>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Éric Toussaint Dug svake zemlje zaslužuje analizu

Ne smijemo prihvatiti tvrdnju da dug u svakom slučaju treba otplatiti; ako je on nelegalan i nelegitiman, ne treba ga otplaćivati. Dug se koristi kao oruđe za nametanje nepravednog modela, za uvođenje novih i novih neoliberalnih mjera, i zato ga je važno dovesti u pitanje

U Ljubljani i Mariboru gostovao je Éric Toussaint, jedan od najvećih svjetskih autoriteta za pitanja javnih dugova, njihove legitimnosti i otpisa. Po obrazovanju historičar i politolog, aktivizmom na području borbe protiv neodrživog zaduživanja bavi se već dulje od dva desetljeća. Jedan je od inicijatora procesa koji su 2001. doveli do osnivanja Svjetskoga socijalnog foruma: njegove društveno-ekonomske analize, sabrane u već desetak knjiga, čitaju se i prevode diljem svijeta i, što je još važnije, referentne su u pregovorima vlada i međunarodnih institucija o pitanjima duga. Svojim angažmanom i formiranjem stručnih tijela postigao je da se Ekvadoru, Argentini i brojnim drugim zemljama dugovi reprogramiraju i dijelom otpišu. Od 2010. član je nekoliko civilnih inicijativa za preispitivanje dugova u Evropi – u Grčkoj, Portugalu, Španjolskoj, Francuskoj i Belgiji.

Na prvom njegovom nastupu, ljubljanskom (naslovljenom jednostavno ‘O dužničkom ropstvu’), predstavljene su i dvije knjige koje su u Sloveniji izašle o toj tematici: ona kojoj je koautor uz Damiena Milleta, pod naslovom ‘Revizija, otpis, drugačija politika’ a u lanjskom izdanju ljubljanske Sophije, i ona što su je uredili Maja Breznik i Rastko Močnik, ‘Javni dug; Tko kome duguje’ u ovogodišnjem izdanju ljubljanskog *cf.-a. Toussaintov mariborski nastup bio je u sklopu međunarodne konferencije ‘Ponovno promišljanje o periferiji i centru u Evropi’, a nazvan je ‘Dugovi periferije: uzroci, posljedice i rješenja’. Razgovarali smo u Mariboru, nakon završetka oba skupa.

Odnos centra i periferije EU-a

Problemom dužničke krize počeli ste se baviti u Komitetu za otpis duga Trećeg svijeta (Comité pour l’annulation de la dette du Tiers monde – CADTM) još 1980-ih godina: već tada je to bio problem Trećeg svijeta, a sada se nešto slično događa na rubovima EU-a. Zato ste promijenili polje svoga interesa?

Zapravo, započeo sam 1980-ih s dužničkom krizom u Evropi (uključujući i Belgiju, svoju zemlju), kada je startala neoliberalna politika. U više evropskih zemalja to je bilo povezano s pitanjem javnog duga. Iskusivši neoliberalne politike na svojoj koži, kao profesor i javni službenik, pokušao sam se oduprijeti objašnjenjima o tome kako je javni dug generiran, suprotstaviti se lažima da je on konzekvenca prevelikih društvenih izdataka. U realnosti, on je općenito uzrokovan načinom na koji se pojedina zemlja zadužila. Istovremeno s izbijanjem dužničke krize 1982., čije sam efekte doživio u Belgiji, pratio sam iz Evrope što se događa u Južnoj Americi. Tako sam shvatio da postoje zajednički korijeni te krize i zajednički odgovori kreditora na nju: oni su predtekst reaktualizacije duga iskoristili da nametnu novi neoliberalni model. S još nekim ljudima osnovao sam 1990. CADTM, koji se u narednih dvadesetak godina proširio od Belgije do sadašnje 33 zemlje, od kojih je osam u Evropi, petnaest u Africi, a ostatak u Južnoj Americi, na Karibima i u Aziji.

Zašto se odnos centra i periferije EU-a sada tako zaoštrio? Kada u centru netko kihne, mase na periferiji obole… Ipak, često se zaboravlja da zaoštrena eksploatacija radnika, zajedno s privrednom stagnacijom, kao posljedica novoga kursa, nije započela na periferiji?

