Jedna je stvar sigurna sa 25fps-om, vodećim festivalom eksperimentalnog filma u tzv. regiji – uvijek će servirati dobru porciju bolje slikopisne prošlosti. U svom dvanaestom izdanju obilježio je tako stogodišnjicu osnutka dadaističkog pokreta, prikazavši klasične dada-radove ‘Povratak razumu’ Mana Raya, ‘Međučin’ Renéa Claira, ‘Anemični film’ Marcela Duchampa i ‘Jutarnje utvare’ Hansa Richtera, a moglo se vidjeti i inauguracijsko ostvarenje apstraktnog filma, Eggelingovu ‘Dijagonalnu simfoniju’ te temeljni rad ultraminimalističkog strukturalizma, ‘The Flicker’ Tonyja Conrada, kao i niz poslastica koje su ponudili članovi žirija George Clark i Deborah Stratman, predstavljajući filmove koji su ih posebno obilježili, poput onih klasika alternativne kinematografije Hollisa Framptona, Chick Strand, Wernera Herzoga i Apichatponga Weerasethakula.
Odličan povijesni pregled na 25fps-u ne prati uvijek i odlična ponuda aktualnih naslova, a taj je nesrazmjer ove godine bio posebno vidljiv. Može se pretpostaviti da je dijelom posljedica trenutačnog stanja na svjetskoj eksperimentalnoj sceni, ali dijelom i ukusa izborničko-organizacijskog trojca Marina Kožul – Sanja Grbin – Mario Kozina koji nerijetko zna biti sklon tehnički uzornim no idejno nepoticajnim radovima. Najzapaženiji film ovogodišnje konkurencije, svojevrsni (anti)utopijski narativ ‘Nered’ Petera Burra, koji se okitio jednim od triju Grand Prixa žirija i nagradom kritike, upravo je takvo ostvarenje: tehnički dojmljivo (ne i fascinantno) u svojoj ‘raster-animaciji’, no narativno-koncepcijski nimalo impresivno, a opet dovoljno ‘svidljivo’ da nađe poklonike među dominantnim dijelom pratitelja eksperimentalnih pokretnih slika. Ni hrvatski festivalski prilog nije donio puno razloga za zadovoljstvo. ‘Prvi udah’ Mirande Herceg, ‘storija’ o tri urbana prostora, stereotipni je izdanak strukturalističke poetike s mediokritetskom uporabom glazbe/zvukova, prečesto prisutnom u ‘ambicioznih’ hrvatskih autora. ‘Skoro ništa’, triptih o otočkim interijerima, eksterijerima i vjetrovima vodeće domaće alternativne sineastice Ane Hušman, vjerojatno je najnezanimljiviji rad u njezinom respektabilnom opusu. ‘Pokretni elementi’ Marka Tadića, posveta zagrebačkoj školi crtanog filma i hrvatskom modernizmu uz istovremeno bavljenje ‘kreativnim procesima koji dovode do stvaranja umjetničkih djela’ (citat iz kataloga), izvedbeno je korektno, no idejno vrlo skučeno djelce kakvo bi se prije očekivalo od studenta prve ili druge godine umjetničke akademije nego od već itekako afirmiranog autora.
U takvom kontekstu kao svjetionik izronio je novi film Ivana Faktora ‘Sve bih ostavio ovdje’, jednogodišnje autorovo bilježenje prizora prirode i ljudi kroz prozor vlastite seoske kuće ‘zastarjelom’ mini-DV kamericom, ostvarenje autentične poetičnosti i metafizičkih uzleta iz materijala svakodnevnog življenja podastrtog u oskudnim fragmentima osobite ljepote. Iako već u vrlo zrelim godinama, Faktor još jednom, nakon sjajnog prethodnog uratka ‘Strange Fruit’, pokazuje da je u naponu kreativne snage. Isto vrijedi i za mladog Danu Komljena, trećeg člana žirija čiji je dugometražni prvijenac ‘Svi severni gradovi’ bio jedna od glavnih poslastica festivala, uvjerljivo potvrdivši talent tog beogradskog Banjalučanina koji smo prethodnih godina otkrivali kroz njegove osebujne kratkometražne i srednjometražne radove. Najsažetije, riječ je o vrlo rijetkom i vrlo sugestivnom primjerku tzv. slow movieja s ovih prostora koji tematizira ljubavni trokut u ambijentu devastirane (modernističko-socijalističke) arhitekture, oslanjajući se na interakciju svakodnevne nedogađajnosti i oniričnosti. Film je to koji svakako vrijedi vidjeti.
