>

novosti logo

Elite ili nemoć

Mate Kapović odgovara na tekst Dejana Jovića ‘Demokracija ili moć?’: Jovićevi su antidemokratski impulsi neobično otvoreni, čak i za ideološki mainstream. Ako se na referendumu ne bi trebalo glasati o pridruživanju ili raskidanju s asocijacijama poput EU, o čemu onda uopće na njima glasati?

O Brexitu je liberalni komentarijat i kod nas i vani uglavnom pisao iz elitističke i katastrofičarske perspektive. Ako se o socijalnoj stratifikaciji glasačâ i pisalo, to je bilo uglavnom u vidu neskrivenog prezira prema neobrazovanima, ruralnima, starima… Očitu se pak klasnu raslojenost na referendumu – tj. činjenicu da su bogati(ji) mahom bili za ostanak, dok su siromašni(ji) mahom bili za odlazak – uglavnom zanemarivalo, čak i na ljevici. Rasizam i ksenofobija kao faktori koji idu uz referendum su očigledni i štetni, no to ne bi trebalo nikoga čuditi u situaciji gdje ne postoji progresivni ideološki kontranarativ, koji na rušenje cijene rada ne bi odgovorio antiimigrantskom politikom nego zahtijevanjem iste plaće za isti rad i koji bi krivca za lošu ekonomsku situaciju ispravno detektirao u ekonomsko-političkim elitama a ne u tamnoputim susjedima. Ono što može čuditi je kako se u istoj rečenici itko može pozivati na EU i nekakvu proimigrantsku i antirasističku politiku, znamo li kako se upravo tâ ista EU prema imigrantima odnosi (dovoljno se sjetiti stotinâ mrtvih na Mediteranu pred Tvrđavom Evropom) i uzmemo li u obzir činjenicu da je upravo (ekonomska) politika EU dovela do rasta ekstremne desnice širom Evrope.

Kad pak govorimo o ljevici, ono što nas može začuditi je količina euro-sljepila koja postoji u ovo postsirizaško i korbinovsko vrijeme. Lanjski primjer Grčke nam je prilično zorno pokazao kako je unutar EU, a pogotovo eurozone, nemoguće provesti makar i vrlo umjerene progresivne kejnzijanske mjere. Trojka je takve pokušaje grčke vlasti jednostavno satrla. U tom svjetlu, nameće se očit zaključak – ako bi laburisti, s ‘radikalnim’ Jeremyjem Corbynom na čelu, u dogledno vrijeme došli na vlast (što nipošto nije sigurno, pogotovo u svjetlu trenutnih previranja, ali je daleko od nemogućeg), nesumnjivo je da bi im prostor za progresivne socijaldemokratske politike bio daleko otvoreniji izvan nego unutar neoliberalne mašine EU, koja, vrlo ‘demokratski’, ne trpi ikakve alternative proturadničkoj i prokapitalističkoj doktrini propisanoj mastriškim i lisabonskim ugovorima.

Ničega što smo gore naveli nema u tekstu Dejana Jovića posvećenom Brexitu u prošlom broju ‘Novostî’. No zato tamo možemo naći čitav niz drugih, spornih teza. Teza o tome da referendumi kompleksna pitanja svode na pojednostavljeno glasanje za ‘da’ ili ‘ne’ je vrlo kratkovidna. Istina je da većina referenduma u liberalnim demokracijama stvarno ima takva pitanja, no nema nikakvog razloga zašto referendumi teoretski ne bi mogli imati i više mogućih odgovora (a, b, c…) ili više postavljenih preciznijih pitanja. Teza da je ‘obrazovanost i zainteresiranost za politiku sve manja’ je još jedna elitističko-pokroviteljska intervencija. Iako je u jednoj Hrvatskoj općenito dosta teško zagovarati ideje o ‘mudrosti’ i ‘stručnosti’ političke elite (osim kada je posrijedi punjenje svojih džepova) – npr. jednog Tepeša, Ilčića ili Marinović-Antičević – zašto pitanje malo ne konkretiziramo? Zašto se npr., i u Velikoj Britaniji i u Hrvatskoj, ne bi raspisali referendumi o itekako aktualnim temama komercijalizacije, komodifikacije i privatizacije zdravstva? Koliko je vjerojatno da bi glasači u Velikoj Britaniji i Hrvatskoj stvarno glasali protiv svojih realnih interesa u tom slučaju? Jasno, do takvih referenduma nikad neće doći jer ‘stručnim’ političkim elitama, uz potporu EU, to ne bi odgovaralo u njihovim projektima bacanja zdravstva na tržište na štetu većine društva, a na korist zdravstveno-farmaceutskog kapitala.

