>

novosti logo

Kultura, Intervjui Kultura, Intervjui

Dubravka Vrgoč Zadaća HNK-a je da Krležu predstavi Europi

Krleža je logičan izbor jer je za HNK radio, u njemu je izvođena većina njegovih drama, a te su predstave nedvojbeno središnja mjesta cjelokupnoga hrvatskog teatra. Zato program započinjem 'Vučjakom', za koji se nadamo da će biti izvođen i na europskim pozornicama

Mandat vam je počeo 1. rujna, do kraja ove godine imate naslijeđen program. Natječaj za ravnatelje Opere, Drame i Baleta HNK-a poništen je zbog proceduralnih grešaka jedne pravne službe (one iz HNK-a), koju je uočila, otprije poznata kao aljkava, druga pravna služba (Ministarstva kulture). Građani su umorni od ovakvih peripetija: radi li se o sabotaži, čudnoj greški ili vašoj 'režiji slučaja', kako je bilo medijski insinuirano?

Uvijek je moguće vidjeti i ono što se želi vidjeti kao i ono što se ne vidi, ali se s lakoćom može prepustiti različitim manipulacijama, pa se tako govorilo da se radi o sabotaži, čudnoj greški ili mojoj vještoj režiji. Činjenica je da natječaj nisam ni raspisala, niti sam ga poništila. Učinilo je to Kazališno vijeće, dok je natječaj pripremila jedna pravna služba, a druga je ukazala na njegove pogreške. Meni se čini posve nelogičnom potreba (proizašla očito iz naših pravnih akata) raspisivanja natječaja za prve suradnike bilo kojeg intendanta. U gotovo svim europskim slučajevima koje poznajem intendant sam izabire svoje suradnike, a ne raspisuje natječaj na koji se netko sam, bez poziva, javlja. Nije li posve normalno da intendant osmišljava izgled jednog teatra tijekom svojega mandata uz pomoć ljudi sličnog senzibiliteta i jednakih estetskih kriterija u provođenju toga programa? Ipak mi je najsmješnija bila izjava u nekim novinama posljednjih dana u kojoj stoji da ja želim na te funkcije 'progurati ljude koji meni odgovaraju'. Mislite li da bi na funkcijama direktora Drame, Opera i Baleta, odnosno pomoćnika intendanta u sljedeće četiri godine trebali biti ljudi koji zapravo meni ne odgovaraju? Taj primjer govori o apsurdnosti ne samo te izjave, nego i napisa nekih današnjih 'kazališnih dušebrižnika' koji troše vrijeme i energiju kako bi dokazali po kojim se aktima moraju uskladiti drugi akti vezani uz kazalište, pritom zaboravljajući da teatar prvenstveno čine uzbudljive predstave i umjetnici koji u njima sudjeluju. I da tim umjetnicima niti jedan akt na pozornici ne može pomoći da im predstava bude bolja ili lošija.

Istočna i Zapadna kazališna Europa

Tu je slučaj duga (minusa?) na računu HNK-a i trenutnog salda kuće od 250 tisuća kuna. Kažete da ste naišli na dug veći od osam milijuna kuna, pozvali ste revizore sa sumnjom da je u igri veća brojka, a zamjenik ministrice Berislav Šipuš komentirao je telefonski na HTV-u da se radi ipak o manjem iznosu duga u smislu 'nenaplaćenih obveza i dugovanja prema HNK-u', što je tip knjigovodstvene jednadžbe. Kako razmišljate? Mislite li da će Grad i Ministarstvo dug glatko pokriti?

Bila bih sretna kada bi ovdje bila riječ o knjigovodstvenoj jednadžbi. Ali moram što prije isplatiti realne dugove autorima projekata, umjetnicima i dobavljačima. To je ono što oni potražuju, a što HNK nije uspio isplatiti. Pritom uopće ne mislim da će dug Grad i Ministarstvo glatko pokriti. Kada sam 2004. po primopredajnom zapisniku u Zagrebačkom kazalištu mladih potraživala od Grada da pokrije gubitak prijašnje uprave od oko 1,5 milijuna kuna, čekala sam na taj potez nešto više od devet mjeseci. A bila je to godina 2004., kada još nismo znali što je recesija. Zato još uvijek ne znam na koji ću način 'preživjeti' do kraja godine realizirajući najavljene projekte, ali i otplaćujući dugove, što mi se čini iznimno važnim kako bi se u javnosti što prije izmijenila, napokon, cijela slika o HNK-u.

Zanima nas sistem promjene ovog kazališta, ni više ni manje. Na koji ćete način pokušati promijeniti poslovnu logiku i tempo rada 19. stoljeća u HNK-u – od podruma do krova?

