Hrvatska ima iznadprosječnu razinu korupcije, pokazalo je najnovije istraživanje Europskog parlamenta?
U najrazličitijim indeksima korupcije, kojim su obuhvaćene zemlje članice EU-a, Hrvatska je, nažalost, uvijek loše plasirana, a društvo joj najčešće čine dva najgora EU đaka, Bugarska i Rumunjska. Detaljne nalaze o korupciji u Hrvatskoj u izvještajima o napretku tokom predpristupnog procesa sada su zamijenili općeniti nalazi raznih indeksa korupcije, koji nude manje uvida u vezi konkretnih problema i mjera koje treba povući. Bivša premijerka Jadranka Kosor bila je protiv prijedloga civilnog sektora, koji se zalagao za monitoring Poglavlja 23 i nakon ulaska u EU. Na nedavnim javnim događanjima na temu korupcije sama je istaknula kako s odmakom vremena tu svoju procjenu sve više vidi kao pogrešnu.
I ovaj izvještaj ukazuje da se najveće ‘uštede’ u području korupcije mogu ostvariti nekim oblikom direktnog nadzora od strane Europske komisije pa je jedna od preporuka da se specijalni režim, koji se trenutno primjenjuje nad Bugarskom i Rumunjskom, proširi i na druge zemlje članice. Nije uopće izgledno da bi se ovako nešto moglo ubrzo dogoditi, no sigurno je da bi Hrvatska u tom slučaju bila predložena za novi oblik nadzora.
Zbog korupcije godišnje gubimo oko 15 posto BDP-a?
Izvještaj ukazuje i na raširenu percepciju Hrvatske kao države s visokom razinom korupcije, koja zacijelo prevladava i među potencijalnim investitorima. No zanimljivo je primijetiti da se problem korupcije i klijentelizma u državnoj i javnoj upravi redovito prešućuje u javnoj raspravi o konkurentnosti hrvatskog gospodarstva, dok su neefikasnost uprave i pravosuđa te porezna presija i radnička prava etiketirani kao ključni izvori nekonkurentnosti.
Kako spriječiti korupciju koja ima značajan društveni i politički utjecaj?
Često se radi fama oko prevencije i suzbijanja korupcije kao nečega što je iznimno zahtjevno, komplicirano i složeno. Gorka je istina da se tu radi o gotovo zdravorazumskim i jednostavnim intervencijama, kojima se mogu sanirati korupcijski rizici. Koliko je resursa potrebno da se izmijeni članak 63. Zakona o sustavu državne uprave prema kojem ministar svojom odlukom može koštati čitavu administrativnu strukturu ministarstva, ili da se Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa dade ovlast za izricanje sankcija zbog kršenja načela obnašanja dužnosti, ili pak da se kreira zakonski okvir za kontrolu javne nabave po kojem Državnoj komisiji za kontrolu postupaka javne nabave ne bi bile vezane ruke? Uvijek se sve svodi na pitanje političke volje.
Antikorupcijska politika je zadnja rupa na svirali političke elite, jer nitko ne želi sam sebi sužavati manevarski prostor i piliti granu na kojoj sjedi. Prethodna Vlada je ususret izborima praktički odustala od provedbe Akcijskog plana Partnerstva za otvorenu vlast, dok je antikorupcijski Akcijski plan usvojila 5 do 12, ostavljajući ga tako u potpunosti na dobru volju iduće vlade. S druge strane, nova Vlada, čini se, nije ni svjesna postojanja ovih dokumenata. No, kada bi zanemarivanje jedinih dvaju operativnih antikorupcijskih dokumenata bio najveći problem nove (ne)koalicijske Vlade, s tim bih bio i više nego sretan.
