>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Dizajnirani antinacizam

Oliver Hirschbiegel, ‘13 minuta’ (2015.): Solidno, ali nepoticajno djelo prikazuje pokušaj atentata na Hitlera ne iskačući izvan poznatih okvira

Zadnjih desetljeća Njemačka se upinje pokazati svijetu da je postojao značajan otpor Hitlerovoj strahovladi. Isprva diskretno, a onda otvoreno plasirana je ideja o njemačkom pokretu otpora, a kao njegova udarna pesnica predstavljena je studentska kršćanska mini-skupina Bijela ruža. Njezina pogubljena članica Sophie Scholl pretvorena je u heroinu, no sve što je Bijela ruža bila napravila ograničeno je distribuiranje antinacističkih letaka. Pokušaji nasilnog otpora bili su zanemarivi, s izuzetkom dobro znane oficirske urote pod vodstvom nacionalističkih aristokrata koji su definitivno prezreli ‘plebejca’ Hitlera tek nakon što je postalo jasno da gubi rat. Od individualnih pokušaja Führerove likvidacije najpoznatiji je onaj koji je u jesen 1939. poduzeo drvodjelja Georg Elser. Na tu temu snimljeno je nekoliko slabo znanih filmova, među kojima je do nedavno najistaknutiji bio redateljski debi uglednog glumca Klausa Marije Brandauera ‘Georg Elser – jedan iz Njemačke’ (1989.). Prošle su godine međutim Elsera i njegovu priču pod svoje uzeli scenarist i producent Fred Breinersdorfer (inače popularni književnik) te dobro znani režiser Oliver Hirschbiegel (‘Hitler – konačni pad’), polučivši još jedan suvremeni njemački film koji se bavi nacionalnom političkom prošlošću u nekom periodu dvadesetog stoljeća s glavnim osloncem na bogatu produkciju i dizajn, nadajući se jačem međunarodnom odjeku.

‘Elser’, kako naslov glasi u izvorniku, odnosno ‘13 minuta’ u hrvatskoj distribuciji, baš kao i filmovi ‘Sophie Scholl – posljednji dani’ (koji je Breinersdorfer također napisao i producirao), spomenuti ‘Hitler – konačni pad’ ili ‘Kompleks Baader Meinhoff’, oslanja se dakle na jaku produkciju i privlačan dizajn pokušavajući što više podsjećati na reprezentativni holivudski proizvod, pri čemu se sadržajna dimenzija nastoji učiniti što pitkijom, s ideološkim slojem koji ne iskače iz predvidljivih okvira. Jest da su se oko ‘Konačnog pada’, ostvarenja kojim se Hirschbiegel (kratkotrajno) svjetski afirmirao, ponešto lomila koplja, ali samo zbog mitoloških nazora uznemirenih elementarnom humanizacijom Hitlerova lika naspram mistifikacije istog kao ultimativnog zla, nipošto zbog toga što bi film istinski provocirao ili podrivao konsenzus oko zločinčeva lika i djela. I s ‘13 minuta’ Hirschbiegel može ostaviti dojam da je želio svog protagonista, atentatora Elsera, složenije karakterizirati, uključujući i poneku provokativniju notu, međutim to psihološko previranje naposljetku ostaje nedorečeno, pa i ponešto nemušto, jer puno je više truda uloženo u kreiranje ugodne vizualnosti i na ovaj ili onaj način atraktivnih odnosno dojmljivo mučnih prizora (erotski trenuci, razne varijante nasilja) nego na duševnu i umnu elaboraciju središnjeg lika. Autorima je bilo važno istaknuti Elserov daleko veći interes za privlačne djevojke i žene, za erotski i uopće hedonistički aspekt egzistencije nego za politiku, kako bi pokazali da je Hitlerov režim bio toliko surov da je čak i jedan gotovo apolitičan, ljevici, dojam je, tek usputno naklonjeni bonvivan došao do spoznaje da nacistički vrh treba srušiti. Elser pritom kao da ima stanovito blago psihičko pomaknuće, ali uslijed ranije spomenute autorske orijentacije ostaje nejasno o čemu bi preciznije mogla biti riječ. Narativna koncepcija izmjene sadašnjosti (atentat, Elserovo uhićenje i isljeđivanje) i prošlosti (Elserov ‘razvojni’ put) korektno je, iako mjestimično tromo izvedena, glumci su dobri kao i slika, a cjelina solidna, no nepoticajna. Da je ostvaren veći prodor u junakovu nutrinu, da su ‘sumnjivi’ predjeli njegova karaktera istraženi, a ne tek naznačeni, film bi bio daleko intrigantniji.

1/1