj avangardističkoj formi kada bi, kao u pričama Danila Harmsa, blagajnica okretala ručicu kase i naprosto umrla.

Baš poput blagajnice, tako je umrlo i ovih 59. Okretali ručicu, radili svoj posao – i umrli!

A nisu morali. Da su, na primjer primjera, radili u nekoj bezveze izabranoj d.o.o. tvrtki čiji je vlasnik već imao desetke sličnih prije i imat će ih i poslije, njih 59 bilo bi i dalje zaposleno. Ne zbog osobite umješnosti vlasnika i njegovih turbopoduzetničkih sposobnosti da usred krize pronađe nove poslove i preusmjeri proizvodnju na ono što se traži, nego naprosto zato jer ima – svoj d.o.o.! Odlukom Vlade, koja se ne može nazvati nikako drukčije nego teškom svinjarijom, upravo će takvi dobiti novac za svoje zaposlene. Zastanimo ovdje za trenutak i opet pročitajmo što piše. Poslodavci će dobiti novac za svoje zaposlene! Točno 5340 kuna, 4000 neto plus doprinosi, količina je javnog novca koji dolazi na račun firme. Po svakom zaposlenom. Takva je, naime, ‘travanjska‘ Vladina mjera napravljena ciljano za, kako su kazali, spas radnih mjesta.

Radna mjesta - a tu se već približavamo zaumlju - našim, javnim, društvenim, kako god želite nazvati novac koji u državni proračun sjeda uplatama poreznih obveznika, spašavamo samo privatnim tvrtkama. Samo onima koji nemaju nikakve vlasničke veze s državom. I dajemo im ga. I to helikopterom (tako jedan od ekonomskih izraza opisuje dijeljenje novca bez puno pitanja, u ranija vremena često štampanjem, a u novija su kamate i tako negativne pa ne znaju što bi s njim), bez ikakvih kriterija! Dovoljno je neimati porezni dug viši od 200 kuna i u dvije rečenice predvidjeti da poslovni plan zbog zaraze koronavirusom neće biti ispunjen te zahtjev poslati Hrvatskom zavodu za zapošljavanje da vam država isplati taj novac na račun poduzeća. Ako ste pretjerali s opisom, vjerojatno još uvijek čekate uplatu. Tako to, naime, u ovoj državi ide.

Ne brinite se, nitko vas neće kontrolirati. Ravnatelj Porezne uprave jasno je prije par dana kazao da kontrola provedbe Vladinih mjera nije posao poreznika, kao i da su one, prije svega, usmjerene prema poduzetnicima. Osim platforme Možemo!, nismo vidjeli da je o tome itko riječ rekao.

I da, stvarno. Na mjere, a o tome smo pisali, javilo se njih oko 90.000 s 550.000 zaposlenih i praktički su svi dobili državnu, našu, javnu potporu da ‘očuvaju radna mjesta‘. Dapače, čak i oni poduzetnici koji su, suočeni s krizom, odmah otpustili svoje radnike (sjećate se Bobanova Vinodola, koji je više od 50 konobara prvi dan poslao na burzu) mogli su se javiti na ovu mjeru i vratiti ih na posao da im država isplati tri mjesečne plaće.

Dakle, to su mogli – svi. Odnosno, skoro svi. Vlada je mjeru uredila tako da ne mogu svi. Ne mogu oni čiji je vlasnik država ili jedinice regionalne i lokalne samouprave. Čitaj županije, gradovi i općine. Sve što je uistinu NAŠE, pa bilo to i s 25 posto, ne može računati na ovu NAŠU pomoć pa njih, a primjer je EPK Rijeka, čeka otkaz!?

U slučaju Rijeke ima ih 59. U slučaju drugih tvrtki još čekamo ishod. Znamo da je dobar dio jedinica lokalne samouprave ionako na rubu preživljavanja i da nema nikakve šanse da pronađu novac za, primjerice, plaće tetama u dječjim vrtićima ili komunalcima ili novinarima zaposlenima na lokalnim medijima, kamoli onim kulturnim uhljebima s početka teksta. Oni će naprosto nestati i postati, baš kao i Riječani, još pokoja znamenka na Zavodu za zapošljavanje, zajedno s dobrim dijelom onih 550.000 iz ‘realnog sektora‘ kad za par mjeseci i oni dođu na red.

Ali, ne bi ovo bila Hrvatska da nema iznimki, a one su ovaj put pronađene u sportskim klubovima. Opet našim, javnim, a takvi su gotovo svi. Za njih je država predvidjela 40 milijuna kuna. Čisto da održe rad i da treneri ne završe na cesti. Sport je, je li, važna stvar. Važnija od kulture, svakako. Kad je, uostalom, kultura bila druga u nečemu na svijetu? A? Kad se okupilo sto hiljada ljudi da proslavi nečiji roman kao što je bilo onomad kad smo ubili u Rusiji? Nikad! Zato je bolje da plaćamo Dinamove trenere nego ove uljebe po Rijeci.

Zaumno, zar ne?

1/1