>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Ciklusi poljskih klasika

Filmovi Andrzeja Żuławskog i Agnieszke Holland: Za razliku od Holland, Żuławski se nikad nije odrekao svoje idiosinkratičnosti

Poljska kinematografija svoje je posljednje zlatno razdoblje imala tokom 1970-ih godina, sa zadnjim trzajima u 1980-ima kad je svjetsku slavu stekao Krzysztof Kieślowski. Igrom slučaja, nedavno je kino Tuškanac prikazivalo ciklus filmova poljskog klasika Andrzeja Żuławskog, a HTV je jedno izdanje ‘Posebnih dodataka’ posvetio najpoznatijoj poljskoj sineastici Agnieszki Holland. Dok je Żuławski dugometražni opus startao početkom 1970-ih s dva filma nakon kojih je karijeru nastavio u Francuskoj, Holland je svoj cjelovečernji portfelj otvorila dvama filmovima s kraja tog desetljeća i potom karijeru nastavila u Njemačkoj, Francuskoj i Americi. Iako su i on i ona najpoznatiji po svojim inozemnim radovima, rani poljski filmovi bitni su sastojci njihovih opusa. Żuławski se već s prva dva filma, ‘Treći dio noći’ (1971.) i ‘Vrag’ (1972.), postavio kao jedan od najpomaknutijih filmaša svog vremena i šire, dok se Holland s prva dva duga metra, ‘Provincijski glumci’ (1979.) i ‘Groznica: Povijest jedne bombe’ (1980.), predstavila kao zrela i osebujna autorica.

Kad bi se suho prepričao, ‘Treći dio noći’ mogao bi se doimati kao urbani ratni triler tipičan za socijalističke kinematografije – nakon što mu Nijemci ispred obiteljske kuće na osami, u blizini šume, ubiju suprugu, sina i majku, protagonist dolazi u grad i želi se priključiti pokretu otpora, no to neće ići lako jer gestapovci ubiju njegovu vezu, a njega progone i pritom uhite krivog čovjeka, čija trudna supruga upravo rađa. Junak se nađe u moralnoj dilemi i odluči predati se da spasi nevinog, ali ni to ne ide samo tako… Konkretan povijesni okvir i dobro znani motivi Żuławskog, kod kojeg ništa nije tipično, postaju pomoćna sredstva za potpuno nesputanu viziju prepunu ekscentričnih i bizarnih slika, s kamerom u stalnom pokretu koja tjeskobno modificira perspektivu, s glumcima u grču, tresavici, afektu, s iskolačenim očima… Tjelesnost se maksimalno apostrofira, uključujući obnaženost, seks, grafički prizor porođaja, granice između realnog i irealnog postaju nerazabirljive, identiteti radikalno gube oslonac…

Ta groteskna fantazmagorija novi izraz dobiva u ‘Vragu’, gdje povijesni okvir postaje kraj 18. stoljeća i pobuna poljskih patriota protiv pruske okupacije, što Żuławski koristi da dominantnu urbanost i komornost prvijenca zamijeni prevladavajućem otvorenošću prostora, prirodno-ruralnom ambijentacijom, da dramsku zbijenost garnira epskom protežnošću i da pritom zadrži moralnu problematiku i identitetsku nestabilnost likova, te iznova najveći dio svoje maštovitosti uloži u kreiranje opskurno-morbidnih slika s mnogo nasilja i ponešto seksa, u funkciji čijeg je nizanja labava naracija s mnoštvom likova i motiva.

Agnieszka Holland autorica je znatno smirenijeg kova. U samostalnom debiju ‘Provincijski glumci’ demonstrira dojmljivu gustoću naracije i atmosfere baveći se reakcijom članova kazališta iz malog mjesta na dolazak mladog gostujućeg redatelja iz Varšave, pri čemu u prvi plan stavlja začudan odnos ambicioznog glavnog glumca i njegove supruge, lutkarske glumice. ‘Groznica’ je pak smještena na početak 20. stoljeća, u milje štafetno narativno nizanih mladih anarhista-socijalista koji žele izvesti napad na carsku vlast bombom što kao štafeta stoji u središtu narativa, a poput prvijenca krasi je optimalan balans dramskog i humornog te umjereno pomaknuta atmosfera. Osebujnost koju je demonstrirala u ovim filmovima Holland više nikad nije ponovila, iako su kasniji njezini radovi uvrštavani na Mostru i Berlinale te dobivali nominacije za Oscare. Za razliku od nje, Żuławski se svoje idiosinkratičnosti nikad nije odrekao i zahvaljujući tome, iako nije postigao takve formalne uspjehe kao ona, ostaje znatno debljim slovima upisan u povijest kinematografije.

1/1