Hrvatska kinematografija vrlo rijetko proizvodi dugometražne igrane filmove u čijem su središtu adolescenti. U proteklih tridesetak godina jedan od rijetkih, ako ne i jedini ‘pravi’, bile su ‘Fleke’ Alda Tardozzija, a donekle bi im se mogli pribrojiti ‘Pjevajte nešto ljubavno’ Gorana Kulenovića i prošlogodišnji ‘Za dobra stara vremena’ Eduarda Galića. Adolescencija je dosta širok pojam i zapravo obuhvaća razdoblje od ulaska u pubertet pa do stjecanja ekonomske nezavisnosti, što može biti s 18, ali i s 25 godina pa i kasnije, međutim obično se pod njom podrazumijeva životno razdoblje od 13. do 21. godine. Pa ipak, koliko god hrvatska kinematografija oskudijevala takvom vrstom filmova (za razliku od recimo susjedne srpske), upravo se u njenom okrilju zbila u svjetskim razmjerima rijetka pojava – da cjelovečernji igrani film o adolescentima realiziraju sami adolescenti. Za to službena hrvatska kinematografija nema, doduše, baš nikakve zasluge jer je taj film, ‘Zagrebački ekvinocij’, u potpunosti proizveden nezavisno, bez potpore HAVC-a ili bilo koje druge javne institucije u bilo kojoj fazi (post)produkcije. Film je djelo skupine entuzijasta predvođenih Sveborom Mihaelom Jelićem koji su nakon završetka srednje škole osnovali kreativni kolektiv CEFGI te se upustili u projekt snimanja dugometražnog igranog filma o svojim vršnjacima, s budžetom koji nije dosegao ni deset tisuća kuna. ‘Zagrebački ekvinocij’ svjetsku premijeru imao je prije nepuna tri tjedna na Pulskom festivalu u programu Kontrapunkt, a prije tjedan dana upriličena je i ona zagrebačka, u dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti.
Radnja filma prati šestero prijatelja u noći proljetnog ekvinocija u Zagrebu. Podijeljeni su u tri tandema – Lena i Maša (Lena Medar i Lana Bogović) trebaju organizirati party u velikom napuštenom stanu, Blagi i Luna (Tin Blagojević i Luna Pilić) za party trebaju nabaviti ‘travu’, a Mrva i Kači (Patrik Gregurec i Mislav Živković) alkohol. Svaka od miniskupina susreće se s raznim opstrukcijama plana, što će reći da se dramaturgija zasniva na anegdotalnim epizodama, a scenarist i režiser (te koproducent i sumontažer) Jelić prati svoje protagoniste naizmjenično, umješno rabeći paralelnu montažu, a još je umješniji na užestilskom planu – koristi niz igralačkih postupaka poput podijeljenog ekrana, natpisa, animacija, ubacivanja crno-bijelih kadrova, stvarajući prilično dinamičnu pop-modernističku cjelinu dominanto oslonjenu na humor, s povremenim dramskim trenucima, u kojima je međutim manje uvjerljiv nego u onim komičnima. No budget produkcija itekako se osjeti, i u dobrom i u nedobrom smislu: s jedne strane kroz oskudnost donosi svježinu izričaja, s druge je u nizu situacija jasno koliko bi ekipi dobro došla bolja financijska, a povremeno i profesionalna potkovanost. Jelić ima redateljskog dara, ali neke situacije (vrlo) šlampavo rješava, poput zabune oko seksualnih partnera na partyju, a i nepotrebno je težio dramaturškom zaokruživanju narativa – noćni (melankolični) završetak, nakon odličnih prizora Lenina i Mašina napuštanja partyja i susreta s Leninim miljenikom, kantautorom Mikijem Solusom, bio bi znatno efektniji od postojećeg, racionalno logičnog, ali antiklimaktičnog i razvučenog dnevnog svršetka s ponovnim okupljanjem protagonista.
Mladi glumci, redom amateri i naturščici, uglavnom su dobri, štoviše, Lena Medar i Tin Blagojević izvrsni su, a potencijal za ozbiljnu glumačku karijeru svakako imaju i Lana Bogović te Luna Pilić. Film nesumnjivo zaslužuje naklonost, a u budućim projektima Svebor Mihael Jelić trebao bi više pažnje posvetiti razradi scenarija koji je, kad se podvuče crta, najslabije mjesto ‘Zagrebačkog ekvinocija’.
