>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Etno-horor

Ari Aster, Festival straha (2019.) Film je zastrašujući na puno dubljoj razini od standardnih predstavnika žanra

Ari Aster afirmirao se na svjetskoj filmskoj sceni prošlogodišnjim dugometražnim debijem ‘Naslijeđeno zlo’. To ostvarenje naišlo je na gotovo ultimativnu podršku kritičara, što nije čudno s obzirom na to da je u njemu autor stvorio osebujan svijet djela oslonjen na povezivanje sporijeg ritma i ekspresivnih vizualnih detalja, u službi lakonskog grotesknog pomaka što je navješćivao hororski kontekst priče o neobičnoj obitelji. Nažalost, u završnoj četvrtini Aster je film odveo u smjeru standardnog (fantastičnog) horora s đavlima i njihovim sljedbenicima, pretvorivši ga u čisto žanrovsko djelce lišeno suptilnosti. Takav konačan ishod bio je razočaravajući, ali većim dijelom ‘Naslijeđeno zlo’ ipak je nudilo snažnu sugestiju o svom tvorcu kao autoru s nezanemarivim kreativnim potencijalom. Ta sugestija potvrdila se sljedećim Asterovim ostvarenjem ‘Festival straha’.

Novi autorov film sržnim oblikovanjem – sporim tempom i vizualnom izražajnošću – nadovezuje se na prethodni, kao i odnosom prema hororu: u ‘Festivalu straha’ taj je žanr još uvjetniji nego u ‘Naslijeđenom zlu’, s tom razlikom da u završnici, srećom, neće dobiti priliku buknuti punom snagom na standardan način. ‘Festival straha’ spram ‘Naslijeđenog zla’ na jednoj je razini postavljen potpuno kontrastno – dok je prethodni film sav u tamnim tonovima i većinom se događa noću, novi je gotovo ultimativno ‘dnevan’ i prepun svjetlosti. Naime, Aster je najveći dio radnje smjestio u izoliranu zajednicu u Švedskoj u doba ljetnog solsticija, u vrijeme tzv. bijelih noći, gdje je švedski student, član te zajednice, pozvao svoje američke kolege, među kojima i Dani (Florence Pugh), djevojku traumatiziranu nedavnim samoubojstvom sestre koja je u smrt povukla i njihove roditelje. Tu su i Danin dečko Christian (Jack Reynor) te dvojica njegovih prijatelja, a nezavisno od njih i mladi britanski par. Isprva će svi zajedno uživati u neobičnom narko-tripu, ali vrlo brzo suočit će se s, blago rečeno, vrlo neugodnim stranama običaja egzotične komune.

Priča s jedne strane povlači asocijacije prema kultnom ‘Čovjeku od pruća’ Robina Hardyja, s druge prema ‘Zaselku’ M. Nighta Shyamalana, no Aster cijelo vrijeme lakoćom ostaje svoj. U nekoj vrsti etno-horor podžanra on blista oblikovanjem doista rijetko viđene atmosfere: nadrealno, oniričko, groteskno gradi, rečeno je, na čistom dnevnom svjetlu s puno sunca, čemu velik obol daju nošnje zajedničara, fascinantno bijele s plavim, crvenim, rozim i žutim motivima, s uresima od raznobojnog (poljskog) cvijeća; tu su i zelene livade i šume, sve je ikonografski idilično, a usred te (prirodne) idile događa se perverzija ljudskog uma. Pritom je posebno važna relacija Dani – Christian, oboje čudnih karaktera čija će interakcija postajati sve labavija i otuđenija, a okruženje u kojem se nalaze i njihovo utonuće u nj bit će sve grotesknije, na neki možda način alegorijski označavajući raspad njihova ionako problematična ljubavnog odnosa.

Kao i u ‘Naslijeđenom zlu’, gdje je to potencirao isticanjem neobičnosti lica male glumice Milly Shapiro, Aster ovdje progroteskne detalje povremeno nalazi u izrazima lica glavne glumice Florence Pugh, pa se kritičar nađe u iskušenju da pomisli da mu je to neka vrsta (ne baš simpatičnog) fetiša. Bilo kako bilo, Pugh, dosad najpoznatija po snažnoj naslovnoj roli u ‘Lady Macbeth’ Williama Oldroyda, vrlo je uvjerljiva u središnjoj ulozi, dobro funkcionirajući kao utjelovljenje pomaknute nevinosti koja će se naposljetku korumpirati u poremećenom kontekstu u koji je bačena, iako ni onaj prethodni, ‘regularni’ obiteljski i studentski, zapravo nije bio puno bolji. ‘Festival straha’ zastrašujući je film na bitno dubljoj razini od standardnih horora, lišen potrošenih žanrovskih trikova užas pronalazi u preživjeloj mitološkoj svijesti.

1/1