Kao i u svemu ostalom, posebno u vrlo aktualnim pitanjima desničarskog radikalizma, premijer Andrej Plenković ni u suočenju s koronavirusom ne odustaje od strategije istovremene primjene dviju praksi koje se međusobno isključuju. S jedne strane, građane se poziva na odgovorno ponašanje, donose se mjere i preporuke, izražava se duboka zabrinutost zbog rapidnog povećanja broja zaraženih i broja oboljelih, a s druge strane, Nacionalni stožer Civilne zaštite boji se nezadovoljstva građana i poduzetnika te zazire od zamjeranja širokim slojevima stanovništva sluđenog kontradiktornim informacijama i dijelu privrede pogođene neodlučnošću i često nelogičnim postupcima Stožera. Prakticiranje takve strategije, neodržive na teoretskoj razini, donekle bi bilo razumljivo da je dosad donosilo pozitivne društvene efekte, ali nije. Zašto se onda Plenković slijepo drži tog kursa? Zato što vjeruje da taj kurs rezultira pozitivnim efektima za HDZ, mada je HDZ-ov izborni uspjeh u srpnju posljedica niza faktora koji su prevagnuli na Plenkovićevu stranu, a ne potrage za srednjim rješenjem u svemu što izaziva društvene konflikte.
Hoće li stožer mirno promatrati kako aktivni bolnički odjeli pucaju po šavovima i kako tisuće pacijenata ostaju bez zagarantirane medicinske zaštite ili će poduzeti nešto više od apela građanima da budu odgovorni, da nose maske i da peru ruke?
Premijer misli da svojim političkim balansiranjem može proizvesti u društvu točno onoliku razinu desničarskog ekstremizma koja mu odgovara u određenom trenutku, ni milimetar više od toga, i točno onoliko – ni za debljinu maske više – građanske opuštenosti prema Covidu-19 koliko ide u prilog njegovim naporima u polju financija i ekonomije, no u stvarnosti se događa kaos u kojem je sve moguće, pa i to da jedan mladić iz provincije, zadojen militantnim hrvatstvom, odnosno antisrpstvom, zapuca iz automatske puške na policajce iz osiguranja Banskih dvora i na sjedište Vlade Republike Hrvatske. Pa i to da posljednjih dana Hrvatska bilježi prosječno više od hiljadu zaraženih dnevno, da se uglavnom raspao sustav epidemiološkog držanja zaraze pod kakvim-takvim nadzorom i da se napregnutost bolnica bliži maksimumu. To su konkretni trenutni rezultati političkog upravljanja korona-krizom, pri čemu se jedan krug podobnih stručnjaka koristi da bi se potezi Stožera prikazali smjernim slušanjem tzv. struke i ništa više ni manje od toga. A što ćemo sa strukom koja se ne slaže s načinom i metodama Stožera? A što ćemo s vodećim domaćim epidemiolozima koji su proteklih tjedana javno govorili da je Hrvatska previše liberalizirala odnos prema koroni ili da je, zapravo, digla ruke od ozbiljnog nošenja s Covid-opasnošću? Što ćemo, na kraju krajeva, s Gordanom Laucom, medijski sveprisutnim "nezavisnim" stručnjakom zaduženim za propagiranje stožeraške genijalnosti i nepogrešivosti, koji je krajem kolovoza izjavljivao da je dobro da se što više ljudi inficira koronom jer se tako razvija kolektivni imunitet, no sredinom listopada, evo, izražava brigu zbog brzine širenja korone? Što je to u ovoj priči "struka", osim alibija za političko odlučivanje koje je HDZ u korona-krizi potpuno privatizirao?
Davor Božinović i Andrej Plenković (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
Andrej Plenković, njegova vlada i HDZ-ov Stožer na čelu s Plenkovićevim ključnim ministrom Davorom Božinovićem ne mogu pobjeći od toga da su najodgovorniji za eskalaciju infekcije, iako daju sve od sebe da pobjegnu, to jest da svale krivnju na raspojasane građane, naročito one mlađe dobi, i na one protagoniste političkog i javnog života koji umanjuju ili dovode u pitanje opasnost od korone. Ako se vole hvaliti brzom i uspješnom reakcijom na početku epidemije, ako su pričali da je virus pobijeđen ili da je oslabio, ako ne prestaju govoriti o kontroliranom riziku otvaranja zemlje u turističkoj sezoni, što je donekle olakšalo ekonomsku situaciju i punjenje državnog proračuna, onda se ne mogu praviti nevješti sad kad se svi pokazatelji pogoršavaju i kad prijeti funkcionalno urušavanje zdravstvenog sistema. U srijedu, u vrijeme zaključivanja ovog broja Novosti, u Hrvatskoj je bilo oko 6500 aktivnih slučajeva zaraze, više od dvadeset i četiri tisuće ljudi nalazilo se u samoizolaciji, mada to ne znači gotovo ništa jer se više-manje raspao sistem praćenja kontakata, a dosad su preminule 393 osobe. Broj umrlih u posljednja dva tjedna izrazito raste. No još važniji podaci jesu oni što govore o povećanju broja zaraženih koronavirusom koji su hospitalizirani i onih koji dišu uz pomoć respiratora: u bolnicama leži više od šest stotina oboljelih od Covida-19, što je stopostotno povećanje u vrlo kratkom roku, a na respiratorima je ih blizu četrdeset. Također, važni podaci su i oni o ulasku virusa u nekoliko medicinskih ustanova u Hrvatskoj, ponajprije u Zagrebu, te o prelasku mnogih bolnica na reducirani režim rada, a to znači odgađanje brojnih dijagnostičkih postupaka i otežan pristup liječenju za ljude koji boluju od teških oboljenja.
