>

novosti logo

Društvo Društvo

Elektrika se rodi

Najavu Andreja Plenkovića da će do kraja mandata aktualne Vlade u svaki dio Hrvatske uvesti struju i vodu, srpski povratnici primili su s rezervom. Tome su ih, kažu, naučila iznevjerena obećanja koja slušaju od života u izbjeglištvu. Napominju i da je riječ o projektu koji je zakasnio 20 godina

Nakon više od 20 godina, u kući Pavla i Stane Trkulje iz Podgorja kraj Vrginmosta uskoro će ponovno zasvijetliti žarulja. Iako su ti povratnici izgubili svaku nadu da će biti priključeni na elektromrežu, prije nekoliko dana stigli su radnici glinske Elektre i obavijestili ih da struja napokon stiže.

Ne vjerujem Plenkovićevom obećanju, a u slučaju da se ono ispuni razmišljao bih o povratku u selo i pokretanju obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, kaže Aleksandar Rusmir iz Rogulja

- Struju smo imali još sredinom 1960-ih. Tada su moji otac i majka skupo platili priključak, odradili stotinjak dobrovoljnih radnih sati i sve je bilo u redu do nesretnog rata. Kad smo se Stana i ja vratili na rodno ognjište, elektro-stupovi su bili srušeni, žice ukradene, a u kući svi kablovi počupani – prisjeća se Pavao, koji je godinama slao pritužbe i molbe nadležnim institucijama.

- Javili su nam prije par dana, ne znam ni tko, kako je odlučeno da država plati sve troškove priključka. Nisam mogao vjerovati, ali kada su sutradan stigli radnici Elektre i počeli uvoditi žice i instalirati brojilo, shvatili smo da je našim mračnim mukama došao kraj – kaže povratnik na Kordun koji više ne mora brinuti, makar kada je u pitanju elektrifikacija, hoće li političari svoja obećanja sprovesti u djelo.

Posljednje od njih dao je premijer Andrej Plenković na prijemu Srpskog narodnog vijeća (SNV), održanom prošle subote povodom pravoslavnog Božića. ‘Nitko se neće osjećati kao da ne živi u 21. stoljeću. To obećavam. Govorimo o digitalizaciji, a imamo neka prethodna pitanja koja moramo riješiti, koja djeluju možda neobično, strano, ali i to ćemo riješiti’, rekao je Plenković, najavivši da će u mandatu aktualne Vlade svi u Hrvatskoj dobiti priključke na struju i vodu. Ovakvo obećanje, od srpnja prošle godine zapisano je i u vladinom Operativnom programu za nacionalne manjine, nestalom u pregovorima s manjinskim zastupnicima koji danas čine dio vladajuće većine. Između ostalog, u tom se dokumentu navodi da će se u 2018. godini provesti mjere elektrifikacije na ratom zahvaćenim područjima, što je bio jedan od kontinuiranih zahtjeva predstavnika srpske zajednice, koji su isticali da u suvremenoj Hrvatskoj postoji velik broj srpskih naselja i zaseoka bez struje, iako su bili elektrificirani prije rata. Kako pokazuju podaci Kluba zastupnika SDSS-a iz rujna 2017. godine, riječ je o njih 130 u osam županija (Karlovačkoj, Sisačko-moslavačkoj, Ličko-senjskoj, Zadarskoj, Šibensko-kninskoj, Splitsko-dalmatinskoj, Požeško-slavonskoj i Dubrovačko-neretvanskoj), s ukupno 372 potencijalna korisnika. Njih 98 već trajno boravi na popisanim područjima, a još ih 115 privremeno obilazi svoja rodna mjesta.

Pored Banije i Korduna, odnosno Sisačko-moslavačke i Karlovačke, najgora je situacija u Zadarskoj županiji, gdje trajno boravi najveći broj osoba bez priključaka na električnu mrežu, njih 30. Većina njih je s područja Gračaca, zbog čega Rajka Rađenović, zamjenica načelnice te općine i predsjednica Vijeća srpske nacionalne manjine Zadarske županije, tamošnju situaciju opisuje kao katastrofalnu. Povratnici u gračački kraj bez stalne električne energije žive u selima Ajderovac, Lički Tiškovac i Drenovac Osredački, a u susjednoj Ličko-senjskoj županiji u potpunom mraku žive stanovnici Jošana i Šalamunića.

Probleme javne vodoopskrbe nije moguće riješiti interventnim mjerama, već se tom problemu mora pristupiti planski i rješavati ga kroz nekoliko godina, poručeno nam je iz Hrvatskih voda

- U tim selima trebalo bi izgraditi električne vodove od par stotina metara, maksimalno do jednog kilometra udaljenosti, što Hrvatskoj elektroprivredi (HEP) ne bi trebao biti veliki problem – kaže za Novosti Milan Uzelac, zamjenik načelnika Udbine iz redova srpske zajednice. Dodaje da strujnih vodova nema ni u selima Gornji Mekinjar, Debelo Brdo i Grabušić, gdje su zahvaljujući UNDP-ovom projektu ruralne elektrifikacije, tri domaćinstva dobila solarne panele.

