>

novosti logo

Društvo Društvo

Džungla na vratima raja

Stara ciglana u Subotici, u blizini srpsko-mađarske granice, neobilježeni je tranzitni kamp za izbjeglice iz Afrike i s Bliskog i Srednjeg istoka. U ciglani i okolici, koju su domaći ljudi počeli nazivati džunglom, u svakom trenutku borave deseci migranata, koji se pripremaju za nastavak puta prema Mađarskoj i dalje, prema razvijenim državama EU-a

Napuštena i u privatizaciji opustošena stara ciglana u Subotici – smještena svega nekoliko kilometara od srpsko-mađarske, šengenske granice – neobilježeni je tranzitni kamp za izbjeglice iz Afrike i s Bliskog i Srednjeg istoka. U posljednje dvije godine u ciglani i okolici u svakom trenutku borave deseci migranata, koji se pripremaju za nastavak puta prema Mađarskoj i dalje, prema razvijenim državama Europske unije. Uglavnom je riječ o najsiromašnijim izbjeglicama, koji su tijekom puta ostali bez novca za nastavak putovanja, ali i onima koji na parkingu ispred ciglane čekaju vezu – oni koji još imaju nešto novca uglavnom se nakratko zadrže u Subotici, a oni nesretniji provedu ovdje dane i tjedne…

Danas u ciglani ne pronalazimo nikoga, samo komade najlona, zapaljenu odjeću i smrznute ostatke hrane koji upućuju na to da su u tom negrijanom, hladnom prostoru nedavno bili ljudi. Međutim, u šašu i šiblju, koje se prostire između ciglane i gradskog deponija uz koji prolazi međunarodna pruga, uočavamo prva gladna i promrzla ljudska bića, nalik utvarama, u mokroj odjeći i iznošenim cipelama. ‘Food, mister, food…’, molećivo traži jedan od njih. Toliko su gladni da kantu graha i peciva trkom odnose do improviziranih šatora i ondje je, zajedno s ostalima, počinju jesti golim rukama. Neki su u posljednja 24 sata objedovali jedino sasušene plodove šipka pronađene u obližnjem grmlju.

S grupom izbjeglica iz Afganistana pijemo topli čaj iz čaše napravljene od dna plastične boce. Objašnjavaju nam da kod ciglane više nije sigurno, da ih policija hapsi i rastjeruje; rukama pokazuju mjesto na kojem je, po njima namjerno, policija spalila deke, celofane i ostale njihove stvari, samo da ih otjera.

Putujem već godinu dana. Pobjegao sam od talibana, ali nisam imao sreće. U Grčkoj sam završio u logoru, a kasnije me opljačkala i pretukla bugarska policija - govori Mahmood, izbjeglica iz Afganistana, i pokazuje masnice ispod oka i drugdje po glavi

- Putujem već godinu dana. Pobjegao sam od talibana, ali nisam imao sreće. U Grčkoj sam završio u logoru, a kasnije me opljačkala i pretukla bugarska policija - objašnjava nam Mahmood i pokazuje masnice ispod oka i po drugim dijelovima glave.

- Dolaze nam noću. Zato smo se raspršili po okolici. Tražili su od nas po pedeset eura da nas puste preko granice. Uhvatili su me, maltretirali i onda ipak pustili - govori Zayrullah.

Navode o nezakonitom ponašanju srpske policije višekratno su provjeravali mediji i nevladine organizacije, ali bi migranti mijenjali svoja svjedočenja čim bi došlo do pokretanja nekih postupaka; policija pak inzistira na tome da nikakvi elementi kaznenih djela koje bi počinili pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova nisu potvrđeni, nego da sve upućuje na pojedince ili grupice njih, koji u potaji iznuđuju novac od izbjeglica.

S nama je u pratnji i protestantski svećenik Tibor Varga iz organizacije Istočnoevropska misija, koji već gotovo tri godine svakodnevno obilazi izbjeglice i dijeli im hranu, vodu i odjeću.

- S nekima sam se posebno povezao, pa su mi se javili kad su stigli na svoje konačno odredište. Neki su mi nudili i novac, ali sam to, naravno, odbio. Ljudi ponekad sami pošalju hranu i dođu ovamo u svojoj organizaciji, no to nije dovoljno - govori Varga, pokazujući nam gdje živi čika Dušan, izbjeglica iz Dvora na Uni, koji danas samotno obitava u čađavoj sobici od nekoliko kvadrata i s frižiderom u kojem nema ni konzerve. Tibor je njegov jedini prijatelj.

