Dok javnozdravstvene institucije vode bitku protiv koronavirusa, dotle politička platforma Hrvatskih suverenista u dijelovima svog programa ističe ukidanje ustavne kategorije nacionalnih manjina, ali i brisanje iz preambule Ustava pojma antifašizma. Imaju oni, pa prosudite sami, sebi svojstveno obrazloženje: kada nacionalnost bude definirana po državljanstvu, a ne etničkom podrijetlu, tada će nestati i podjele u društvu, dok brisanje antifašizma iz Ustava izjednačavaju s dekomunizacijom društva. Time su zapravo potvrđene konstante političkog djelovanja ove radikalne desne i konzervativne političke struje pod vodstvom saborskog zastupnika Hrvoja Zekanovića, koji uz najaktivnije članove platforme – Ladislava Ilčića, Ružu Tomašić, Peru Kovačevića i Željka Sačića – uživa podršku i drugih istomišljenika, notornih Željka Glasnovića i Zlatka Hasanbegovića, koji je svojedobno izjavio da je antifašizam floskula i da nije u izvorišnim osnovama Ustava.
Antifašizam je u Hrvatskoj i dalje prisutan, raširen i zdrav. No problem može nastati ako se ne odgovori na napade – kaže povjesničar Marko Fuček
Nije, međutim, ovdje jedini problem u spomenutim bukačima koji politički parazitiraju na nekakvoj domoljubnoj, suverenističkoj ideologiji; napadi na hrvatsko antifašističko naslijeđe pojavljuju se u pravilnim razmacima, intenzivno manje ili više još od početka 1990-ih; otada je uništeno preko tri hiljade spomenika posvećenih Narodnooslobodilačkoj borbi, među kojima i prava remek-djela arhitekture, preimenovane su brojne ulice, trgovi, škole i druge ustanove, pa sada neke od njih nose imena ustaških dužnosnika, poput Mile Budaka ili Julija Makanca. Na tom tragu postoje i oni koji još uvijek vode tragikomičnu borbu protiv antifašističkih simbola iz NOB-a kao što je crvena zvijezda petokraka, pa čak i one koja tek treba zasjati na vrhu riječkog nebodera. Riječ je o umjetničkoj intervenciji Nemanje Cvijanovića koja bi trebala biti otkrivena u svibnju, u sklopu programa Europska prijestolnica kulture 2020.
Na nezavidni položaj antifašizma upozorio je nedavno pisac i kolumnist Andrej Nikolaidis, koji je za portal Žurnal.info u povodu prošlomjesečnog napada grupe huligana – bocama, kamenicama i bakljama – na dvije hiljade članova antifašističkih udruženja iz BiH i regije, koji su obilježavali 75. godišnjicu Dana oslobođenja Mostara, napisao kako će fašizam kod nas biti sve snažniji, a antifašizam sve slabiji. Iskazao je pritom uvjerenje da antifašizam u BiH već dugo nije društvena vrijednost, uz dodatnu bojazan da će sutra biti zabranjen, s poznatim obrazloženjem – da je u pitanju najogavnija podmukla verzija bezbožnog, titoističko-jugoslavenskog lijevog radikalizma. Osim što ovako pesimistično postavljena dijagnoza govori o ustaljenim, ali i novim te sve grubljim javnim praksama kojima se njegovi protivnici služe u obračunu s antifašizmom, ona poziva zdrav razum na uzbunu i obranu ljudskih prava i vrednota poput jednakosti i solidarnosti, a koje univerzalistički baštini antifašistička tradicija.
Takvom se tradicijom zasigurno ne povodi saborski Odbor za ratne veterane koji je lanjskog studenoga, pod predsjedanjem hadezeovca Josipa Đakića, predložio amandman po kojem bi se Dan antifašističke borbe 22. lipnja ubuduće obilježavao tek kao spomendan, a ne kao praznik i kao takav više ne bio neradni dan. Reakcija antifašističkih udruženja je bila promptna: Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH, odbacio je takvu ideju, kazavši da je siguran kako će se 22. lipnja, dan kad je osnovan Prvi sisački partizanski odred u šumi Brezovica, i dalje obilježavati kao državni praznik. Barem do daljnjega.
