Niti će Ukrajina, ako do toga uopće dođe, vidjeti veliku korist od obuke koju će njezinim vojnicima pružiti pripadnici Hrvatske vojske, bilo u Hrvatskoj, bilo u Njemačkoj ili Poljskoj, niti će Hrvatska – opet: ako do toga uopće dođe – imati velike štete od davanja i tog oblika pomoći državi suočenoj s agresijom Ruske Federacije, niti će "međunarodni ugled" Hrvatske pretrpjeti gubitak ako ishod unutrašnjopolitičkog prijepora o tom pitanju bude takav da se otkaže hrvatsko sudjelovanje u obučavanju Ukrajinaca. Iz hrvatskog ugla, ta tema, dakle, i nema puno smisla mimo rečenog unutrašnjopolitičkog sukoba, odnosno nastavka dvogodišnje totalne konfrontacije između premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića kojem se pridružio i veći dio opozicije. Sama konfrontacija načelno nije ni besmislena ni štetna, jer bismo inače svjedočili premijerovoj punoj autokratskoj vladavini, ali u konkretnom slučaju jest neproduktivna i za državne interese i za iole širi krug građana, pa utoliko postaje zamorna i ne donosi, barem iz perspektive sadašnjosti, dodatne političke poene ni jednoj od zaraćenih strana. Pritom je Plenković onaj koji nastavlja inzistirati na pretvaranju ruske agresije na Ukrajinu u unutrašnje hrvatsko pitanje, jer vjeruje da će mu akcije prokazivanja Milanovića kao ruskog agenta ili rusofila pomoći da moralno diskvalificira svog najozbiljnijeg političkog suparnika, dok je parlamentarnu opoziciju naumio ocrnjivati etiketom Milanovićevih trabanata neobjašnjivo sluđenih moralnim relativizmom šefa države.
Plenković vjeruje da će mu prokazivanje Milanovića kao ruskog agenta ili rusofila pomoći da moralno diskvalificira političkog suparnika, dok je parlamentarnu opoziciju naumio ocrnjivati etiketom Milanovićevih trabanata
Počelo je tako što je ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman na ministarskom sastanku Europske unije u Luksemburgu dao pristanak na to da i pripadnici Hrvatske vojske provode obuku ukrajinskih vojnika. Grlić Radman to je, naravno, učinio po nalogu predsjednika Vlade, ali bez konzultacija – to jest, bez pokušaja konzultacija – s predsjednikom Republike. Takav potez predstavljao je smišljeno provociranje Milanovića, s obzirom na to da je predsjednik Republike ustavno nadležan za sukreiranje vanjske politike i da ga je Ustav definirao kao vrhovnog zapovjednika oružanih snaga odgovornog za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti: teško da postoji pitanje koje se u tolikoj mjeri tiče predsjednikovih ovlasti poput vojne obuke pripadnika strane armije koja trenutno vodi obrambeni rat u svojoj zemlji. Milanović je oštro reagirao na to što je zaobiđen u odluci o preuzimanju spomenute obaveze i odmah je izjavio da neće dati suglasnost zbog toga što misli da se Hrvatska ne treba gurati u prve redove i da je dovoljna pomoć u oružju, municiji i opremi koja se šalje Ukrajini, iako je Hrvatska već na ruskoj listi neprijateljskih država i pitanje je da li – ili u kojoj mjeri – misija vojne obuke pogoršava sigurnost ove zemlje. Potom je Europska unija formalizirala i donekle konkretizirala i dalje mutnu odluku o osnivanju EUMAM-a, vojne misije ponajprije namijenjene obuci Ukrajinaca, misije u kojoj će – prema sadašnjem stanju – aktivno sudjelovati najmanje petnaestak članica EU, pa je ministar obrane Mario Banožić službenim dopisom zatražio potpis predsjednika Milanovića na odluku o učešću HV-a u obuci. Suprotno ustavnim odredbama, Vlada je Milanovića dovela pred svršen čin, odnosno suočila ga s političkom ucjenom: ili se pokori našoj samovolji i potpiši ono što ti je poslano ili ćemo te još više ozloglašavati kao bešćutnog zagovornika Rusije i mrzitelja svega što je ukrajinsko.
