Prošle se godine u filmofilskim krugovima pronijela vijest o osobitom niskobudžetnom debitantskom ostvarenju u nas nepoznatog Marka Đorđevića, "Moj jutarnji smeh". Početkom 2020. film je osvanuo na jednom od najuglednijih evropskih festivala, onom u Rotterdamu, a u Hrvatsku je stigao krajem ljeta u sklopu Motovun Film Festivala. Tada smo ga propustili popratiti, a s obzirom na to da je riječ o jednom od najzanimljivijih naslova s prostora bivše Jugoslavije zadnjih godina, red je da se taj propust ispravi.
Marko Đorđević film je snimio u rodnom Kragujevcu, odakle su i dvoje sjajnih glavnih glumaca, Filip Đurić i Ivana Vuković, s vrlo malim budžetom, uglavnom u interijerima, sa svega par eksterijernih (ali zato prilično atmosferičnih) prizora. Gledajući izolirano scenaristički, može se doći u iskušenje da se film proglasi skrpanim od desetak slabo povezanih epizoda kao najlakšeg načina da se autor narativno snađe u oskudnim produkcijskim uvjetima, međutim u snimljenom ostvarenju takva koncepcija potpuno funkcionira. Đorđević, po vlastitim riječima, nije htio gubiti vrijeme na traženje sredstava po kojekakvim (međunarodnim) fondovima, nego je energiju uložio u kreativno pretvaranje produkcijskih minusa u estetske plusove, praksu kojoj smo toliko puta svjedočili u vječno inspirativnoj američkoj nezavisnoj produkciji (i ne samo tamo). Slabo povezane sekvence tako se pretvaraju u funkcionalne postaje na putu emancipacije jednog ne više tako mladog čovjeka (Đurić), koji se mora osloboditi majčina (Jasna Đuričić) utjecaja da bi pronašao djevojku (Vuković), po svemu sudeći prvi put u životu, te da bi ostvario prvi seksualni odnos (jedan od neobičnijih viđenih u suvremenoj svjetskoj kinematografiji, dovoljno je reći da u njemu genitalno ne krvari ženski nego muški dio para).
Sve ovo otkriva se postupno, pri čemu neke točke u priči do kraja ostaju nejasne (je li preminuli stariji muškarac koji živi u kući tik do njegove protagonistov otac ili ipak nije?), a preciznijoj slici junakove psihe ne doprinosi ni činjenica da u nizu verbalnih scena on uglavnom šuti ili vrlo malo govori. No zato psihosocijalni kontekst govori za njega, moglo bi se reći (očito je riječ o introvertiranom "maminom sinu" iz /nižeg/ srednjeg staleža), pri čemu Đorđević načinima prikazivanja očuđuje svijet djela koji stvara – koristi (vrlo) duge kadrove, ponekad i kadrove-sekvence (scene mu se obično sastoje od jednog do tri, četiri kadra), kompozicije su često neobične, nerijetko takve da su likovi na rubovima okvira slike ili izvan njih, kamera je redovno statična, pa makar smo načelno takve postupke puno puta vidjeli u umjetnički ambicioznim ostvarenjima, oni ovdje djeluju vrlo svježe jer imaju svoj navlastit kontekst. Kontekst u kojem se kazališno (dominacija statične scene i verbalizacija) i filmsko (neobične kompozicije kadra) skladno povezuju, dramsko i humorno prožimaju kao da su organski srasli jedno s drugim, u kojem glavni lik uspijeva ostati simpatičan i pored svojevrsnog autizma, u kojem je vidovnjački šarlatan (pretposljednja uloga uobičajeno odličnog Nebojše Glogovca) istovremeno kompetentan psiholog, a posesivna majka ipak žena s mjerom; drugim riječima, sve je u "Mojem jutarnjem smehu" optimalno balansirano u svojoj dijalektičnosti.
Bitna u filmu je i uporaba pjevanih pjesama – javljaju se dvaput, oba puta u emotivno bitnim trenucima i oba puta svjedoče koliko ono što se često snobovski smatra šundom (narodnjački klasik "Jedna reka u mom kraju" Novice Negovanovića i "Smijehom strah pokrijem" Dine Merlina) može imati plemenito djelovanje. Doista, sve je u Đorđevićevom filmu suprotno mediokritetskoj dominanti i produkcijskoj komociji eks-yu kinematografija, i na tome mu treba od srca čestitati.
