Iako se od samih kinematografskih početaka film voljelo uspoređivati sa snovima, izvan alternativnih oaza tzv. povijesnih avangardi i undergrounda vrlo se malo nastojalo oko oniričkih slikopisnih potencijala. Američka je ‘službena’ kinematografija, izrazito dominantno utilitaristički orijentirana, bila posebno imuna na takve izazove, iako je vjerojatno najveći filmski onirist u povijesti filma, David Lynch, Amerikanac. No ostao je usamljen u toj orijentaciji kao otok na dalekoj pučini, tek vrlo rijetko netko mu se od njegovih zemljaka pridruži, poput prije koju godinu Harmonyja Korinea sa ‘Spring Breakersima’. Stoga nije čudno da je najnoviji prilog onirizmu u američkoj kinematografiji dala strankinja, Škotkinja Lynne Ramsay, produkcijski poduprta britanskim i francuskim novcem te s ponešto američkih indie priloga.
Ramsay je ugledna autorica, no s tek tri filma u petnaestak godina nije se uspjela probiti u vrh umjetnički ambiciozne svjetske kinematografije, međutim zadnje njezino ostvarenje ‘Iskupljenje u New Yorku’, kako glasi prilično banalan hrvatski distribucijski prijevod daleko poetičnijeg i značenjski znakovitijeg izvornika ‘You Were Never Really Here’ (‘Nikad stvarno nisi bio ovdje’), moglo bi u tom smislu štošta promijeniti. Naime, film je prošle godine u Cannesu dobio nagrade za najbolji scenarij (ex aequo s Lanthimosovim ‘Ubojstvom svetog jelena’) i najboljeg glumca, što je daleko najveći uspjeh u dosadašnjoj karijeri 49-godišnje autorice. I još važnije, riječ je o uratku koji ide u red boljih svjetskih filmova posljednjih desetak godina.
Pričom i likovima temeljen na noveli ili kratkom romanu Jonathana Amesa (adaptaciju potpisuje sama redateljica), ‘Nikad stvarno nisi bio ovdje’ nadahnjujući je primjer oniričkog filma. Zaplet o plaćeniku koji izbavljuje mlađe tinejdžer(ic)e iz ralja prostitucije i narkotika, a u konkretnom filmski tematiziranom slučaju 13-godišnju kći američkog senatora, samo je žanrovsko-dramaturški izgovor za bavljenje onim bitnim – egzistencijalnim mentalnim kaosom jednog osebujnog čovjeka čije se življenje pretvorilo u košmar, loš san u kojem međutim ima i prelijepih trenutaka, koliko god bili morbidno kontekstualizirani. Protagonist Joe (uobičajeno sjajan Joaquin Phoenix), zapušteni i (naizgled barem) oronuli sredovječni usamljenik koji živi zajedno s majkom, otmičare i seksualne (pro)pedofilske predatore ubija čekićem, nezaustavljiv je poput sudbine, a u pozadini njegova beznađa, ako je suditi po filmom rasutim flešbekovima, obiteljska je i ratna trauma. Kažem ako je suditi, jer nema čvrstih uporišta za to da su kratki bljeskovi iz Joeovih tamnih zakutaka svijesti doista komadići stvarno proživljene prošlosti, oni isto tako mogu biti njegovi zamišljaji, snovi, paranoidne halucinacije. Zapravo sve što odvija pred očima gledatelja dovedeno je u pitanje, upravo zbog logike sna kojom je film izgrađen. Pritom sam izvorni naslov daje snažnu sugestiju da je ono čemu gledateljski svjedočimo nestvarno, a njegova poetičnost u skladu je s poetičnošću filmskog prosedea, prošaranošću strukture nizom prizora osebujne ljepote i nježnosti.
‘Nikad stvarno nisi bio ovdje’ sadrži lako prepoznatljive motive iz niza filmova, od Scorseseova i Schraderova ‘Taksista’ odnosno ‘Hardcorea’ preko Bessonova ‘Leona’ do Winding Refnova ‘Vozača’ (s kojim dijeli oniričnu stilizaciju, ali s manjom dozom intenziteta), no svakog trena ostaje potpuno svoj. Iako je godina još mlada, s velikom se sigurnošću može reći da je riječ o ostvarenju koje će krajem prosinca biti u samom vrhu liste najboljih filmova 2018.
