Posljednji film neformalne metafizičko-akcijske trilogije Nicolasa Windinga Refna ‘Samo Bog oprašta’ (ostala dva naslova su ‘Valhala se budi’ i ‘Vožnja’) otkrio je intenzivnu autorovu sklonost prema neonskoj svjetlosti. Novo Refnovo ostvarenje, dojam je, nema toliko neona u samoj slici, ali ima na povlaštenom mjestu, u naslovu – ‘Neonski demon’. Ne samo neonom, nego i ultrastiliziranošću te mistifikacijskim inklinacijama film se nastavlja na prethodni, s tim da je ovaj put dalekoistočni svijet smrtonosnog kriminala (i erosa) zamijenjen kalifornijskim (losanđeleskim) svijetom visoke mode (i smrtonosnog erosa).
‘Neonski demon’ u središte postavlja maloljetnu provincijalku (Elle Fanning) koja dolazi u velegrad kako bi postala model, a budući da je zračenje njezine nevinosti i prirodne ljepote neodoljivo u otuđenom, blaziranom i robotiziranom elitnomodnom miljeu, tako je ona na najboljem putu da rastinjakovski osvoji ono po što je i došla. Samo što će na tom putu izgubiti dušu, odnosno odreći se nevinog mladog fotografa koji joj je pomogao učiniti prve korake prema uspjehu, no pitanje je nije li mladica od početka zapravo bila pokvarena, a čistoću i nedužnost samo nosila kao artikle koji su joj trebali biti komparativna prednost u odnosu na ustajale, usto i umjetnim putem ostvarivane standarde ljepote. Bilo kako bilo, kao što i priliči moralki kakva ovaj film jest, protagonisticu će dočekati jeziva kazna, ali s obzirom na to da je do tog trenutka već ionako svedena na hladnu i tupu ljusku, ni ona sama ni gledatelji njezinom sudbinom neće biti naročito pogođeni.
Ako je u ‘Vožnji’ Refnov glavni orijentir bio Melvilleov ‘Samuraj’, a u ‘Samo Bog oprašta’ opća poetika Davida Lyncha uz dodir Noéovog ‘Ulaza u prazninu’, ‘Neonski demon’ prava je riznica više ili manje vidljivih utjecaja. Lynch je opet više nego uočljiv, ali jednako tako dizajnerski bogat horor artizam Darija Argenta, poneki kadar i motiv mogu podsjetiti na spektakularne prosedee i značenjsku intrigantnost Briana De Palme, a čini se da film ponešto duguje i Verhoevenovim ‘Plesačicama’ (ironijski odnos prema glavnoj glumici koji istovremeno nije lišen i stanovite fasciniranosti njome). Apsurdističko-zastrašujući pak motiv pume kao da je preuzet iz suvremene hit-komedije ‘Mamurluk’, koja je svog tigra opet očito posudila od Hawksovog leoparda iz klasika ‘Silom dadilja’, a Refn toj liniji dodaje i preljev kultnog horora ‘Ljudi mačke’ (iz obje verzije, i stare Tourneurove i novije Schraderove). Referenca zasigurno ima još, ne nužno samo filmskih, no i navedeno je više nego dovoljno da se vidi kako je na djelu autorski eklekticizam povezan s glamuroznim dizajniranjem, a spoj te dvije komponente jezgra je Refnove poetike u ovom filmu, izvan koje je malo što spomena vrijednog ostalo.
Takav pristup fascinirao bi 1980-ih kad je filmski postmodernizam bio na vrhuncu i 1990-ih kad je bio još poprilično in, ali danas se pored koncepta ipak traži malo više mesa dobre stare, ali i moderne naracije koja teži ozbiljnijem profiliranju likova i odnosa, arhitektonski i značenjski slojevitijim pričama, a ne tek obećavajućim naznakama kojima razvoj radnje ne donosi punije obraze. ‘Neonski demon’ otprilike dvije trećine svog trajanja sugerira da je njegov svijet linčovski bogat, no u želji da bude i linčovski neuhvatljiv te ponudi intrigantno neočekivana razrješenja i obrate, s likovima koji iz pozadine dolaze u prvi plan, dok neki jaki i jači karakteri posve nestaju, naposljetku se sasvim pogubio. To ne znači da atmosfera nije dojmljiva i da stil ne zatravljuje, a svakako ne da djevojke u filmu na razne načine nisu prekrasne, ali ovaj put to nije bilo dovoljno za visoke uzlete.