Taj sustav, koji električnu energiju crpi iz sunčeve svjetlosti, instaliran je na još 51 kuću u šest županija sa srpskim stanovništvom, a većinom je riječ o staračkim domaćinstvima na dislociranim područjima. Takav je slučaj i s kistanjskim selom Parčići, gdje je besplatnu struju prije godinu dana dobio Jovan Vukša. Tom se prilikom pohvalio jer je sretan što više ne živi ‘kao u mrtvačnici’, uz nadu da će jednog dana ipak dobiti i ‘pravu struju’ s kojom će moći nesmetano koristiti bojler. Naime, naši sugovornici ističu da je riječ o sustavu koji nije dostatan za povratnike mlađe životne dobi koji žive od poljoprivrede i stočarstva. Upravo oni imaju najveća očekivanja od aktualne Vlade. Međutim, Plenkovićevu najavu ipak uzimaju s rezervom. Tome su ih, kažu, naučila iznevjerena obećanja koja slušaju još od života u izbjeglištvu.

Kako su Novosti već pisale, projekt reelektrifikacije bio i jedna od točaka sporazuma HDZ-a i SDSS-a potpisanog još 2004. godine, a za njeno praćenje bila je zadužena radna grupa koju su činili predstavnici srpske zajednice, HEP-a i Vlade. Prvi podaci su govorili da je u sklopu sanacije i obnove elektroenergetske mreže potrebno osigurati 9.000 priključaka, pa je do kraja 2007. u te je svrhe utrošeno 234,5 milijuna kuna i elektrificirano je gotovo 2.600 domaćinstava. Samo četiri godine kasnije, bez struje je bilo još 216 sela sa srpskim stanovništvom . Međutim, cijeli proces stao je 2012. godine, odnosno kada je vlast preuzela Kukuriku koalicija pod vodstvom Zorana Milanovića, koja je problem reelektrifikacije povratničkih naselja prebacila na Ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje. Razgovori o programu sanacije i obnove niskonaponske mreže na povratničkim područjima, reelektrifikaciji i obnovi priključaka, nastavljeni su naredne godine, kada su saborski zastupnici iz redova SDSS-a tadašnjem ministru gospodarstva Ivanu Vrdoljaku izložili problem. Vrdoljak je obećao da će što prije utvrditi rokove i donijeti odluku o izdvajanju 35 milijuna proračunskih kuna za te namjene, ali obećanje nije ispunjeno. Uprava HEP-a potom je 2015. ponudila da se problem riješi instaliranjem solarnih panela i agregata, a na istom sastanku obećano je da će se za narednu, 2016. godinu, obnovu mreže namaknuti sredstva iz EU fondova. Ništa od toga nije realizirano.

Među one koji na Plenkovićevo obećanje gledaju s nevjericom ubraja se Aleksandar Rusmir. Taj mladi čovjek rođen je u pakračkom selu Rogulje, u kojem je prije rata živjelo osamdesetak stanovnika. Danas u njegovom rodnom selu živi samo jedan čovjek, a zbog nedostatka osnovnih uvjeta za život u koje se ubraja i struja, Rusmir se nakon izbjeglištva nastanio u obližnjem Pakracu. Primjer današnjeg (ne)života u Roguljama, kaže on, najbolja je potvrda da je najavljeni projekt reelektrifikacije, koji nije pratio obnovu stambenih objekata, zakasnio 20 godina. Da je bilo drugačije, danas bi se u pustim selima vjerojatno čuli i dječji glasovi.

- Ne vjerujem Plenkovićevom obećanju, a u slučaju da se ono ispuni razmišljao bih o povratku u selo i pokretanju obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva. Ranije sam imao slične planove, ali su me nedostatak struje i neuslovni putevi spustili na zemlju – govori on.

Među one koji razmišljaju kao Aleksandar Rusmir ubrajaju se i stanovnici još tri pakračka sela bez struje; Cikota, Bjelajaca i Jakovaca, kao i nekoliko zaseoka u još pet sela na požeškom području.

- Budući da priča o reelektifikaciji traje predugo, ne možemo u potpunosti biti uvjereni da će se nakon višegodišnjih obećanja i ovo posljednje biti ispunjeno - objašnjava Nikola Ivanović, zamjenik gradonačelnice Pakraca.

- Ipak, premijerovo obećanje shvaćam ozbiljno i smatram da je došlo vrijeme da se problem nedostatka struje riješi na zadovoljstvo svih u pakračkim selima, u kojima danas ne žive isključivo pripadnici srpske zajednice. Među mlađim sugrađanima, koji potječu iz toga kraja, postoji velik interes za razvojem poljoprivrednih gospodarstava, a to trenutno nisu u mogućnosti – dodaje on.