Da, kada analiziramo novije događaje u globalnoj perspektivi, moramo kombinirati dva uzroka. Unutar EU-a imamo te odnose između centra i periferije, što znači da postoje dominantne ekonomije čije su vlade uspjele nametnuti određene politike zemljama periferije, a sve u interesu najvećih korporacija glavnih ekonomija. Dakle ne u interesu njemačkog ili francuskog naroda u cjelini, koji bi onda bili privilegirani. Zato tu strukturnu kontradikciju između centra i periferije EU-a moramo kombinirati s analizom društvenih klasa. Jasno je da je buržoazija unutar njemačkog društva uspjela, uz pomoć socijaldemokrata Gerharda Schrödera, poraziti i razoriti mnoga društvena postignuća, a na račun najamnih radnika. Sada sedam milijuna zaposlenih zarađuje manje od 450 eura mjesečno. Budu li otpušteni, nemaju pravo na otpremninu. To je nova situacija, kakva nije postojala od Drugoga svjetskog rata. Postojala je društvena zaštita, a prosječne nadnice kretale su se od 1.000 do 1.800 eura. Dakle unutar Njemačke se pojavio subproletarijat i to u tzv. neformalnom sektoru. Ali to se sada događa i u industriji, u kojoj se poslovi autsorsaju. Puno malih kompanija radi za velike korporacije, a radnici u njima imaju potpuno drugačiji status, koji je često reguliran civilnim, a ne radnim pravom. To su dva trenda koja omogućuju elitama, buržoaziji, onom jednom postotku, da dominiraju. Oba su trenda vladajućima važna, jer im omogućuju rast profita na račun nadnica, čime žele (p)ostati konkurentnima spram kineskog i američkog uvoza.

Uz to, uspjeli su u tome da u zemljama poput naših (nastalih iz Jugoslavije) takvu ‘integraciju’ stanovništvo ne doživljava kao novu kolonizaciju, što ona jest, nego kao povratak u ‘normalnost’ zapadnog svijeta?

Sve do 2008. Španjolci, Portugalci i Grci, a Irci i do 2010., imali su isti osjećaj. Osjećali su se kao pobjednici zbog mogućnosti da povećaju svoju potrošnju kreditima, mislili su da ćemo sada svi biti Evropljani i jednaki. Čini mi se da u Sloveniji taj san još živi, jer se kriza zasad ne manifestira u svojim najbrutalnijim oblicima, kao u Grčkoj ili Španjolskoj.

U tom je smislu Slovenija bila iznimka u postjugoslavenskim zemljama, svojevrsna priča o uspjehu. Srbija, BiH i Hrvatska suočavaju se s brutalnijom stvarnošću, no to mejnstrim ne okreće protiv EU-a.

Vidjet ćemo što će se dogoditi kod vas, u Sloveniji i drugdje. No jedno je sigurno – neće vaši parlamenti i vlade određivati evropsku politiku. Odluke će se donositi između Berlina, Pariza i Bruxellesa

Ali tko zna što će se dogoditi u Sloveniji za dvije godine! Pa u Grčkoj je još 2009. Papandreu pobijedio na izborima s pričom da će novca biti, da je generacija ljudi koja je radila za 750 eura prošlost i da će plaće biti bitno više. A sada je raširena minimalna nadnica od 480 eura, pa mladi i obrazovani ljudi masovno emigriraju.

To se počinje zbivati i u Hrvatskoj…

Vidjet ćemo što će se dogoditi kod vas, u Sloveniji i drugdje. No jedno je sigurno – neće vaši parlamenti i vlade određivati evropsku politiku. Odluke će se donositi između Berlina, Pariza i Bruxellesa. Odluče li dominantne zemlje da im primjerice Slovenija više nije zanimljiva i da je treba svesti na izvor jeftine radne snage, donijet će adekvatne odluke i nametnuti joj takve politike, što se već počelo događati.

Neki slovenski sociolozi kažu da pokušaj stvaranja domaće buržoazije, kao kompradorske ili kao tajkunske, nije uspio: još će se ostvariti porijeklom staljinistička klasifikacija na buržoaske i radničke, eksploatatorske i eksploatirane nacije?

