>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Mirna Jasić

Emina Abrahamsdotter: U BiH je teško biti ljevica

Sva tri naroda imaju političke elite koje vode nacionalnu politiku na način da samo pogoršavaju situaciju svakom od tih naroda. Nama ljevičarima je jako teško prevazići te nacionalne barijere

S Eminom Abrahamsdotter, predsjednicom Foruma sindikalnih aktivista i aktivistica SDP-a Bosne i Hercegovine, razgovarali smo na četvrtoj Korčulanskoj školi za ravnopravnost u organizaciji Centralno-istočne europske mreže za rodnu ravnopravnost (CEE Gender Network).

Što je ključno da bi se situacija u Bosni i Hercegovini počela mijenjati?

U BiH je situacija jako teška jer godinama prolazimo duboke političke krize, a paralelno sa tim kompletna zemlja i svi naši stanovnici su u ekonomskoj i socijalnoj krizi. Veliki izazovi su pred svima nama kako da izađemo iz te situacije, na način da nam svima bude bolje. Vjerujem da je to moguće, jer civilizovani i pametni ljudi mogu naći pametna rješenja prihvatljiva za sve. Ključno je da si postavimo ciljeve koje želimo postići, koji će biti u službi izgradnje dobrog društva za sve građane i građanke BiH, bez obzira na njihovu nacionalnost. Prije svega, tu mislim na brigu za tzv. obične ljude, na jačanje njihovog životnog i radnog standarda. Na taj način možemo postići da svima bude bolje, jer problemi su isti za sve radnike i radnice, bili oni Srbi, Hrvati ili Bošnjaci. Svi oni trebaju dobar posao od kojeg mogu dostojanstveno živjeti, svi žele riješiti stambeno pitanje, kao i školovati djecu u kvalitetnim školama i osigurati im siguran i dobar život. Kad roditelji nemaju novac za doručak svoje djece koju šalju u školu, onda je to problem svih nas, bez obzira na nacionalnost. I oko ovakvih pitanja treba da se okupljamo, oko interesa običnih ljudi, a ne oko interesa političkih elita. U tome je prilika za napredak BiH.

Depresivni podaci

Koliko u tome može uspjeti jedna multietnička zemlja?

Multietničnost sama po sebi nije problem. Naprotiv, vjerujem da su nacionalne, vjerske i kulturne razlike dobar preduslov za razvoj jednog društva. Zar nije Amerika najbolji primjer? Problem je kad nacionalno pitanje postane na neki način zlatno tele kojem se svi klanjaju, a pritom se potpuno zanemaruju sva druga, mnogo važnija pitanja, kao što su ona ekonomska i socijalna. Nažalost, sistem Bosne je takav da od njega korist samo izvlače manipulativne političke elite koje tobože brane interese svojih naroda, a ustvari te iste narode iskorištavaju i izrabljuju. Naravno, nacionalno pitanje je važno da bismo se dobro osjećali u svojim identitetima i da možemo prakticirati svoje tradicije, ali nikako na štetu drugih. Dakle moramo naći modele koji će biti dobri za sve nas. Primjerice, u Švedskoj živi 200 različitih nacija. Naravno da nije ista situacija kao u BiH, ali baš zato mislim da bi kod nas trebalo biti jednostavnije, jer u BiH smo svi autohtoni, nismo stranci, to je naša zemlja, pa bi trebalo da nam bude lakše da rješavamo probleme koji su nam zajednički.

Socijalna slika BiH jako je depresivna. Koliko ona tjera građane na odlazak u inozemstvo?