Prostor ciglane za sivoga zimskog dana izgleda apokaliptično: posvuda razbacano smeće i ostaci odjeće, iz čega se nedvosmisleno iščitavaju jad i bijeda modernog svijeta. Među migrantima je i jedanaestogodišnji Omid iz Afganistana, koji nam kaže da putuje gotovo cijelu godinu. Pita nas za suhu odjeću, no nije previše razgovorljiv; po gestikulaciji i držanju zaključujemo kako ga je život na najgrublji način natjerao da odraste i sazre prije vremena. I on večeras kreće preko granice.

Na perzijskom se šuma kaže gangal, u izgovoru đangal, pa su i domaći ljudi okolicu ciglane počeli nazivati džunglom. Temperatura je oko nule, a cijelu je noć, do svanuća, padala ledena kiša: kod zatrovanog bunara na ulazu u ciglanu nailazimo na grupu tek stasalih mladića koji se umivaju, briju i piju vodu. Preko puta ceste je Gradski vodovod, ali im nitko odonud ne dolazi pomoći. Ista je stvar i s gradskim vlastima, Crvenim križem, Caritasom, Dobročiniteljem… Humanost ovdašnje zajednice gurnuta je pod nečiji tepih.

Malo kasnije, na subotičkoj autobusnoj stanici primjećujemo dvojicu Afrikanaca kako prolaze pored patrole pogranične policije pa sjedaju u taksi. Na sebi imaju tople jakne i cipele koje se doimaju suhima. Nedugo potom susrećemo ih kraj ciglane. Putuju iz Somalije već osam mjeseci i upravo su pušteni iz zatvora. Kažu da su u Srbiju ušli iz Crne Gore, da su platili krijumčarima da ih dovedu do Beograda, ali da su pogriješili kad su ušli u autobus za Suboticu.

Migracija preko Srbije i drugih balkanskih zemalja ponovno se intenzivirala tijekom 2011., da bi vrhunac doživjela 2013. Razlog je sve oštrija kontrola morske, sredozemne granice, ali i podizanje 33 kilometra duge ograde između Turske i Bugarske. Najviše je izbjeglih iz Afganistana, Sirije, Pakistana, Nigerije, Somalije, Eritreje…

- Autobus je bio poluprazan, ali je u jednom trenutku u njega ušla policija. Kad su vidjeli nas crne, nisu ni pregledavali druge putnike. Izvukli su nas iz autobusa i završili smo na deset dana u subotičkom zatvoru. Nije dobro. Putujemo osam mjeseci i naišli smo na svakakve probleme, ali je srpska policija gora i od zatvora koji smo prošli u Turskoj. Govorili su nam da imamo ebolu - objašnjava jedan od njih, dok nas drugi preplašeno gleda. Pokazuje nam i dokumente kojima potvrđuje svoju priču. Obojica su rođeni 1996. godine. Odlučili su već ove noći krenuti dalje, premda nisu sigurni ni gdje je granica…

Migracija preko Srbije i drugih balkanskih zemalja ponovno se intenzivirala tijekom 2011., da bi vrhunac doživjela 2013. godine. Razlog tomu je sve oštrija kontrola morske, sredozemne granice, ali i podizanje 33 kilometra duge i tri metra visoke metalne ograde između Turske i Bugarske, što je jednu od najsiromašnijih članica EU-a stajalo gotovo tri milijuna eura. Ruta prolazi kroz Grčku, u koju se iz Afrike ili Turske uglavnom stiže brodom, jer je kontinentalni put preko rijeke Evros ili Marice izuzetno opasan. Najviše je izbjeglih iz Afganistana, Sirije, Pakistana, Nigerije, Somalije, Eritreje, ali ima i drugih.

Koliko je opterećena granica između Srbije i Mađarske govori i podatak Frontexa da je tijekom 2013. na njoj uhvaćeno čak 43 posto od svih onih koji su ilegalno pokušali ući u Evropsku uniju na svim njezinim vanjskim prijelazima. Mađarska je u međuvremenu uvela izbjegličke centre zatvorenog tipa, kao i Grčka i Italija, čime se broj ljudi koji putuju tom rutom bio smanjio, ali samo privremeno. Hrvatska posljednjih godina postaje neprivlačna kao tranzitna zemlja, ponajprije radi ulaska u EU i početka primjene Dablinskog sporazuma, po kojem svaka osoba registrirana prilikom prelaska hrvatske granice ulazi u europsku elektronsku bazu, što otežava i onemogućuje traženje azila i boravak u nekoj drugoj europskoj državi. Protivnici tog često kritiziranog zakona tvrde da se njime samo smanjuje pritisak na razvijene europske države te da izbjeglice postaju humanitarnim i ekonomskim problemom perifernih zemalja, koje se od početka krize ionako suočavaju s velikim poteškoćama. Uz to, prema ugovoru koji je Srbija potpisala s Europskom unijom, velik broj ljudi bude deportiran nazad u Srbiju. Postoje i svjedočanstva i izvještaji u kojima se tvrdi da mađarskoj policiji pomažu i civilne grupe građana, najčešće pripadnici desničarskih skupina i simpatizeri Jobbika, neofašističke stranke koja otvoreno zagovara nasilje prema strancima.