Vidjet ćemo što će se događati.

Komitet za istinu o dugu

Posvetimo se sada glavnoj temi kojom se bavite, zaduženosti. Puno ste radili na tome da se demistificiraju strukture dugova: uveli ste u klasifikaciju na nelegitimne, ilegalne, neprijateljske i neodržive dugove, kao one koje treba otpisati iz ukupne zaduženosti pojedinih zemalja. Pojasnite nam ukratko svoju shemu?

Mislim da se velik dio javnih dugova treba razmotriti kao nelegitiman, nelegalan, neodrživ ili neprijateljski (odiozan). Moramo dakle pregledati i analizirati, pa revidirati dug, uz participaciju aktivnoga građanstva. Ako je dug koji vlada otplaćuje iz poreza što plaćamo legitiman i legalan, prihvatit ćemo njegovu otplatu. No ako se dio duga identificira kao nelegitiman, nelegalan, neodrživ ili neprijateljski, moramo zagovarati suspenziju otplate, odnosno otpis nelegalnog dijela duga. Ako, recimo, na primjeru slovenskog duga utvrdimo da je 25 posto njegova iznosa generirano spašavanjem (bailout) slovenskih banaka, a možemo smatrati da za njihov mogući bankrot slovenski narod nije odgovoran, zašto bismo to platili? Taj dio duga možemo dakle smatrati nelegitimnim, a možda i nelegalnim, jer banke prilikom svoga spašavanja nisu poštovale zakone i ustav zemlje i opći interes ljudstva. Možda su odluke ministara i vlade bile koruptivne, čime su sudjelovali u potkradanju nacije. U tom slučaju, to je nelegalno i nelegitimno. Dug svake zemlje zaslužuje posebnu analizu. Ne smijemo prihvatiti tvrdnju da dug u svakom slučaju treba otplatiti; ako je on nelegalan i nelegitiman, ne treba ga otplaćivati.

Važno je otvoriti javnu raspravu o strukturi duga, kao što se to sada pokušava u Sloveniji, čemu pridonose i vaši ovdašnji nastupi?

Da, to je jako važno, jer pod izgovorom otplate duga vlade uvode nove i nove neoliberalne mjere. Nastoje provesti nove privatizacije do jučer državnih poduzeća, uništiti neka društvena postignuća, ugroziti društvena i ljudska prava.

Ucijenjena od kreditora, grčka vlada odlučila je ne dovoditi u pitanje legitimnost duga. Podupirali su nas predsjednica parlamenta i neki od ministara, ali sam Aleksis Cipras nije koristio naš rad. Mislim da je on morao suspendirati otplatu duga za vrijeme njegove revizije. Time je mogao promijeniti odnos snaga

I to uz tvrdnje kako takvoj politici nema alternative?

Dug se koristi kao oruđe za nametanje modela. Zato je važno dug dovesti u pitanje, on je sredstvo za nametanje nepravednog modela.

U slučaju Grčke, konkretizirali ste svoj angažman pokretanjem Komiteta za istinu o javnom dugu?

Komitet je osnovao grčki parlament odlukom svoje predsjednice Zoe Konstantopulu, a ja sam njegov znanstveni koordinator. Predstavili smo svoj rad predsjedniku republike, premijeru, važnim ministrima u vladi i svi su nas podržali. Komitet čini trideset osoba, od kojih je pola iz Grčke, a pola iz jedanaest drugih zemalja. Među članovima su ustavni pravnici, ekonomisti, revizori javnih financija, ljudi različitih specijalističkih znanja. Kada okupite takve ljude, dobivate znanstveni kapacitet za rigoroznu analizu duga. Proizveli smo izvještaj koji je javno dostupan, a dijelom preveden i na slovenski; tko ga bude čitao, vidjet će argumente zbog kojih veći dio duga koji se pripisuje Grčkoj smatramo neodrživim, nelegalnim, nelegitimnim i neprijateljskim.

Ipak, imali ste problema s vladom Sirize, koja vas je pozvala, ali ne i prihvatila sugerirane rezultate i savjete?