Da je uvođenje struje prije svega stvar političke volje, dokazuje podatak se cijena sanacije i obnove niskonaponske mreže za spomenutih 130 sela procjenjuje na oko 44 milijuna kuna, odnosno 1,9 posto lanjske dobiti HEP-a. Na upit Novosti o iznosu koji ta državna tvrtka u narednom razdoblju planira uložiti u sanaciju i obnovu elektroenergetske mreže na ratom pogođenim područjima, odgovoreno nam je da ‘HEP kontinuirano vodi brigu o sigurnosti opskrbe i postizanju jednakih uvjeta korisnicima u pristupu i korištenju mreže na području cijele RH’. ‘I u narednim godinama uložit ćemo maksimalne napore u stvaranju jednakih uvjeta dostupnosti električne energije svim građanima sukladno zakonskom okviru za obavljanje energetskih djelatnosti’, navodi se u njihovom odgovoru.

Naši sugovornici još su oprezniji kada je u pitanju obnova, odnosno izgradnja vodovodne mreže bez koje, kako pokazuju podaci SDSS-a dobiveni anketom provedenom u 12 županija, živi najmanje 6.600 domaćinstava. Među njih se ubrajaju stanovnici Islama Grčkog, koji je zbog razvijene poljoprivrede do rata bo poznat i kao ‘mala Kalifornija’. Nekad dobrostojeći stanovnici tog ravnokotarskog sela, do 1990-ih su imali vodovod koji je bio izgrađen mjesnim doprinosima. Dok su njihovi prvi susjedi iz Islama Latinskog, sela s većinskim hrvatskim stanovništvom, danas priključeni na vodovodnu mrežu, Srbi iz Islama Grčkog ovise o vlastitim gusternama. I tu apsurdu u Zadarskoj županiji nije kraj: bez vode su i stanovnici Brotinje, sela kraj Suvaje koje je svega par stotina metara udaljeno od izvora rijeke Une.

Kako su Novosti pisale, najveći problemi u povratničkim sredinama bez vodovoda nastaju ljeti, kada udaljenim, staračkim domaćinstvima presušuju bunari. S tim se problemom od 2005. nose Lazar i Pera Bilbija iz zaseoka Turić kraj Knina. Posljednjih godina, žege preživljavaju zahvaljujući gerontodomaćicama koje im pitku vodu donose u plastičnim kanistrima.

- Bunar pored naše stare kuće koji smo koristili prije rata je oštećen. Ne može se upotrebljavati dok se temeljito ne očisti i ne pokrpa toliko da zadržava kišnicu ili vodu dopremljenu cisternom. No ja to sada, zbog godina i zdravstvenog stanja, ne mogu napraviti, niti imam koga da to uradi umjesto mene. Ne bih došao u ovakvu situaciju da sam barem malo snažan kao onaj nekadašnji. Sramota me što se gerontodomaćice zbog mene muče, ali da nije njih, ne znam šta bih – požalio nam se ljetos 75-godišnji Lazar.

Osim što izgradnja vodovodne mreže iziskuje puno veće troškove od elektrifikacije, otegotna je okolnost što je realizacija takvih projekata, Zakonom o vodama, pripisana lokalnim samoupravama. Kako nam je objašnjeno iz Hrvatskih voda, jedinica lokalne samouprave dužna je osigurati obavljanje javne vodoopskrbe na svom području na način da putem svog isporučitelja vodne usluge pripremi navedeni plan, osmisli odgovarajuće projekte i za njih zatraži ulaganje sredstava iz državnog proračuna, od Hrvatskih voda ili od EU fondova. ‘Slijedom navedenog, probleme javne vodoopskrbe nije moguće riješiti interventnim mjerama u trenutku kada to zatraži neka jedinica lokalne samouprave, već se tom problemu mora pristupiti planski i rješavati ga kroz nekoliko godina’, navodi se u odgovoru Hrvatskih voda, koje u 2018. planiraju uložiti 180 milijuna kuna u razvoj vodoopskrbe na području cijele zemlje.

U kompliciranu proceduru upućena je i Anja Šimpraga, dožupanica Šibensko-kninske županije, na čijem području se nalazi Radučić, jedino selo općine Ervenik koje će uskoro dobiti vodovodnu mrežu.

- To je postignuto zahvaljujući donaciji američke Vlade za koju je trebalo platiti preko 1,1 milijun kuna PDV-a - objašnjava dožupanica i dodaje da lokalnim vlastima prvu prepreku u izgradnji vodovoda najčešće predstavlja neisplativost, odnosno činjenica da u povratničkim selima obično živi mali broj stanovnika.

- Uz to, često se javlja i problem izvlaštenja vlasnika preko koje bi trebala prolaziti mreža, a potrebne su i dozvole, čekanje na odobrenje projekata, što sve skupa predugo traje – zaključuje Šimpraga. Upozorava da, bez obzira na moguću neisplativost, voda, baš kao i struja, u suvremenom dobu predstavlja jedan od osnovnih uslova bez kojeg se teško više može preživjeti.

1/4