Veliku međunarodnu afirmaciju Fatih Akin stekao je 2004. svojim četvrtim dugim filmom ‘Glavom kroz zid’, pobijedivši na Berlinaleu i skupivši kritičarske pohvale. Obilježen dvostrukim kolektivnim identitetom, njemačkim i turskim, Akin se u tom ostvarenju bavio traumatičnim odnosom dvoje mladih i modernih njemačkih Turaka u sukobu s presijom islamskog tradicionalizma, te s demonima u njihovu vlastitom ljubavnom odnosu. Film je bio dojmljiv, s podosta autentične energije, ali ipak precijenjen, stoga ne čudi da Akin u većini radova koji su uslijedili nije ponovio uspjeh probojnog djela, iako se i dalje bavio in temama, od kulturalnih sukoba preko turskog genocida nad Armencima do aktualnog terorizma. Jednostavno, pokazalo se, on nije autor većih kreativnih kapaciteta pa iako mu je ime još dovoljno poznato na evropskoj filmskoj mapi, nitko ozbiljan ne uvrštava ga u vrhove kontinentalne kinematografije. Njegov prošlogodišnji uradak ‘Tschick’ uvjerljivo pokazuje zašto.
Sama činjenica da se nekadašnji berlinski pobjednik prihvatio produkcije iz kategorije filmova za djecu i mlade bila je znakovita, a manjak ambicioznosti koji je sugerirao takav žanrovski izbor potvrđen je u realizaciji. ‘Tschick’, adaptacija romana Wolfganga Herrndorfa, govori o dvojici pubertetskih dječaka koji pate od manjka popularnosti, prvi, Maik (Tristan Göbel), zato što je ‘psiho’ (napisao je zadaćnicu u kojoj otvoreno govori o majčinom alkoholizmu), a drugi, Tschick (Anand Batbilek Chuluunbaatar), zato što je stranac (Rus u smislu zemlje porijekla, pripadnik nekog istočnjačkog naroda u smislu etničkog porijekla). ‘Prirodnim’ slijedom dvojica gubitnika bivaju upućena jedan na drugog, pa zajedno i pobjegnu u ukradenom autu prema stanovitoj Vlaškoj ili Nigdjezemskoj, a na tom putu, kao u svakom filmu ceste, susrest će razne ljude, među kojima je najvažnija nešto starija djevojka Isa (Mercedes Müller) s kojom se zbliže kao sa srodnom luzerskom dušom. Pritom Tschick i Isa djeluju kao Maikovi prosvjetitelji, oni koji će mu ključno pomoći da spozna stvarne vrijednosti naspram površinskog sjaja cure iz škole u koju je zaljubljen i naspram bahatog i pokondirenog imućnog oca koji mu, doduše, ni prije nije bio previše drag. Da bi čitava stvar bila još politički korektnija, Tschick, lik sa stanovitim karizmatičnim svojstvima, postavljen je kao gay, a Isino žuđeno odredište je Prag, mjesto koje simbolički afirmira u Njemačkoj vječno potisnuto pa i prezirano slavenstvo, ali i kozmopolitizam (doduše, puno više u prošlosti nego u sadašnjosti).
Akin jednostavan i poučan scenarij režira na posve neambiciozan način, mediokritetskim vizualnim izričajem, no srećom dvojica mladih glumaca dobro su izabrana – krasi ih zanimljiv izgled i solidni su u svojim izvedbama, a kako se bliži kraju, film ipak uspijeva doseći do nekih emotivno iskrenih pa i relativno dojmljivih trenutaka, stoga u konačnici ispada bolji nego što se činilo da će biti većim dijelom svog trajanja. Poruka o duševnoj srodnosti odnosno suštini kao važnijoj vrijednosti od efemerne vanjske dopadljivosti izolirane od unutarnjeg sadržaja (iako bi se dalo raspravljati o tome koliko je vanjska privlačnost ‘negativaca’ zaista privlačna u ovom filmu, odnosno koliko je ona stvarno iskušenje za Maika, kao i o činjenici da luzeri zapravo dobro izgledaju) dobrodošla je, ali svejedno nije lako shvatiti što je Fatiha Akina navelo da snimi ovo didaktično djelce. I jedan drugi nekoć važan, a potom takoreći nestao autor, Lukas Moodysson, utjehu je pronašao u filmu za djecu i mlade, no njegova storija ‘Mi smo najbolje!’ o tri punk djevojčice ipak je daleko potentnija od ovog Akinova pokušaja.