Grčka vlada bila je pod golemim pritiskom kreditora, MMF-a, predsjednika Evropske centralne banke Marija Draghija i predsjednika Euroskupine Jeroena Dijsselbloema. Ucijenjena od kreditora, odlučila je ne koristiti naš izvještaj i ne dovoditi u pitanje legitimnost duga. To je za mene žalosno, jer je naš rad seriozno obavljen. Ukratko, podupirala nas je predsjednica parlamenta i neki od ministara, ali sam Aleksis Cipras nije koristio naš rad; mislim da se on trebao drugačije ponašati spram kreditora, da je morao suspendirati otplatu duga za vrijeme njegove revizije. Time je mogao promijeniti odnos snaga, jer se kreditori uopće nisu trudili shvatiti stajalište grčkog stanovništva. Da je pokrenuo suspenziju, kreditori bi bili prisiljeni ući u prave pregovore. Postojao je prostor za to i mogućnost za suspenziju. Uz to, kreiranjem komplementarne, elektronske valute uz ostanak u euru mogao se riješiti problem grčkih banaka. Trebalo je odmah uvesti novo oporezivanje jednog postotka najbogatijih i sve bi to omogućilo Ciprasovoj vladi da se uz narodnu potporu djelatno suprotstavi evropskim institucijama i raskine s mjerama stezanja (austerity measures).

Pojmovnik

Nelegitimni dug – dug za koji od dužnika nije moguće zahtijevati da ga otplaćuje jer su kredit, osiguranje, garancije ili uvjeti vezani uz njega prekršili državni zakon, međunarodni propis ili javnu politiku; ili su uvjeti bili opako nepošteni, nerazumni, nemoralni i neetični ili nekako drugačije proturječni; ili zato što su uvjeti pod kojima su kredit, osiguranje ili garancije dani sadržavali političke zahtjeve koji su kršili državno zakonodavstvo ili standarde ljudskih prava; ili zato što kredite, osiguranja ili garancije nisu upotrijebili u korist stanovništva; ili zato što su dug promijenili iz privatnoga (komercijalnog) duga u javni dug pod pritiskom da moraju spasiti vjerovnike.

Ilegalni dug – dug pri kojem nisu bili poštovani odgovarajući pravni postupci (uključivši one koji se tiču nadležnosti predstavničkih organa ili tijela države dužnice da potpišu ili odobre kredite, osiguranje ili garancije); ili pri kojem je davatelj kredita očito postupao nezakonito (uključivši podmićivanje, pritiske i nedopušteno utjecanje); ili pri čijem odobravanju i dobivanju su prekršeni domaći zakoni ili međunarodni propisi; ili pri kojem su uvjeti pod kojima je dodijeljen u suprotnosti sa zakonom ili javnom politikom.

Neprijateljski dug – dug za koji je davatelj kredita znao ili je morao znati da su pri njegovu prihvaćanju i dodjeli prekršena demokratska načela (uključivši odobrenje, sudjelovanje, transparentnost i odgovornost) i koji je upotrijebljen u suprotnosti s najvećom mogućom korisnošću za stanovništvo države koja posuđuje; ili dug koji je nemoralan i neetičan ili svojim učincima uskraćuje ljudima njihova temeljna državljanska, politička, ekonomska, socijalna i kulturna prava.

Neodrživi dug – dug koji nije moguće servisirati a da pritom ozbiljno ne trpi mogućnost ili sposobnost vlade države koja posuđuje da ispunjava svoje temeljne dužnosti vezane uz ljudska prava, npr. obaveze koje se tiču zdravstvenog osiguranja, obrazovanja, opskrbe vodom i osiguranja higijenskih standarda, odgovarajućeg stanovanja ili obaveze da ulaže u javnu infrastrukturu i u programe koji su nužni za privredni i društveni razvoj; ili pri čijem servisiranju nije moguće izbjeći štetne posljedice za stanovništvo države koja posuđuje (uključivši slabljenje životnog standarda). Takav dug treba otplatiti, ali s odgodom, kako bi država bila sposobna ispunjavati svoje dužnosti vezane uz ljudska prava.

(Definicije su prenesene iz Prvog izvještaja Komiteta za istinu o javnom dugu)
1/1