Srbija u međuvremenu pokušava uvesti izuzetno restriktivna pravila: koliko je u tome zasad uspješna govore i prvi statistički podaci, po kojima je lani službeno registrirano 16.500 migranata, iako je procjena da je kroz zemlju prošlo čak 25.000 izbjeglica. Osim toga, od 388 zahtjeva za azil obavljeno je tek 17 saslušanja, a dodijeljene su samo dvije izbjegličke i četiri supsidijarne zaštite.

- Zakon iz 2008. nije loš, ali je problem u njegovoj implementaciji. Prema tražiteljima azila sistem nije a priori restriktivno postavljen. Međutim, policija i državni organi nisu primenjivali zakonske odredbe, da jesu, morali bi napraviti u potpunosti liberalan sistem. To znači da danas Odsek za lične karte ne izdaje takve lične karte, šta je direktno kršenje zakona koje ugrožava ljude. Samo najsrećniji i najuporniji mogu sačekati kraj postupka za dobivanje azila. Naš ombudsman za ljudska prava otišao je i korak dalje te predložio da se ljudima ne izdaju dozvole za odsustvovanje van izbegličkih centara, šta je zakonski u potpunosti dopušteno. Komesarijat za izbeglice trenutačno ne izdaje dozvole, a time se centri za azil de facto pretvaraju u zatočeničke centre. Dovoljno je da dulje od 24 sata budete izvan centra, primerice u bolnici, i da se više ne možete vratiti - kaže nam Radoš Đurović iz Centra za zaštitu i pomoć tražiteljima azila.

Pri odbijanju tražitelja azila često se koristi i koncept sigurne treće zemlje, što podrazumijeva deportaciju iz Srbije u državu za koju se dokaže da je migrant u njoj već boravio (primjerice, često u Bugarsku), a u kojoj su uvjeti za migrante ispod svih humanih standarda. Teret dokazivanja nesigurnosti takve zemlje tako se prebacuje na migranta. U razgovorima koje smo obavili s volonterima i članovima nekoliko organizacija, ali i s predstavnicima državnih organa, saznali smo da uglavnom smatraju kako vlasti u Srbiji ne žele surađivati s međunarodnim organizacijama poput UNHCR-a i da sadašnji sustav nije održiv: nedostaju mu smještajni kapaciteti i provođenje zakona na terenu, što bi za državu značilo povećanje broja tražitelja azila i registriranih izbjeglica. Ovako Srbija uistinu šalje jasan signal da migranti nisu poželjni, pa stoga ljudi bivaju prepušteni na milost i nemilost sivoj zoni svijeta izvan sustava, bez dokumenata, novca i socijalne mreže.

Prema Đurovićevoj ocjeni, Srbija želi model koji je odavno uvela Grčka, a s otvaranjem centara u Trilju i Tovarniku preuzela i Hrvatska, po kojem se oni uhvaćeni prilikom ilegalnog prelaska granice smještaju u zatočeničke centre, odnosno prihvatilišta za strance (poput onog u Ježevu).

- Sa jedne strane, država pokušava zavesti red, a sa druge uopšte nije pripremljena za priliv ovolikog broja ljudi. Ne vidim lošu nameru države, ali vidim da policija ima restriktivan sistem. Oni smatraju da će sprovođenjem restriktivnih politika migrantima poslati poruku da ne prolaze kroz Srbiju, ali mislim da je to odsustvo svesti i razumevanja problema. Nama danas nisu problem sigurne treće zemlje, problem nam je postao sam pristup azilu. Nažalost, velik broj organizacija neće to reći ovako, nego će zagovarati hrvatski model i podržavati izgradnju trijažnih centara i ubrzavanje procedure - kaže Radoš Đurović.

