Novosti

Politika

Ekonomska skretanja

Otkada se u Beogradu i drugim gradovima Srbije održavaju masovni prosvjedi, Vučićevi naprednjaci sve češće svoje kontramitinge organiziraju i povezuju uz radove na izgradnji pojedinih infrastrukturnih ili industrijskih projekata

H8fesezpheto60jxkkj375j1hwm

Miting u Zrenjaninu nakon što je položen kamen temeljac za tvornicu autoguma

Industrijska proizvodnja u Srbiji u veljači je porasla ili pala ovisno o tome u kojem ste od srpskih medija pročitali naslove tekstova u kojima su preneseni službeni podaci Republičkog zavoda za statistiku. Statistički zavod je objavio da je industrijska proizvodnja u veljači u odnosu na isti mjesec prošle godine porasla za 2,4 posto, ali i da je u odnosu na prosjek čitave lanjske godine pala za 7,4 posto. I jedni i drugi medijski naslovi su dakle točni, a njihov odabir je vjerojatno ovisio o odnosu njihovih urednika prema Vučićevoj vlasti.

Srbija se sve više politički cijepa i dijeli i oko interpretacije podataka o ekonomskim kretanjima u zemlji. Vladajući se sve više trude dizati u nebo svoje ekonomske uspjehe, a otkada su se u Beogradu i drugim gradovima počeli održavati masovni građansko-opozicijski prosvjedi, Vučićevi naprednjaci sve češće svoje kontramitinge organiziraju i povezuju uz početak ili završetak radova na izgradnji pojedinih infrastrukturnih ili industrijskih projekata diljem zemlje. Tako su i ovih dana u Zrenjaninu okupili dvadesetak tisuća ljudi, odmah nakon što je položen kamen temeljac za izgradnju tvornice autoguma kineske kompanije Linglong. Linglong će u zrenjaninsku tvornicu uložiti oko 800 milijuna eura i zaposliti oko 1200 radnika, a usput će i jedan od njegovih kineskih dobavljača također izgraditi svoj pogon u Zrenjaninu te u njega uložiti stotinjak milijuna eura i zaposliti isto toliko radnika.

Vučić je početak izgradnje Linglongove tvornice autoguma iskoristio i za glasno lobiranje da njemački autogigant Volkswagen prelomi i odluči graditi svoju novu tvornicu automobila u Srbiji jer je, eto, i njegov kineski dobavljač autoguma isto već učinio. Srpski predsjednik već je dao naslutiti da će odluku o eventualnom održavanju prijevremenih parlamentarnih izbora u lipnju ove godine donijeti ovisno i o tome hoće li poslovodstvo Volkswagena ovoga mjeseca odabrati Srbiju za izgradnju nove tvornice u koju će uložiti oko 1,4 milijarde eura i zaposliti oko pet tisuća radnika, koji bi godišnje proizvodili 300.000 automobila i tako značajno poboljšali krvnu sliku srpske privrede.

I dok Vučićevi naprednjaci svoje birače ponajprije mobiliziraju gradeći sliku o uspjesima ekonomske politike koju vode i koja diljem zemlje gradi nove tvornice, ceste i pruge, njihovi politički oponenti, ponajprije opozicija okupljena u Savezu za Srbiju, u prvi su plan istaknuli borbu za slobodu medija i slobodne i fer izbore. Istraživanje koje su među sudionicima beogradskog prosvjeda provele SeConS grupa za razvojnu inicijativu i Fondacija Friedrich Ebert ukazuje na to da takvo njihovo opredjeljenje korespondira s većinskim raspoloženjem prosvjednika jer su njihova očekivanja da će prosvjedi dovesti do povećanja medijskih sloboda (65 posto) i do više demokracije (58 posto). Problem je, međutim, što većina prosvjednika želi smjenu Vučićeve vlasti, ali istovremeno nemaju povjerenja ni u opoziciju. U anketi su prosvjednici kao razlog zašto prosvjeduju izričito naveli nezadovoljstvo zbog kontrole medija koju provode Vučićevi naprednjaci, zbog korupcije u njihovim redovima te zbog želje da sruše njihovu vlast. No istovremeno njih 55,6 posto nije stranački opredijeljeno, a apsolutna većina anketiranih ne vidi nikoga na političkoj sceni tko bi zastupao njihove interese.