Goran Čular, profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti i nositelj kolegija Politički sustav Hrvatske, kaže za Novosti da nema potrebe antifašizam brisati iz Ustava jer, podsjeća, on se ondje nalazi rudimentarno, odnosno posredno u preambuli alineje koja se odnosi na pozitivnu tradiciju ZAVNOH-a i hrvatskih antifašista, što je jedna od niza pozitivnih tradicija na koje se nadovezuje hrvatska državnost. Iz toga se može izvući zaključak da se Hrvatska temelji na antifašističkoj tradiciji, a nasuprot tradiciji hrvatskog fašizma u obliku NDH. Hoće li politički sustav uspjeti u tom smislu odoljeti posljednjim nasrtajima na antifašizam, pitamo našeg sugovornika.
Nasrtaji na antifašizam isprepleteni su s drugim povijesnim okolnostima, pa je danas potrebno vrlo precizno govori o tome što se od antifašizma može i mora spasiti kao tradicija, a što ne – ističe politolog Goran Čular
- Smatram da hoće, mada mi se čini da je riječ o nekoj novoj fazi nasrtaja na antifašizam. Kako je u Hrvatskoj takva činjenica prilično isprepletena s drugim povijesnim okolnostima, ona danas zahtijeva da se vrlo precizno govori o tome što se od antifašizma može i mora spasiti kao tradicija, a što ne. U Hrvatskoj se povijest odvila ne tako pravocrtno: antifašizam njegovi protivnici u hrvatskim uvjetima promatraju kao komunizam, koji je i sam kršio jedan dio ljudskih prava - smatra Čular.
U promicanju proustaške propagande, što daje krila radikalnoj desnici, sudjeluje i aktualna vlast, navlastito njezini pojedini ministri: lanjskog studenoga ministar vanjskih i europskih poslova Goran Grlić Radman povukao je nevjerojatan državnički potez, odaslavši otvoreno pismo glavnom ravnatelju njemačke televizije ZDF u povodu filma ‘Balkan u plamenu: Jugoslavija – bačva baruta’ prikazanog na toj televiziji. Radman im je spočitnuo filmski prikaz Josipa Broza Tita, zamjerivši autorima filma gotovo jugonostalgičan ton i simpatiziranje antifašističkog vođe. No ministru istovremeno nije zasmetala nedavno otkrivena činjenica da su generalni konzul RH u Australiji Joseph Gene Petrić i predstavnici Ureda za Hrvate izvan RH snimljeni lanjskog rujna ispod fotografije ustaškog zločinca Ante Pavelića.
Od hrvatskog antifašizma konačno, kao kužnog, bježe i na javnoj televiziji, a sve u skladu s upornim nastojanjem određenih promoviranih grupa i pojedinaca koji revizionistički postrojavaju prošlost, uvodeći u nju filoustaški narativ, o čemu smo višekratno pisali na ovim stranicama: na državnoj televiziji tako nećemo gledati izvještaje i panele o obilježavanju velikih bitaka koje su mijenjale tijek Drugog svjetskog rata, pri čemu su primjerice na Sutjesci poginuli brojni hrvatski građani, posebno iz Dalmacije, ali zato hoćemo opskurne filmove u režiji ostrašćenih domoljuba, koji svojim amaterskim uradcima lukavo sugeriraju televizijskoj publici kako su ustaše bili hrvatska vojska i kako je komunizam u naravi zločinačka ideologija, pa kao takva i danas stalno prijeteća.
U tom smislu antifašizmu nije sklon ni jedan dio takozvanih socijaldemokrata. Neki od njih su lanjskog listopada u Europskom parlamentu glasali za antikomunističku Rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Evrope. Rezoluciju, kojom se komunizam izjednačava s nacizmom, čime se preočito revidira povijest i potiče na zabranu isticanja simbola radničkog pokreta, tako su potpisali Predrag Fred Matić, Biljana Borzan i Tonino Picula, ali i zastupnik IDS-a, odnosno Amsterdamske koalicije Valter Flego, odreda svi članovi stranaka koje se nominalno deklariraju kao antifašističke.
- Kod nas je antifašizam i dalje društvena vrijednost - ističe ipak Velimir Gašparac, član Mreže antifašistkinja Zagreba (MAZ), koji domeće da, osim što u pravilnim razmacima trpi napade, geneza današnjeg antifašizma u Hrvatskoj obuhvaća jasno izraženu klasnu dimenziju borbe, dok je u njezinom fokusu uspostava solidarnih mreža.