Stožer na čelu s Božinovićem, prema recentnom europskom istraživanju, uživa podršku otprilike petine građana, što je treći najslabiji rezultat među zemljama Europske unije. Prosjek EU je 44 posto
Otpočetka je bilo jasno da je – uz prodor virusa u umirovljeničke domove – najveća opasnost od širenja korone u tome da u jednom momentu može doći do situacije da medicinsku skrb treba veći broj pacijenata nego što ih je zdravstveni sustav sposoban prihvatiti, ali ne samo pacijenata oboljelih od Covida-19, već i drugih kojima je zdravlje ozbiljno ugroženo. Te kapacitete dodatno nagrizaju proboji virusa na bolničke odjele, što na neko vrijeme izbacuje iz stroja određeni broj liječnika i medicinskog osoblja, a njih je ionako malo i prilično su iscrpljeni, kao i posebna organizacija bolničkih prostora u uvjetima epidemije. Kad se tome doda i neizvjesnost u vezi s opskrbom lijekovima zbog duga bolnica veledrogerijama, nema dileme da je hrvatsko zdravstvo na rubu kolapsa. Da bi se izbjegao taj crni scenarij, potrebno je da oni koji upravljaju ne razmišljaju o političkoj popularnosti svoje opcije, nego da imaju na umu da stupanj restrikcija i ograničenja mora biti usklađen, prije svega, s kapacitetima bolnica i domova zdravlja i njihovom stručnom popunjenošću, a ne s političkim interesima vlasti i nečijim dojmovima. Utoliko su promašene i paralele s drugim državama. Aktualne hrvatske mjere spadaju među najblaže ili najliberalnije u Europskoj uniji, pri čemu mogućnosti domaćeg zdravstva nisu usporedive s resursima Njemačke, Francuske, Španjolske ili Švedske. Zar nitko u tome nije uočio nelogičnost?
Gordan Lauc, medijski sveprisutni 'nezavisni' stručnjak (Foto: Tomislav Miletić/PIXSELL)
"Hrvatska ne može preživjeti novi lockdown" – to je mantra koju ponavljaju svi koje se u javnom prostoru pita o borbi protiv korone. Što to uopće znači? Što uopće podrazumijevamo pod pojmom lockdown i koja je vrsta zatvaranja bilo ono što je Hrvatska doživjela u travnju i svibnju ove godine? Znači li to da je vlast odlučila ići na ruku dijelu gospodarstva i dijelu građana i po cijenu kraha zdravstvenog sustava? Hoće li Plenković-Božinovićev stožer mirno promatrati kako aktivni bolnički odjeli pucaju po šavovima i kako tisuće pacijenata ostaju bez zagarantirane medicinske zaštite ili će poduzeti nešto više od apela građanima da budu odgovorni, da nose maske i da peru ruke, da se ne druže u većim grupama i izvan najužeg obiteljskog kruga? Hoće li nastaviti da vjeruju da se zdravlje nacije najefikasnije brani molbama i preporukama kao da se ozbiljno limitiranje sloboda i prava, uključujući i policijski sat, u Francuskoj i Sloveniji događa zato što su tamošnji građani nediscipliniraniji od građana u Hrvatskoj ili kao da su tamošnje vlasti iz obijesti posegnule za tim stupnjem zatvaranja društva i dijela ekonomije?
Vlast u Hrvatskoj naprosto se boji reakcije javnosti na eventualno zaoštravanje epidemioloških mjera i na uvođenje kazni za kršenje pravila, boji se prosvjeda i pada rejtinga u anketama, no ako se ne dogodi čudo, nema drugog načina da se spase bolnice mimo znatnog dizanja razine zabrana i striktnih naredbi. Pritom je razumljiv strah vlasti. Stožer na čelu s Božinovićem, prema recentnom europskom istraživanju, uživa podršku otprilike petine građana, što je treći najslabiji rezultat među zemljama Europske unije. Prosjek EU je 44 posto. Takav hrvatski rezultat nije posljedica djelovanja tajnih sila, opozicijskih političara, neodgovornih građana i teoretičara zavjere, nego činjenice da je Stožer sasvim izgubio autoritet zbog političkog vrludanja i manipuliranja, zbog pogodovanja različitim interesima i nedosljednosti u svojim odlukama i preporukama. Naravno da s tako niskim povjerenjem građana i političkih aktera izvan HDZ-a nije lako posezati za nepopularnim potezima, ali do toga se Plenković, da podsjetimo, sam doveo: između ostalog, time što je borbu korone odlučio utemeljiti na članku 16. a ne članku 17. Ustava, odnosno time što je izbjegao zatražiti i dobiti dvotrećinski mandat parlamenta za mjere Stožera koje zadiru u temeljna prava i slobode. Plenković je kredibilitet Stožera žrtvovao u korist pune kontrole u upravljanju krizom, za eliminiranje svih koji bi se mogli suprotstaviti HDZ-ovom protuepidemijskom monopolu. Politički računi tog koncepta sad počinju stizati na naplatu, doduše, krajnje cifre još ne znamo, a premijer se ponaša kao da bi trebali platiti svi građani.