Ne vidim lošu nameru države, ali vidim da policija ima restriktivan sistem. Smatraju da će sprovođenjem restriktivnih politika migrantima poslati poruku da ne prolaze kroz Srbiju, ali to je odsustvo svesti i razumevanja problema - kaže Radoš Đurović iz Centra za zaštitu i pomoć tražiteljima azila

Bogovađa, vikendaško naselje u kotlini nedaleko Lajkovca, pitoreskno je mjestašce poznato po istoimenom manastiru i vojnom magazinu. Nekadašnje odmaralište beogradskog Crvenog krsta, u kojem su donedavno bile smještene izbjeglice iz Hrvatske i BiH, već godinama je u zakupu Komesarijata za izbeglice: ondje je danas jedan od centara za azilante. Njegov upravnik Stojan Sjekloća u nekoliko je navrata javno optuživan da uzima novac od migranata, ali i za različite nehumane postupke. Jedan od njih je i onaj da obitelji, u kojima su nerijetko i trudnice, koje u Bogovađu dođu u petak, moraju čekati radni ponedjeljak da bi ih big boss primio i eventualno smjestio. Svakog jutra na desetine promrzlih migranata dolazi pred centar u nadi da će ih upravnik odabrati i smjestiti na toplo, ali samo nekolicina dobije tu ‘povlasticu’. Ostali spavaju po šumama, u snijegu i vikendicama, u koje sve češće provaljuju u potrazi za bilo kakvim skloništem. Lokalni političari migrante koriste za svoju demagogiju, a stanovnici se protiv njih bune, iako neki na njima zarađuju. Oko centra i po obližnjim kafićima muvaju se taksisti, krijumčari i različiti smutljivci, pa se snimanje i novinarsko njuškanje ne dočekuje s dobrodošlicom.

Obilazimo okolna domaćinstva u kojima su kratkotrajni noćni predah potražili promrzli i iscrpljeni ljudi koji su do Bogovađe putovali mjesecima. Nailazimo i na mjesto gdje u snijegu, na minus osam, boravi desetak migranata. Potresan prizor, potresne priče: divlji toaleti, razbacana mokra odjeća, polomljeni plastični lavori s ostacima sapuna… Upoznajemo dečka iz Eritreje koji je u Srbiji zamalo ostao bez prstiju na objema nogama.

- Putovao sam gotovo mjesec dana, da bi nakraju došao u Bogovađu, gdje sam čekao tri dana da me puste u centar. Kad je upravnik vidio da jedva hodam, odmah me poslao u bolnicu, u kojoj sam proveo 21 dan. Sada već mogu hodati - kaže nam.

Nesreće, pa i smrti migranata sve su češće u Srbiji. Slušamo priče o ljudima koji su stradali za putovanja u ‘bolji život’. U skupini je i šestomjesečna trudnica, koja je iz Turske do Srbije putovala tri mjeseca.

- Na balkanskoj ruti migranti su često žrtve eksploatacije i surove diskriminacije. Pokušavaju preživjeti s malo hrane, skloništa i medicinske skrbi. Oni koji nemaju dokumente nemaju pristup sustavu, pa dobivaju malo pomoći i posebno su ranjivi, pogotovo u hladnim zimskim mjesecima - kaže nam Stuart Alexander Zimble, regionalni koordinator Liječnika bez granica za Balkan i Mađarsku, koji se već godinama bavi humanitarnim radom u Grčkoj i Bugarskoj.

Izbjeglice trenutačno sve više izbjegavaju Hrvatsku, jer zemlja poduzima dodatne mjere za čuvanje vanjskih granica EU-a, iako još nije dio šengenskog prostora. Pretpostavka je da će se, čim uđe u taj sporazum, broj izbjeglica na njenim granicama povećati, pa će Srbija opet biti jedna od glavnih izbjegličkih tampon-zona. Jedino sustavno rješavanje problema može dati određene rezultate, sve ostalo sliči na NATO-ovu misiju koja je 2011. brodu nakrcanom iznemoglim migrantima, što su iz Libije pokušavali doći do Lampeduse, helikopterom dostavila osam litara vode i nekoliko paketa keksa, a zatim ih prepustila sudbini, odnosno umiranju od gladi i žeđi. Dostava humanitarne pomoći je, naravno, važna, iako je samo sporadično gašenje požara koji se sve više razbuktava.

Kad je riječ o balkanskoj izbjegličkoj ruti, veliku bi ulogu mogla odigrati i Grčka, dosad uglavnom poznata po neljudskom ponašanju, zatvaranju i ekonomskoj eksploataciji ljudi bez dokumenata: Syriza može puno napraviti, posebno po pitanju razoružavanja obalne straže, odnosa prema migrantima i drugačijeg postupanja u sklopu misije Frontexa. Ostaje da se vidi kako će reagirati njihovi koalicijski partneri iz desnog ANEL-a, s kojima se najviše razilaze upravo u politici prema migrantima. Dosad su, nakon samo nekoliko dana na vlasti, suspendirali rasistički zakon koji djeci grčkih azilanata nije jamčio grčko državljanstvo.

