>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Grijesi proizvoljnosti

Frédéric Petitjean, ‘Grijesi prošlosti’ (2019): Scenarij je izrazito slab, a Petitjean nije redateljski iznadprosječno nadaren da bi to oblikovno kompenzirao

Frédéric Petitjean 50-godišnji je francuski sineast koji je svoj dugometražni igrani redateljsko-scenaristički debi ‘Grijesi prošlosti’ smjestio u Ameriku i snimio ga na engleskom, ali u francusko-ukrajinskoj koprodukciji za poprilično skromnu svotu. Zbog toga su američki Stjenjak glumili, vrlo uvjerljivo, Karpati, glumačka ekipa sastojala se od uglavnom nepoznatih imena, što ne mora biti nikakav minus, no činjenica da scenarij nije privukao obilatiju financijsku podršku pokazala se vrlo znakovitom. Naime, scenarij je izrazito slab, a Petitjean nije redateljski iznadprosječno nadaren da bi njegove slabosti oblikovno kompenzirao, čak i uz pomoć tako uglednog direktora fotografije kakav je Thierry Arbogast koji se proslavio snimajući filmove Luca Bessona, među njima i ‘Léona’. Potonji uradak, pišući o ‘Grijesima prošlosti’, nije propustio spomenuti nijedan kritičar, sasvim logično jer je nositelj glavne uloge u oba ostvarenja još jedan kapitalac uz Arbogasta, Jean Reno, koji u oba filma glumi plaćenog ubojicu. No dok je Léona tumačio prije 25 godina, u naponu sredovječne snage, te kao partnericu imao izuzetnu 12-godišnju debitanticu Natalie Portman u ulozi koja je hrabro prizivala Lolitu, ubojicu Henryja iz aktualnog filma glumio je sa 70 godina, vidljivo načet protokom vremena, a partnerica mu je bila prosječna 37-godišnja kanadska glumica Sarah Lind. Međutim, razlika u godinama između njega i njegove partnerice u oba je filma otprilike ista – 33 odnosno 34 godine, tako da se Renoovi likovi i likovi protagonistica nalaze u matematički gledano istom generacijskom jazu, samo sada s velikim pomakom prema kasnijoj dobi, premda je, dakako, u prvom slučaju riječ o odnosu sredovječnog muškarca i djeteta na pragu najranijeg djevojaštva, što je ipak delikatnija interakcija, a u drugom o odnosu dviju odraslih osoba, gotovo starca i žene mlađe sredovječne dobi, što je također intrigantno, iako ne toliko provokativno. Još manje je provokativno kad se zna da je Petitjean iz odnosa dvoje protagonista odstranio i najmanju erotsku notu, svodeći tu relaciju isključivo na labav potencijal zamjenskog oca i kćeri, dok se kod Bessona moglo naslutiti i nešto više.

Dakle, Reno utjelovljuje plaćenika Henryja koji u New Yorku ubija bogatog biznismena i potom odlazi u svoju jezersku brvnaru usred snježne divljine na sjeverozapadu SAD-a. Ta divljina je, kakve li slučajnosti, u blizini biznismenova rodnog mjesta, gdje lokalni šerif (Joe Anderson), hm, malo je čudno, ali tako je, vodi istragu o biznismenovom ubojstvu koje se desilo nekoliko tisuća kilometara istočnije, rekosmo u New Yorku, odakle se kao policajac, prije nego što je postao šerif, preselio, bježeći od nesretne ljubavi. Ispostavi se da ubijeni biznismen ima nasljednika koji živi u tajnosti, a taj nasljednik nije sin, kao što se mislilo, nego kći koja je svladala ubilačku obuku kako bi ubila očeva ubojicu, iako ju je otac veći dio života ignorirao. Praveći se da je slučajna namjernica stradala u divljini, kći se dovuče do Henryja kojem je, ne zna se kako, ušla u trag. Njoj je pak na tragu, ne zna se kako, plaćenik zastupnika naslijeđene korporacije, pa se onda ispostavi da je Henry kćer, misleći da je sin, namjerno namamio sebi…

Uglavnom, scenarij je prilično zapleten i poprilično neuvjerljiv, s vrhuncem u ridikuloznoj završnici i odustajanju od objašnjavajućeg raspleta cijelog komplota, što je valjda trebao biti iskaz autorske hrabrosti, a zapravo je ispao točka na i jedne potpuno proizvoljne fabule. Kad se tome dodaju potencijalno zanimljivi, ali mlako profilirani karakteri i alibi režija koja spas traži u lijepo uslikanim atmosferičnim pejzažima, jasno je da su ‘Grijesi prošlosti’, namjesto obećanja interesantnog žanrovskog filma, ispali gotovo potpunim promašajem.

1/1