U onim okvirima u kojima išta mogu promijeniti, pokušat ću učiniti sve da kazalište bude učinkovitije. Prije svega, mislim da je važno izmijeniti sliku koju o HNK-u imaju neki ljudi u njemu i izvan njega, a to je da je nacionalno kazalište 'nedodirljivo'. Ono uvjerenje da HNK oduvijek i zauvijek može ovako funkcionirati, da će država i Grad nužno morati ovako financirati to kazalište. Vremena se mijenjaju, sredstava za kazalište ima sve manje, u Europi se zatvaraju ne samo teatri nego i operne kuće, moramo se nekako i mi prilagoditi tome trendu. Stoga treba iznaći neke alternative načine financiranja, povećati vlastite prihode, promišljati strategije privlačenja publike, omogućiti ili uvesti neke fleksibilnije organizacijske modele čime bi se rasteretila najveća stavka budžeta, koja se odnosi isključivo na plaće zaposlenika.

Za promjene očito treba politička volja, usklađivanje fantomskog Zakona o kazalištu (u čije skoro rođenje nitko više ne vjeruje) i Zakona o radu. U čekanju idealne sinergije prošla su dva desetljeća, a umjetnička radna etika u nacionalnom kazalištu još uvijek je nacionalna ekskluziva: kako vi vidite pomak u etici rada? Vidite li komparativne motive sličnih situacija u europskim državnim kazalištima?

Europa se doista, što se kazališta tiče, još uvijek dijeli na Istočnu i Zapadnu. U Istočnoj su se zadržali modeli kazališta kakvog poznajemo. Kazalište s velikim brojem zaposlenika, nefleksibilnim ansamblima u kojemu se umjetnici (ali i ostalo osoblje) zaposle nakon studija i ostanu do mirovine, dok etika rada pripada nekom davnom prošlom vremenu, preslikavajući iz njega ono što je bilo najmanje učinkovito. Na Zapadu se broj zaposlenika u kazalištu neprestano smanjuje, u većini slučajeva ne postoje ansambli nego se umjetnici pozivaju po projektima, veća je fluktuacija umjetnika i ostalog osoblja, producenti postaju iznimno važni u funkcioniranju teatra. Dakako, za bilo kakvu ključnu promjenu nužno je promijeniti i uskladiti zakone, napose onaj kazališni, koji danas usporava razvoj kazališta umjesto da ga poboljšava. Nije li zapravo čudno da smo mi jedna od rijetkih europskih država koja uopće ima Zakon o kazalištu?

Pokušat ću učiniti sve da kazalište bude učinkovitije. Prije svega, mislim da je važno izmijeniti sliku koju o HNK-u imaju neki ljudi u njemu i izvan njega, a to je da je nacionalno kazalište 'nedodirljivo'. Ono uvjerenje da HNK oduvijek i zauvijek može ovako funkcionirati, da će ga država i Grad nužno morati ovako financirati

U sličnom smislu, gradonačelnik Milan Bandić uveo je zabranu 'duplih angažmana' zaposlenika gradskih kazališta, što nam se sviđa kao racionalna mjera: što mislite o takvom potezu?

Taj mi se potez čini logičnim. Naime, kod nas su se kroz dugogodišnju praksu 'ne-reda' u našim kazalištima poremetile mnoge vrijednosti. Nešto što je prije nekog vremena bilo čudno, ako ne i apsurdno, danas je posve normalno, kriteriji su izmiješani i mnogo toga što se u europskim kazalištima ne tolerira, kod nas je dio svakodnevne prakse. Zbog recesijske situacije, u kojoj se već dugo nalazimo, ne raspisuju se natječaji u kazalištima, niti se uzimaju mladi glumci. Iz te se perspektive dupli angažmani zaposlenika gradskih kazališta čine pomalo nemoralnima.

Obnova publike

Kako razmišljate o prioritetnom sistemu totalne uključenosti, primjerice članova ansambla Drame u određenoj kazališnoj produkciji, makar da se samo prošeću scenom, u odnosu na komornije kazališne produkcije? Je li to pitanje nužno estetskog smjera?

Mislim da se glumcima HNK-a i nije dalo baš mnogo prilika da se totalno uključe i da budu što prisutniji na svojoj sceni. Priča o tri ansambla koja se guraju na jednoj sceni, na kojoj zapravo nitko nema priliku da se pokaže, ponekad mi čak djeluje kao isprika. Naravno, ideja jedne scene za tri ansambla pripada nekoj gotovo zaboravljenoj prošlosti, ali se u zadanim prilikama ipak mora pronaći način za razvijanje sva ta tri ansambla. To je moguće putem projekata što okupljaju sva tri ansambla, ali i traženjem alternativnih prostora za komornije kazališne produkcije.

Recesija je u kulturi Europe završila, ali se posljedice vide. U sistemu racionalizacije europskih kulturnih politika, hrvatski teatar s koprodukcijama ima velike šanse: vidite li taj optimizam? Iako, domaća institucionalna kultura nije osjetila potrese recesije: je li razlog samo snažna etatistička politika ili još nešto?

Čak je i meni čudno da se potresi recesije u nas nisu gotovo uopće osjetili u teatru. Budžeti su, i to isključivo programski, smanjeni prije nekoliko godina, ali su se potom stabilizirali, pa je domaća institucionalna kulturna scena ostala nedirnuta, funkcionira na isti način kao što je funkcionirala prije 20 ili 50 godina. U nekim zemljama upravo je recesija dovela do strukturalnih promjena u teatru, što kod nas nije bio slučaj. A koprodukcije nisu zanimljive tek zbog financijskih ušteda, nego i zbog razmjene iskustava umjetnika i proširenja publike.