Ured predsjednika odgovorio je isključivo na formalnoj razini, jer je zaključeno da Banožićev dokument uopće nije "podoban za postupanje". Na Pantovčaku su zauzeli stav da em ministar obrane nije ovlašten da predsjedniku šalje tu vrstu dokumenata nego da je to posao Vlade, em Ukrajina ustavnopravno gledano nije saveznica jer nije članica NATO-a i Europske unije, em se ministar obrane pozvao na krivi stavak članka 7. Ustava. Kad je riječ o obuci ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj, a to je glavno sporno mjesto u ovoj priči, Plenković i Banožić pozivaju se na odredbu koja kaže da u slučaju izostanka suglasnosti predsjednika Republike za ulazak pripadnika savezničke vojske u Hrvatsku o tome odlučuje Sabor dvotrećinskom većinom. Ti stavci Ustava glase ovako: "Oružane snage država saveznica mogu prijeći granicu i ući u Republiku Hrvatsku ili djelovati unutar njezinih granica u skladu sa sklopljenim međunarodnim ugovorima, na temelju odluke Hrvatskog sabora, koju predlaže Vlada Republike Hrvatske uz prethodnu suglasnost predsjednika Republike Hrvatske. (...) Ako predsjednik Republike Hrvatske uskrati suglasnost iz stavka 3., 4. i 5. ovoga članka, Hrvatski sabor odluku donosi dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika." Već u sljedećem stavku istog ustavnog članka piše ovako: "Oružane snage država saveznica mogu prijeći granice Republike Hrvatske radi vježbi i obuke u okviru međunarodnih organizacija kojima je Republika Hrvatska pristupila ili pristupa na temelju međunarodnih ugovora te radi pružanja humanitarne pomoći, na temelju odluke Vlade Republike Hrvatske uz prethodnu suglasnost predsjednika Republike Hrvatske."
Unikatan stav među zapadnim političarima – Zoran Milanović (Foto: Vjeran Žganec Rogulja/PIXSELL)
U ovom potonjem stavku u kojem se izrijekom spominje "obuka" - stavku za koji, dakle, na Pantovčaku tvrde da je jedini primjenjiv na opisanu situaciju, pod uvjetom da se Ukrajinu može formalno smatrati savezničkom državom – nema spomena o Saboru i dvotrećinskoj većini: ukoliko predsjednik ne da suglasnost, cijela stvar propada. Najveći dio opozicije, barem do srijede kad zaključujemo ovaj broj Novosti, priklonio se Milanovićevom tumačenju, jer je formalna neustavnost Vladine odluke najelegantniji način da se eskivira HDZ-ova zamka vrlo pojednostavljenog izjašnjavanja: jesi li za pomoć napadnutoj Ukrajini ili si protiv toga? Ta stupica, uostalom, postavljena je, prije svega, zbog saborske opozicije, a ne zbog Milanovića. Da je meta bio samo Milanović, onda bi Banožić naprosto poslao novi tekst odluke u Ured predsjednika i dobio odgovor koji se ne bi bavio formalnostima već suštinom. Nema sumnje da bi Milanović i u tom slučaju odbio dati supotpis, što bi HDZ-ovcima širom otvorilo mogućnost za novi krug moralnog difamiranja predsjednika države. Ali ne: želi se po svaku cijenu uvući Sabor, e da bi se i u opozicijske poslanike moglo uperiti prst kao u neempatične kukavice sklone Putinovoj Rusiji. "Neka se vidi tko je tko i tko je za koga. Ovo je za nas win-win situacija", poručio je premijer. Kako sada stoje stvari, dosta je izvjesno da HDZ neće skupiti dvotrećinsku većinu u Saboru za realizaciju neodgovorno preuzete europske obaveze. No kao što je rekao Plenković, HDZ-u opet dobro, jer će moći nastaviti da sipa optužbe na račun "proruske" opozicije. Obuka Ukrajinaca ionako je, zapravo, nebitna, osim kao politička manifestacija.