Znam da je nemoguće da nas Europa sve prihvati. Ali znam i da su za rat u mojoj zemlji odgovorni i ljudi sa Zapada. No izbjegavam o tome pričati jer ne želim ispasti nezahvalan. Mi smo ipak imali sreće - kaže jedan Afganistanac koji će noć provesti na snijegu ispred centra za azilante u Bogovađi

Nema političkijeg života od života izbjeglica, da parafraziramo talijanskog filozofa Giorgija Agambena. Pokazuje nam to i humanitarna katastrofa koja se svakodnevno odigrava po šumama i cestama naše regije. Pitanje izbjeglica nepogrešivo oslikava društveni trenutak u kojem živimo, dajući nam beskompromisno oštru zrcalnu sliku nas samih.

- Znam da je nemoguće da nas Europa sve prihvati i da postoje dvije strane medalje. Ali znam i da su za rat u mojoj zemlji odgovorni i ljudi sa Zapada. No izbjegavam o tome pričati jer ne želim ispasti nezahvalan. Mi smo ipak, za razliku od nekih drugih, imali sreće - kaže jedan iz grupe Afganistanaca koji će i narednu noć provesti na snijegu ispred centra za azilante u Bogovađi.

Kosovari masovno emigriraju u EU

U trenutku završetka ovog teksta mediji u Srbiji počeli su izvještavati o masovnom egzodusu građana Kosova, i to upravo nedaleko Subotice. Iako je udio građana Kosova izuzetno visok u statistici ilegalnih prelazaka granice posljednjih godina, situacija se posljednjih dana znatno pogoršala. Dnevno ovu granicu pokušava prijeći nekoliko stotina osoba s Kosova. Tako je mađarska policija samo tijekom 7. veljače uhitila čak 1.233 osobe s Kosova, dok ih je 16 bilo iz Afganistana, 14 iz Pakistana i šest iz Sirije. Na autobusni kolodvor u Suboticu svakodnevno stiže na desetke autobusa s Kosova, čiji su putnici na početku bez straha novinarima objašnjavali da namjeravaju ilegalno preći granicu. Mađarska vlada najavljuje izgradnju zida prema Srbiji.

Golem profit na ljudskoj nesreći

Prepušteni sami sebi i napušteni od sistema, izbjeglice su veoma česta meta krijumčara, koji im za novčanu naknadu pomažu u traženju smještaja ili u prelasku granice. Također, svi migranti s kojima smo razgovarali žale nam se na organizirane skupine ljudi koje ih napadaju i pljačkaju tijekom putovanja, znajući vrlo dobro da žrtve nemaju kome obratiti za pomoć. Put iz Grčke do granice sa Srbijom u prosjeku iznosi 300 eura: putuje se u fazama, a iznos počesto ne uključuje vodiče u samom prelasku granice. Prema podacima nekih grčkih organizacija, većina migranata bira kontinentalnu rutu radi cijene koja obično ne prelazi 1.800 eura; cijena putovanja morem ili zrakom, direktno do Italije, iznosi oko 3.000 eura. Krijumčarima se novac dostavlja na najrazličitije načine, čak i putem Western Uniona. Putuje se po principu niza uzastopnih ‘konekcija’, čime se otežava hvatanje glavnog organizatora. Svojevremeno je srpski državljanin s juga Srbije uhićen na granici s Makedonijom, odakle je za 100 eura namjeravao prevesti petero migranata do granice s Mađarskom. U krijumčarenje ljudi uključuje se dakle i siromašno lokalno stanovništvo, a glavni organizatori, koji na ljudskoj nesreći ostvaruju golem profit, ostaju izvan dohvata zakona. Pričamo s jednim migrantom, koji je od Gane do Srbije prevalio dugačak i trnovit put.

- Za 1.200 eura iz Turske smo u Grčku ušli na plastičnom brodiću. Rekli su nam da nama Afrikancima naplaćuju puno manje nego onima iz Azije. Kratko sam se zadržao u Ateni i odmah krenuo prema Makedoniji. Preko granice su nas uspjeli prebaciti iz trećeg pokušaja, dok smo iz Makedonije u Srbiju satima pješačili preko planinskih staza. Očekujem da ću uskoro nastaviti putovanje - objašnjava nam 48-godišnji političar iz Sijera Leonea, koji iz sigurnosnih razloga nije želio da mu navedemo ime.

1/13