François Ozon jedan je od rijetkih evropskih autora, i jedini među Francuzima, čiji filmovi redovno stižu na repertoar naših kina. Nije to neka sreća, s obzirom na to da je riječ o sineastu znatnih kreativnih ambicija a prosječnih dosega, ali barem omogućuje saznanje o precijenjenosti njegova umjetničkog značaja. Omiljeni motivi su mu poigravanje odnosom fikcije i zbilje te pouzdanošću pripovijedanja odnosno fokalizatora, problematiziranje identiteta, kao i šireerotske i užeseksualne provokacije. U zadnjem njegovom ostvarenju ‘Dvostruki ljubavnik’ sve navedeno je prisutno. Mlada Chloé (Marine Vacth), čuvarica u likovnoj galeriji, zaljubi se u svog psihijatra Paula (Jérémie Renier), počne živjeti s njim, ali već pri useljavanju otkrije nejasnoće oko njegova identiteta. Ubrzo shvati da Paul ima brata blizanca Louisa (također Jérémie Renier), psihijatra koji je bratov antipod – naspram blagog i punog razumijevanja Paula, brižnog praktikanta misionarskog seksualnog položaja, Louis je grub i arogantan, seksualno nesuzdržan i dominantan. Chloé spram tzv. alfa mužjaka osjeti ono što se naziva animalnom privlačnošću i podaje mu se, no sve je to dio njezine privatne istrage kojom pokušava odgonetni odnos dvojice braće koji međusobno ne komuniciraju, istrage koja je odvodi i do njihove tajne iz prošlosti, ili se tako barem čini. Jer što je stvarnost, a što plod protagonističine pomaknute psihe?
S ‘Dvostrukim ljubavnikom’ Ozon je na dobro poznatom teritoriju romantičarskih (opozicijskih) dvojnika, Doppelgängera, odnosno u filmskom smislu korača stazama kojima su davno prije prošli Hitchcock, De Palma, Cronenberg, a ima tu i podosta Polanskog. Uglavnom, na tlu je na kojem su se ogledali daleko talentiraniji autori od njega. Dok iz njihovih filmova srodnog usmjerenja izviru složenost i slojevitost psihičkih stanja likova i samog filmotvorstva, izuzetna stilizacija i atmosfera, kod Ozona sve je tanko i plošno, nerijetko toliko nevješto napisano i redateljski izvedeno da se opasno približava granici karikaturalnosti kao izrazu diletantizma. Francuski sineast pritom pokušava doslovno oponašati, recimo, De Palmu (podvojeni ekran), valjda se, u kontekstu srodne motivike, nadajući relevantno nadovezati na sponu Hitchcock – De Palma, ali to svojedobno nije pošlo za rukom ni Paulu Verhoevenu (‘Sirove strasti’), pa kako bi njemu koji, kolokvijalno rečeno, istom tom Verhoevenu nije ni do koljena. Ozon pritom ima i dramaturških problema – kao važan uvodi lik neobične susjede viših godina (doima se kao posveta Polanskom), žene koja je, reklo bi se, opsjednuta mačkama (jednu ima i prepariranu u stanu, što je valjda uputnica na ‘Psiho’), no onda na taj lik posve zaboravlja, ostavljajući ga u slijepoj ulici.
Posebna priča su seksualni prizori. Ima ih nemalo, namjera je da budu što je moguće eksplicitniji, no dvoje glavnih glumaca u njima se doimaju nevježama, štoviše, mjestimično su toliko neuvjerljivi da se približavaju parodiji. Dakako, odmah se našlo kritičara koji su krenuli u obranu Ozona i njegova filma tvrdeći da potonji treba shvatiti metatekstualno, kao ironiziranje, satiriziranje, parodiranje (što bi ga trebalo dovesti u vezu sa spomenutim Verhoevenom), no da bi takva teza bila uvjerljiva, autor bi trebao biti daleko darovitiji filmaš čiji bi dosadašnji opus i poetički postupci odašiljali jasne signale o dotičnim namjerama. Upravo suprotno, Ozon je sineast čiji gotovo cjelokupan opus, s izuzetkom nevjerojatnog uzleta s ‘Frantzom’ prije dvije godine, rječito govori kako je riječ tek o samopromocijski vještom mediokritetu.