Istraživanje je također pokazalo da su prosvjednici većinom pripadnici srednjeg sloja, u najvećem broju u dobi do 50 godina, uglavnom zaposleni i visokoobrazovani te da su ideološki gotovo ravnomjerno raspoređeni na skali od krajnje ljevice do krajnje desnice. Ono što ih je na prosvjedima spojilo je nezadovoljstvo sadašnjom vlašću, ali i cjelokupnom političkom elitom u Srbiji. Prosvjedi funkcioniraju kao protestni pokret, a kako je uperen protiv političkih elita, upitno je mogu li njihovu energiju u svoja kola upregnuti postojeće političke stranke, pa i one opozicijske koje se silno trude da preuzmu njihovo vođenje. Kako istovremeno sudionici prosvjeda po svojoj obrazovnoj, dobnoj i socioekonomskoj strukturi ipak pripadaju uvjerljivo manjinskom dijelu srpskog stanovništva, čak i da ih pojedine stranke i njihove koalicije pridobiju na svoju stranu, ostaje dvojbeno kako da njihove interese usklade s interesima većinskog biračkog tijela koje u prosvjedima ne sudjeluju ili im se čak protivi te sudjeluju na kontramitinzima Vučićevih naprednjaka.

Sudeći po tezama srpskog ekonomista i društvenog teoretičara svjetskog glasa Branka Milanovića, to je u današnjim globalnim uvjetima nemoguća misija. U članku ‘Trijumf kapitalizma i politička kriza’, objavljenom na sajtu Peščanik, Milanović konstatira: ‘Nema sumnje da zapadni svet prolazi kroz ozbiljnu političku krizu koju je najbolje opisati kao krizu poverenja u političke institucije i državu.’ Dodaje da je ta kriza globalna i da je ‘proistekla iz veoma impresivnog i donekle neočekivanog uspeha projekta uvođenja kapitalističkih odnosa u sve domene života – uključujući privatni život i, što je još važnije, politiku. Neoliberalne revolucije s početka 80-ih godina 20. veka, koje vezujemo za imena tadašnjeg američkog predsednika Ronalda Reagana i britanske premijerke Margaret Thatcher – a ne treba zaboraviti ni važnog kineskog lidera Deng Sjaopinga – usledile su posle prevrata u ekonomskoj misli koji je doneo, između ostalog, teoriju javnog izbora i libertarijanizam, a zahvaljujući kome će politički prostor početi sve eksplicitnije da se tretira kao produžetak svakodnevnih ekonomskih aktivnosti. Političari su tako postali tek još jedna grupa preduzetnika koji su umesto bankarstva ili razvoja softvera odabrali da svoje veštine i preferencije u prihvatanju rizika oprobaju na terenu politike. Prihvaćen je načelni stav da usmerenost na ostvarivanje ciljeva i racionalno postupanje u ličnom interesu ne treba ograničavati na sferu ekonomije – jer je njihovo važenje znatno šire i obuhvata politiku. Takav pogled na svet je stekao ogromnu popularnost. Ne samo da se političari sve češće ponašaju onako kako najviše odgovara njihovim ličnim interesima (što su verovatno činili i ranije), nego se takvo ponašanje od njih sada i očekuje’. Milanović se stoga pita: ‘Je li onda čudno što političarima više niko ne veruje? Je li neobično što svaki njihov postupak tumačimo kroz prizmu ličnih interesa ili lobističkog diktata?’ I zaključuje da je ‘nepoverenje prema vladajućim elitama posledica uspešne projekcije kapitalističkog modusa ponašanja na sve sfere ljudske aktivnosti, uključujući i politiku’.

Po njegovu sudu, to je problem koji nije lako riješiti jer da bi se povratilo povjerenje građana u političke institucije i državu, ‘politika bi morala da se povuče sa onih područja na kojima vladaju uobičajena kapitalistička pravila. A da bi se to dogodilo, političari bi morali da se odreknu skupa vrednosti koje kapitalistički sistem implicira, a u čijem središtu je maksimizacija finansijskog interesa. Kako i gde da pronađemo takve političare? Da se ugledamo na Tibet i nove lidere potražimo u zabačenim selima još nezagađenim hiperkomercijalizacijom? Budući da su izgledi za to mali, mislim da se treba privići na ideju da će nepoverenje potrajati i da provalija koja deli političku elitu i najveći deo populacije neće skoro nestati’.

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više