Jovićevi su antidemokratski impulsi neobično otvoreni, čak i za ideološki mainstream. U uobičajenoj se kliše-maniri tako govori o ‘stručnosti’, kao da uopće postoji nekakva neutralna ‘stručnost’, a ne različiti interesi i politike, bilo ekonomske bilo geopolitičke. I kao da živimo u svijetu u kojem svi imaju povjerenja u hladnokrvne i ‘objektivne’ odluke koje donose političke elite iako je upravo nepovjerenje, i to potpuno opravdano, prema tim elitama bilo jedan od razloga za ovakve rezultate na referendumu. Političke se elite i njihova volja pak pokušavaju zamaskirati u nešto neutralniji izraz države te se tumači da su one tu da volju građana i ‘ignoriraju kad treba’ jer je ‘suviše (…) nepredvidljiva da bi se na njoj mogla graditi ozbiljna i stabilna međudržavna politika’. U to bi se možda i moglo povjerovati kad bismo imali mnoštvo primjerâ iz povijesti da su npr. ratovi, kao najopasnije manifestacije međunarodne politike, započinjali neodgovornim odlukama glasačâ na referendumima. No ratovi (npr. invazija na Irak) u načelu počinju upravo odlukama ‘ozbiljnih’ i ‘stručnih’ političkih elita, koje se pak uglavnom vode svojim prozaičnim interesima. S obzirom na već rečeno, ne treba nas čuditi ni to da Jović još jednom staje na stranu političkih elita i njihovih tajnih službi, a ne na stranu ‘raznih wikileaksa, assangea ili snowdena koji ugrožavaju načelo povjerljivosti i tajnost’, kao da je skandalozno ne ono što su oni obznanili nego što su se oni to uopće usudili otkriti javnosti.

Jović referendum o izlasku iz EU istodobno naziva i dokazom demokratičnosti, ali ga i kritizira zbog buđenja netolerancije, ‘koje odgovorna politika pokušava smanjiti’, te time dvostruko promašuje. Naime, referendum nije sazvan na nekakvu inicijativu odozdo da bi se tu moglo raditi o nekakvoj velikoj demokratičnosti (usput budi rečeno, dotični referendum je formalno samo savjetodavan), nego zbog sitnopolitikantskih kalkulacija Davida Camerona, predstavnika upravo one ‘odgovorne’ elite na koju se Jović poziva.

Potpuno je jasno da se na referendumima – kao uostalom ni u parlamentima ili vladama – ne može glasati o svemu. Npr. ne može se glasati o zabrani svim plavokosim ljudima da imaju djecu. Osnovna ljudska i manjinska prava bi svakako morala biti zaštićena od ukidanja putem referenduma. No ako se na referendumu ne bi trebalo glasati o pridruživanju ili raskidanju s asocijacijama poput EU, o čemu onda uopće na njima glasati? I kako objasniti paradoks da glasači ipak mogu odabirati na izborima tobože stručne i odgovorne političke elite ako su sami nedovoljno stručni i odgovorni da neke odluke izravno donose? Iskreni bi demokrati svakako trebali znati da demokracija ne znači samo donošenje odlukâ koje će se privilegiranoj manjini i samoprozvanim arbitrima ‘dobre politike’ sviđati, nego i dopuštanje slobode da većina odluči (izuzev već spomenutih osnovnih ljudskih i manjinskih prava) i ono što je po nekome kriva odluka.

1/1