Prosvjed protiv Roma nedavno održan u Čakovcu prvi je takav organizirani događaj u Hrvatskoj, no kada ga se smjesti u evropski kontekst, ukazuje se zapanjujući arhipelag sistematskih progona koji su jedan drugome nalik kako jaje jajetu. Pritom su intenzitet i posljedice tih progona direktno povezani sa stupnjem utjecaja krajnje desnice u pojedinim zemljama.
Pripadnike romske manjine kolektivno se i kontinuirano na evropskom kontinentu zlostavlja otkad su na njega došli u 12. stoljeću. Nakon perioda Drugog svjetskog rata, tokom kojeg su zajedno sa Židovima u cijeloj Evropi i Srbima u NDH stradali u genocidu, sadašnje vrijeme za njih je možda i najteže u suvremenoj povijesti kontinenta na kojemu ih živi oko 12 milijuna, većinom u srednjoj i istočnoj Evropi.
Iako se radi o najvećoj etničkoj manjini na evropskom kontinentu, također i autohtonoj jer su ovdje već stoljećima, žilave i duboko ukorijenjene predrasude prema Romima uzrok su diskriminacije u praktički svim zemljama u kojima žive. Ta diskriminacija ponovno je eksplodirala s početkom ekonomske krize u Evropi i posljedičnim jačanjem krajnje desnice koja se za dolazak na vlast uobičajeno služi izazivanjem straha i mržnje većinskih naroda prema najranjivijim skupinama u društvu, a danas su to migranti i Romi.
Romi su najveća etnička manjina na evropskom kontinentu, gdje ih živi oko 12 milijuna. Čak 80 posto njih živi ispod razine siromaštva, a prosječni životni vijek evropskih Roma deset je godina niži od onog prosječnog bijelog Evropljanina
Čak 80 posto evropskih Roma živi ispod razine siromaštva, a istraživanja pokazuju da više od polovice bjelačkog stanovništva Evrope Rome ne bi htjelo imati za susjede. Oko četvrtina Roma u istraživanjima kaže da su doživjeli neki oblik diskriminacije, manje od jedan posto ih završi školu, samo četvrtina ima posao, a prosječni životni vijek evropskih Roma deset je godina niži od onog prosječnog bijelog Evropljanina.
Suvremena populistička desnica ove činjenice ‘objašnjava’ istim rasističkim teorijama kakve su dovele do istrebljenja Roma u nacističkim koncentracijskim logorima, pa socioekonomske i političke uvjete u kojima žive pripisuje osobinama koje su navodno urođene cijelom narodu, rezultat čega je dehumanizacija koja služi kao priprema za organizirani progon. Kao posljedica toga Romi su danas diljem Evrope žrtve policijskog nasilja i institucionalne nepravde, rasističkih pravila i zakona, segregacije, smišljenog pogoršanja uvjeta u kojima žive, organiziranih masovnih deložacija i fizičkih napada bijesnih gomila koji se događaju nakon što se u javnosti provedu huškačke kampanje, često utemeljene na neprovjerenim glasinama ili namjernim lažima.
U ožujku ove godine Evropski centar za prava Roma (ERRC) objavio je izvještaj pod nazivom ‘Pravda gomile: Kolektivno kažnjavanjem Roma u Evropi’, u kojemu su nanizani primjeri masovnog fizičkog nasilja koje se protiv Roma provodi u posljednjih 15-ak godina. Najeklatantniji slučaj svakako je onaj Mađarske, gdje je stranka krajnje desnice Jobbik 2007. godine osnovala paravojnu jedinicu Mađarska garda, čiji su napadi na Rome Jobbik vinuli do mjesta druge najjače stranke u parlamentu. U valu nasilja koji je Mađarsku zahvatio kao posljedica djelovanja Jobbika, tijekom 2008. i 2009. godine dogodila se serija napada u kojima je pet Roma ubijeno, a njih 50-ak ozlijeđeno. Kao i u većini drugih slučajeva, iskru je zapalila lažna vijest da su Romi počinitelji ubojstva 14-godišnje neromske djevojčice, nakon čega je krenula kampanja paleži romskih naselja i ubojstava nevinih ljudi na spavanju. Sredinom 2013. ovaj val nasilja završio je sudskom presudom u kojoj su trojica počinitelja dobila kazne doživotnog zatvora, no masovno nasilje nad Romima do danas nije prestalo.