- Ono što su naše bake i djedove izborili tijekom Drugog svjetskog rata ima svoj limit na koji se možete pozivati, ali mi danas ipak moramo osmisliti metode borbe koje će moći nastaviti principe egalitarnijeg društva. U cjelini je riječ o feminističkim, radničkim i sindikalnim borbama, kao i borbama za položaj izbjeglica i ostalih najugroženijih skupina. S tim i takvim grupama moramo surađivati i putem direktnog dijaloga ponuditi im naše raspoložive resurse i vrijeme. Pritom moramo prepoznati da je njihova borba jednako tako i naša borba. Da bi antifašizam danas bio relevantan, on mora okupiti što širi sloj društva - tvrdi Gašparac.
Taj širi sloj društva najjasnije se vidi prilikom obilježavanja Trnjanskih kresova, antifašističke manifestacije u organizaciji MAZ-a kojom se slavi oslobođenje Zagreba od fašista i njihovih ustaških marioneta. Riječ je, ističe naš sugovornik, o pozitivnoj praksi koja na Savskom nasipu okuplja nekoliko tisuća građana, od studenata do penzionera.
- Kako bi antifašizam bio jači i nadmoćniji u odnosu na fašizam, on se mora legitimirati i odgovoriti na pitanja koja muče ljude još danas i omogućiti im mrežu za suradnju. Antifašizam je prijetnja jer on ujedinjuje i kao takav je nezahvalan za elite. Širenjem narodne fronte nestaje mjesta za podjele. U svojoj srži to je duboko demokratski - zaključuje Velimir Gašparac.
Nastavnik suvremene povijesti i bivši član Radničke fronte Marko Fuček smatra da najnoviji napadi na antifašizam mogu dovesti do neželjenih posljedica, pa čak i njegovog brisanja iz javnog života. Pritom, upozorava on, treba čvrsto i jasno reagirati na svako promicanje fašizma i negiranje antifašizma.
- Prema mojoj ocjeni, antifašizam u Hrvatskoj je, iako pod napadom, i dalje prisutan, raširen i zdrav te bolje stoji nego što bi se mogao dobiti dojam iz šire medijske slike. Također, sve više mladih je zainteresirano za njega. No problem može nastati ako se ne odgovori na napade - kaže Fuček.
Domeće kako ne misli da se u slučaju nastojanja za brisanjem antifašizma iz Ustava doista takvo što želi i postići, već kako je prije moguće da desničarske skupine i pojedinci koji šire takve ideje žele normalizirati fašizam i izjednačiti ga s pozivanjem na domoljublje, što je, dakako, suludo.
- S druge strane, možda takvo što ovisi o specifičnim lokalnim zajednicama. Ali riječ je o prilično uobičajenoj strategiji relativno marginalne grupe koja nastoji oblikovati javni diskurs na tragu europskih rezolucija koje izjednačavaju fašizam i antifašizam - kaže Fuček.
Na zadnjim linijama obrane nalaze se antifašistička udruženja, koja su posebno žilava u lokalnim okvirima. Tako je u Šibeniku posebno aktivan i progresivan Muzej pobjede i oslobođenja Dalmacije, koji pod patronatom Zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista Šibensko-kninske županije organizira poticajne programe, poput posvete žrtvama holokausta ili aktualni projekt obnove i uređenja spomen-parka na Šubićevcu, gdje je 22. maja 1942. godine, uz još 25 drugova, strijeljan Rade Končar. Posebno je vrijedan pažnje Korčula after party – Forum za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice, u čijem radu aktivno sudjeluje tamošnje udruženje antifašista. Na tom se forumu posljednje dvije godine, između ostalog, tematiziraju nasljeđa antifašističke borbe kao važnog dijela prošlosti grada i nekadašnje glasovite Korčulanske ljetne škole.
Kada je riječ o antifašizmu, potrebno je i poraditi, suglasan je povjesničar Fuček, na obrazovanju mlađih generacija. Za razliku od javnih medija i tijela javne vlasti koji se kukavički ne žele zamjeriti takozvanoj nacionalnoj desnici, stanje u tom području i nije tako alarmantno. Riječ je, domeće on, o najzdravijem dijelu javnog prostora u kojem, unatoč mnogim problemima, postoje programi koji ipak kako-tako populariziraju i brane antifašističke pozicije i vrijednosti. Druga je stvar što je za ovdašnje društvo porazna činjenica da takve pozicije uopće i treba braniti.