Značajna energija u europskim kulturnim politikama troši se na sistem promjene publike: pretplate u HNK-u odlično se prodaju, ali koliko će trajati obnova publike? I tko sve sudjeluje u poslu obnavljanja teatarske publike neke zajednice?

Razvoj publike prioritet je i programa 'Kreativna Europa 2014-20' Europske unije. Europska publika stari i nužno je uključiti mlađe generacije koje danas teatar previše ne zanima. Naša je zadaća da ih privučemo i da ih u teatru zadržimo. Obnova publike je posao koji traje godinama, podrazumijeva ozbiljna istraživanja i strategiju sudjelovanja građana u kulturnim programima neke zajednice. Ono čime se Europa možda i ponajviše danas bavi je 'ne-publika', dakle onima koji nisu nikada ni bili, niti imaju interes za, primjerice, teatar. Njih ćemo pokušati uvesti i u Hrvatsko narodno kazalište.

Javna je stvar da je Balet HNK-a najkvalitetniji dio kolektiva, iako je prošlih sezona imao minimalan broj izvedbi: mijenjate li to?

Neobično je da su predstave koje je publika najviše tražila najmanje bile izvođene na programu HNK-a. Tu prvenstveno mislim na baletne izvedbe. To ću nastojati odmah izmijeniti: ne samo da je nelogično, nego se i rasporedom umanjuje vrijednost pojedinih predstava. Ako se neki balet, opera ili drama ne izvode više od tri ili četiri mjeseca, potrebno je organizirati obnovu i gotovo iz početka raditi predstavu. HNK je, naglašavam, repertoarno kazalište, pa se čitave godine predstave trebaju izmjenjivati.

Pippo Delbono u Zagrebu

Vidimo, program počinjete Krležinim 'Vučjakom' u režiji Ivice Buljana. Zašto Krleža dosad nije bio logičan izbor ovog teatra, posve neshvatljivo?

Krleža bi trebao biti logičan izbor upravo ovog teatra. Za taj je teatar on radio, u njemu je izvođena većina njegovih drama, a te su predstave nedvojbeno središnja mjesta cjelokupnoga hrvatskog teatra. Krleža je danas ne samo nepoznat, što se kazališta tiče, Europi, nego i nama. Moramo to ispraviti. Iz tih i nekih drugih razloga svoj program započinjem 'Vučjakom', dramom koja gotovo amblematski govori o našem mjestu u Europi prije stotinjak godina, ali i danas. Odavno je poznato da provincija nije nužno geografski pojam. Krleža je upisao mjeru provincije, dokazujući da nije provincijski pisac. Zadaća Hrvatskog narodnog kazališta je da Krležu predstavi Europi i nadamo se da će 'Vučjak' biti izvođen i na europskim pozornicama.

Na koje ste još najavljene produkcije u 2015. ponosni? O projektu 'Tesla' s Jimom Jarmuschom i Tildom Swinton mnogo se govori, a dogovorili ste suradnju i s talijanskim čudakom Pippom Delbonom – kakvu točno?

Pippo Delbono radit će u Zagrebu projekt radnog naslova 'Blasfemija ljubavi' koji će okupiti sva tri ansambla, balet, operu i dramu, a temeljit će se na istraživanju nekih naših religijskih i kulturoloških ishodišta. Bit će zanimljivo vidjeti kako europski umjetnik kao što je Pippo Delbono, koji dolazi iz kulture koja nam je bliska, čita drame ovih naših prostora i učitava ih u specifičnu kazališnu poetiku. No tu su i dogovori za neke druge jednako tako važne i uzbudljive dramske, operne i baletne koprodukcije.

Što u zagrebačkim kulturkafanskim krugovima znači biti 'anacionalan' kazališni, kulturni profesionalac? Možda je glupo pitanje, ali ne valja ga izbjegavati kad se već toliko vuče…

Teško mi je reći što znači biti 'anacionalan' kazališni, kulturni profesionalac, jer ne zalazim baš u te krugove, nemam puno slobodnog vremena, putujem… Više bih mogla reći o tome što to znači u nekim europskim zemljama, no one nisu usporedive s našom. Naše 'anacionalno' sigurno nije usporedivo s onim francuskim 'anacionalnim', ma koliko dijelili istu europsku sudbinu.

Otkako ste otišli iz Zagrebačkog kazališta mladih kulturna javnost se više boji za sudbu tog teatra nego za budućnost HNK-a: o čemu to govori?

Valjda o potrebi da se nađe osoba koja ne treba nužno slijediti ono što sam posljednjih deset godina u ZKM-u radila, no treba održati visoku izvedbenu razinu koju taj teatar posjeduje i očuvati ono mjesto koje mu danas u rasporedima europskih kazališta pripada. Nadam se da će se ta osoba uskoro naći.

1/1