U proljeće 2011. skupina neofašista sa psima tjednima je patrolirala romskim selom Gyöngyöspata, uz policiju koja je sve to promatrala sa strane. Godinu dana kasnije odvila su se dva slična slučaja demonstracije sile, nakon što je tadašnji vođa Jobbika Gabor Vona prilikom proslave godišnjice Mađarske garde zaprijetio protjerivanjem Roma koji se ‘ne prilagode’. U svibnju ove godine UN-ov odbor za ukidanje diskriminacije objavio je izvještaj o Mađarskoj u kojemu je upozorio na ‘kontinuirani govor mržnje protiv izbjeglica i Roma s najviših razina vlasti koji neprekidno traje od 2015. godine’. Praktički istovremeno, stranka Mi Hazánk, sačinjena od otpadnika Jobbika razočaranih njegovim smekšavanjem nakon ulaska u parlament, osnovala je novu paravojnu formaciju, Nacionalnu legiju, koja se namjerava baviti ‘očuvanjem tradicionalnih vrijednosti’, jednako kao i Mađarska garda koja je u međuvremenu zabranjena.
Uz Mađarsku, Romima je danas najteže u Italiji, gdje je 2008. tadašnja vlada Silvija Berulsconija nakon ubojstva jedne žene uvela izvanredno stanje koje je trajalo godinu dana. Istoga dana zatvoreno je romsko naselje blizu Milana, koje je kasnije i zapaljeno, a nakon navoda da je jedna romska tinejdžerica ukrala neromsku bebu, gomila naoružana palicama i molotovljevim koktelima protjerala je 800 ljudi iz romskog naselja blizu Napulja. Tri godine kasnije isto se dogodilo s romskim naseljem blizu Torina, kada je gomila palila kuće nakon lažne dojave o silovanju jedne tinejdžerke.
U cilju ‘rješavanja romskog pitanja’ vlada je represivni aparat oboružala dodatnim ovlastima provođenja romskog cenzusa, nadzora te fotografiranja i prikupljanja otisaka prstiju. Iako su talijanske pravosudne institucije 2013. Berlusconijevo izvanredno stanje proglasile nezakonitim, organizirani progoni Roma nastavili su se u mandatu najnovije vlade u kojoj je Matteo Salvini, vođa krajnje desne stranke Lega, ministar unutarnjih poslova i vicepremijer. Salvini je militarizaciju sigurnosti podigao na višu razinu pa danas u operaciji ‘Sigurne ulice’ sudjeluje oko 7000 vojnika, kojih je većina raspoređena upravo u romskim naseljima. Rimski kvart Tor Sapienza od ožujka je pod konstantnom opsadom vojske, a radi se o jednom od oko 130 romskih naselja diljem Italije u kojima vlada sustavno zapušta infrastrukturu i ne obavlja komunalne usluge kako bi se opravdalo rušenje naselja zbog ‘zdravstvene sigurnosti’.
Nakon deložacija i demoliranja naselja, većina izbačenih Roma završe kao beskućnici, a to je ujedno i politika koja se provodi u mnogim drugim zemljama, primjerice u Rumunjskoj, gdje policija nakon svakog incidenta vrši masovne deložacije i rušenja. Krajem travnja ove godine na Evropskom sudu za ljudska prava okončana je presuda zbog brutalnosti rumunjske policije nad jednom romskom obitelji koja se dogodila 2011., kada je interventna policija ispendrečila cijelu obitelj zbog neovlaštenog uzimanja drva u šumi. U priopćenju koje je kasnije objavio ERRC naglašava se da je ovo prva presuda u kojoj je sud policijsku brutalnost nazvao posljedicom ‘institucionaliziranog rasizma’.
Salvini je u Italiji podigao militarizaciju sigurnosti na višu razinu: u operaciji ‘Sigurne ulice’ sudjeluje oko 7000 vojnika, a većina je raspoređena upravo u romskim naseljima. Rimski kvart Tor Sapienza od ožujka je pod konstantnom opsadom vojske
Napadi bombama i hajka od čak 1500 ljudi dogodila se u ljeto 2017. blizu Atene, također nakon lažne optužbe da je jedan mladi Rom odgovoran za ubojstvo 11-godišnjeg dječaka. Hajku je predvodila ultradesna stranka Zlatna zora, a nasilnici su napadali i policajce i palili kuće. U Bugarskoj je u siječnju ove godine Krasimir Karakačanov, ministar obrane iz redova stranke krajnje desnice IMRO, naredio rušenje 15 kuća u selu Vojvodinovo nakon tuče u kojoj je ozlijeđen jedan policajac, a gotovo svakodnevne proteste protiv Roma predvodio je jedan bivši general vojske, nakon čega su preostali Romi pobjegli u obližnji Plovdiv.