Stanje je uistinu depresivno, što pokazuju i podaci. Polovina stanovništva živi u siromaštvu ili na rubu siromaštva, dakle oko 20 posto građana je siromašno, dok 30 posto građana živi na rubu siromaštva, njih 1,4 miliona spada u kategoriju socijalnih slučajeva. Imamo i više od pola miliona nezaposlenih. I stopa rasta nam je preniska, nismo se nikad vratili na predratnu stopu razvoja i proizvodnje. Uglavnom uvozimo, a izvozimo malo, isto tako otvara se malo novih firmi i malo je novih poduzetnika. Puno je negativnih stvari koje dramatično utječu na život običnih ljudi i zato im je često najlakša i najbrža opcija da odu iz zemlje. Od 3,8 miliona građana BiH u posljednje dvije godine otišlo je 65 hiljada ljudi, a još puno više njih planira otići u budućnosti, što je poražavajuće. Moja vizija je upravo suprotna, mislim da se ljudi u BiH trebaju vraćati, govorim to iz iskustva, jer sam se i sama vratila prije 12 godina. Imamo dosta veliku dijasporu, oko milion naših ljudi živi vani i dosta njih bi se željelo vratiti, no za većinu je to nemoguće ako im ne možemo ponuditi posao. Ključna stvar je stvaranje kvalitetnih radnih mjesta, ali pod uslovima koji osiguravaju društvenu pravdu, te provođenje politika koje će jačati solidarnost i smanjivati rastuće nejednakosti. Mislim da je moguće napraviti taj veliki preokret uz jednu buduću pametnu i poštenu politiku putem koje bi se velik broj stanovništva mogao zaposliti i podići ekonomski razvoj zemlje, uz uvođenje niza mehanizama koji bi osigurali društvenu pravdu. Potrebno je osigurati razvoj u kojem bi čovjek bio u njegovom centru, a imamo i jugoslavensku tradiciju države socijalnog blagostanja u smislu besplatnog javnog zdravstva, besplatnog školovanja itd., koju većina građana i građanki želi i podržava. To se uklapa i u model socijalne Evrope, čiji dio želimo biti. Društvo jednakosti i društvene pravde te društvo u kojem dijete sa sela može postati univerzitetski profesor ako to želi, to je naš ljevičarski ideal koji želimo da živi i u praksi, kako je to bilo u vrijeme Jugoslavije. No nacionalne i desničarske politike nas vode u drugom pravcu, gdje novac i društveni status roditelja određuju našu budućnost.

Povratak terenskom radu

Nakon prošlogodišnjeg poraza na izborima, u kakvom je položaju sada vaša partija na političkoj sceni BiH?

Socijaldemokratske partija BiH je trenutno u opoziciji. Nismo uspjeli da zadržimo povjerenje građana i građanki koje smo dobili 2010. godine. Naravno, puno je razloga za takvo stanje, za koje smo i sami djelomično krivi, ali i sam državni sistem i ambijent u kojem radimo. Jako je teško biti ljevica u BiH upravo zato što je stalno u prvom planu nacionalno pitanje. Često puta smo svjedoci kako se nacionalno pitanje zloupotrebljava i koristi u svrhu zastrašivanja od drugog i drugačijeg. Sva tri naroda imaju političke elite koje vode i provode nacionalnu politiku na način da samo pogoršavaju situaciju svakom od tih naroda. Svi se kunu u naciju, svoj narod i tradiciju, a efekti njihovog rada su poražavajući. Nama ljevičarima je jako teško prevazići te nacionalne barijere, jer su svi nekako zastrašeni jedni drugima, a pritom je svatko povučen i zatvoren u svoj tabor. Povrh svega, ljudi se svakodnevno bore sa ekonomskim i drugim problemima. U takvoj je situaciji jako teško uvjeriti ljude u našu viziju o zajedničkom dobrom društvu. Na primjer, kad zagovaramo da svi u zemlji trebaju imati jednak pristup zdravstvu, bez obzira na njihov status, nacionalističke stranke odmah stvaraju otpor jer ne žele zajednička politička rješenja nego posebna za svaki od naroda, Srbe, Hrvate i Bošnjake. Zbog takvog otpora socijaldemokrati moraju biti pet puta aktivniji nego nacionalisti, kako bi napravili barem približan rezultat i uvjerili ljude u potrebu zajedništva. U tome smo u prethodnom periodu zakazali jer smo bili na poziciji, pa smo se manje posvetili aktivističkom terenskom radu, ali sad se tome vraćamo. Sa ljudima treba kontinuirano raditi i razbijati strah i zatvorenost, a jačati svijest, znanje i solidarnost.

1/1