Kad se razmaknu ove dileme o ustavnosti, ostaje suštinsko razilaženje Milanovića i Plenkovića o ratu u Ukrajini. "Ovaj rat, koji nema cilj, mora odmah prestati", izjavio je Milanović u ponedjeljak, "a oni koji misle da Ukrajinu treba podržavati 'koliko god bude trebalo' neka sami idu u rat i neka tamo šalju svoju djecu. Hrvatska treba gledati svoje interese." Stav je predsjednika države da je Rusija napala Ukrajinu, ali da su se zatim uključile Sjedinjene Države koje, preko Ukrajine, sad ratuju protiv Rusije, pa je jedini izlaz u direktnim pregovorima Washingtona i Moskve. Što, međutim, s Ukrajinom, odnosno s voljom njezinih građana i političkog vodstva da se rusku vojsku protjera "sa svakog pedlja" te zemlje? Milanović ne daje sasvim jasan odgovor na to pitanje, ali može se zaključiti da je uvjeren da je potpuni ruski poraz nerealna opcija, izuzme li se eventualni svjetski rat s neizvjesnim posljedicama za čovječanstvo, pri čemu Amerika ima moćne poluge da nagovori ili da natjera Ukrajince na neki oblik kompromisa s ciljem obustave ubijanja, razaranja i patnje te sprječavanja daljnje globalne političke i ekonomske destabilizacije. S druge strane, Andrej Plenković čvrsto je među onim zapadnim državnicima koji misle da Kijevu treba davati svu moguću podršku dokle god bude trebalo, jer da je to cijena stajanja na "pravoj strani povijesti". Ali zaista, što znači – dokle i koliko god bude trebalo? I dodatno: što to znači u situaciji kad je s druge strane nuklearna sila? Je li ovo Plenkovićevo razmišljanje plod iskrenog uvjerenja, ili samo inercije, ili nastojanja da se svidi Zapadu zbog toga što želi nešto postići za Hrvatsku ili, pak, ima na umu svoje buduće karijerne probitke?
Milanovićev stav o ratu trenutačno je veoma rijedak među zapadnim političarima, ali to ne čini taj stav ni nelegitimnim ni ekscentrično ekstremnim. On je izravno izabrani predsjednik Republike koji ima pravo na svoja politička stajališta i kojem Ustav daje i odgovornosti i ovlasti u područjima vanjske politike, obrane i nacionalne sigurnosti. On je izabran da bi ga se nešto pitalo o upravljanju u tim oblastima. Plenković se, međutim, privatno – s razlogom ili bez razloga, svejedno – nadurio na predsjednika države i odlučio je da ga neće pitati ništa i da će se ponašati kao da predsjednik i Ustav ne postoje, a da će takav pristup pokrivati moralizatorskim frazama o pravoj i krivoj strani povijesti. To je opasna rabota usmjerena protiv demokracije i ustavnog poretka, što god se mislilo o Milanovićevim stajalištima i kakva god bila njegova motivacija da zaziva mir umjesto nastavka rata do potpune ukrajinske pobjede. "Ljudi ginu, a mi o proceduri", sažeo je u srijedu HSLS-ovac Dario Hrebak, HDZ-ov koalicijski partner, taktiku Andreja Plenkovića u ovom slučaju. Taktika se sastoji u namjernoj proizvodnji okolnosti koje premijeru omogućavaju da, pod egidom visokih humanističkih načela, pogazi Ustav te iskoristi rat u Ukrajini za difamaciju političkih konkurenata i za ostvarivanje svojih sitnih političkih ciljeva.