I slovačka policija rutinski se koristi masovnim racijama u romskim naseljima zbog minornih prijestupa, dok je u Ukrajini tijekom prošle godine zabilježeno šest slučajeva pogroma koje organiziraju ultradesne paravojne skupine u suradnji s lokalnim vlastima.
U Francuskoj su takozvani putnici, kojih tamo živi oko pola milijuna, sustavno diskriminirani putem zakona koji im otežava registriranje mjesta boravka nužnog za glasanje na izborima, zbog čega su potpuno isključeni iz političkih procesa. Nakon nereda koji su nastali kada je policija usmrtila 22-godišnjeg Roma, vlada tadašnjeg predsjednika Nicolasa Sarkozyja pokrenula je 2010. godine val deportacija rumunjskih i bugarskih Roma koji traje i danas. U sljedeće tri godine u ‘zemlje porijekla’ deportirano je čak 11 tisuća ljudi, zbog čega su reagirali Evropski parlament i tadašnja povjerenica za pravosuđe Viviane Reding neostvarenom prijetnjom o pokretanju pravne procedure protiv Francuske.
Prisilno izbacivanje Roma iz naselja, nakon čega oni postaju beskućnici, zabilježeno je i u švedskom Malmöu, u Belgiji i Irskoj, zbog čega je deklarativno reagiralo Evropsko vijeće za socijalna prava, dok se u Finskoj prije tri godine dogodio zanimljiv pravosudni slučaj koji pokazuje kakve sve bizarne i podmukle razmjere može dosegnuti neosviješteni rasizam i u najrazvijenijim društvima. Tamo je jedan Rom zajedno sa svojom kćeri oteo romsku djevojku i četiri je godine držao u zatočeništvu. Djevojka je kontinuirano silovana, zbog čega je četiri puta zatrudnjela, no počinitelji su kažnjeni s manje od četiri odnosno tri godine zatvora. Sud je naime uvažio argumente počinitelja da je ovakvo ponašanje dio ‘kulturnog nasljeđa’ Roma pa im to uzeo kao olakotnu okolnost, nakon čega su protestirale same romske udruge tražeći oštriju kaznu.
Tako u najgrubljim crtama izgleda život evropskih Roma četiri godine nakon što je formalno okončana takozvana Dekada za uključivanje Roma, panevropski program koji se provodio u svim zemljama u kojima Romi žive, a koji je trebao rezultirati smanjenjem razlika između Roma i ostatka populacije na područjima zdravlja, stanovanja, obrazovanja i zapošljavanja. Tijekom Dekade ama baš sve članice Evropske unije donijele su raznorazne planove, programe i strategije za ‘integraciju Roma’, no segregacija, diskriminacija i rast siromaštva bilježili su samo poraste, a Evropska komisija pokrenula je nebrojene procedure protiv pojedinih država. Relativan uspjeh zabilježen je samo na području obrazovanja, dok je na polju stanovanja rađeno sve obrnuto od onoga što je Dekadom planirano jer se umjesto stambenog zbrinjavanja provode isključivo deložacije i deportacije.
Evropske institucije pritom nemaju precizne podatke o tome kako su članice potrošile 1,5 milijardi eura upumpanih u fondove za inkluziju, niti kakav je utjecaj ostvaren u tim zajednicama, od kojih neke nisu ni bile svjesne da se nešto takvo provodi. Sva istraživanja javnog mnijenja i dalje pokazuju da većina Evropljana ima negativne stereotipe o Romima, iz čega je evidentno da strategije poput ove, pritom neobavezujuće i kratkoročne, ni izbliza nisu dovoljne za iskorjenjivanje stoljećima usađivanih rasističkih predrasuda koje su ključni razlog svih nedaća s kojima se Romi moraju nositi svugdje u Evropi.
