>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Hrabrost u raljama zvijeri

Todd Phillips, ‘Joker’ (2019): U raljama zvijeri, tj. u srcu aktualnog Hollywooda, suprotstaviti Scorseseovo nasljeđe onom Lucasa i Spielberga doista je čin kojem već iz čisto načelnih razloga treba zapljeskati

Nije se lako sjetiti kad je neki film izazvao toliku polarizaciju među kritičarima kao ‘Joker’. Nakon neočekivane pobjede u Veneciji, velik dio američkih kritičara ostvarenje Todda Phillipsa proglasilo je šupljim, plitkim i ideološki konfuznim, dok ga je kritičarska manjina branila kao djelo koje u kontekstu filmova o superherojima unosi neviđeni stupanj realizma i društvene kritičnosti. Reći ću odmah – potonja perspektiva daleko mi je bliža, pogotovo kad se sjetim kako ti isti kritičari koji su svojedobno pisali panegirike Nolanovim mediokritetskim filmovima o Batmanu gaze jedan znatno vredniji ostvaraj.

Todd Phillips, režiser, koproducent i koscenarist ‘Jokera’, dosad najpoznatiji po pomaknutoj komedijskoj trilogiji ‘Mamurluk’, u kreiranju filma o postanku najzloglasnijeg Batmanova antagonista glavni je orijentir pronašao u novom Hollywoodu sedamdesetih – u njegovoj eksplicitnoj umjetničkoj ambicioznosti, u realizmu kao jednoj od njegovih glavnih tendencija, u Martinu Scorseseu kao jednom od njegovih najvećih autora, u Robertu De Niru kao jednom od njegovih ikonskih glumaca. Posve neočekivan, možda čak i pomalo šokantan oslonac u kinematografiji koja odavno svojom udarnom bazom smatra adolescente, koju su putem nepovratne infantilizacije poveli izdajnici novog Hollywooda, George Lucas i Steven Spielberg. U raljama zvijeri, tj. u srcu aktualnog Hollywooda, suprotstaviti Scorseseovo nasljeđe (‘Taksist’, ‘Kralj komedije’) onom Lucasa i Spielberga doista je čin kojem već iz čisto načelnih razloga treba zapljeskati, tim prije što ‘Joker’ ne ostaje u izoliranim vodama implicitne kritike utilitarističkog kinematografskog korporativizma, nego zahvaća društvo u cjelini, njegov sunovrat s dolaskom na vlast Reaganove administracije i njezina neoliberalnog koncepta.

Phillipsov film zapravo je drama sa snažnim elementima krimića, a ne akcijska fantazija, uobičajeno žanrovsko određenje superherojskih produkcija, i već na toj temeljnoj razini demonstrira svoju različitost. Oronulost ambijenata, sumorna opća atmosfera, snažan dojam realističnosti, protagonist autsajder i gubitnik s mentalnim poremećajem koji se brine o bolesnoj majci i mašta o ostvarenju sna da postane popularan stand-up komičar i pronađe privlačnu djevojku koja će ga voljeti, no umjesto toga postaje, zajedno s ostalima s donjeg dijela društvene ljestvice, žrtva novog socijalnog sistema što, između ostalog, dokida besplatne medikamente, te istovremeno pojedinačna žrtva pojedinačnih nasilnika, i onih društveno nižih i onih društveno viših, ali i žrtva deluzija najbliže osobe u životu, vlastite roditeljice koja to zapravo nije, čime središnji lik gubi suštinski identitetski oslonac – sve to čini svijet djela u kojem je posve logično i uvjerljivo izrastanje (anti)junaka u nihilističkog anarhoindividualca koji će na nasilje uzvratiti nasiljem, ne smjerajući uspostavi ikakvog (totalitarnog) sistema. Joker u nastajanju može do neke mjere podsjetiti na (anti)junaka Süskindova ‘Parfema’ s jedne strane, s druge na Langova dr. Mabusea, dvojicu likova koje se aluzivno povezivalo s Hitlerom, iako su svojom esencijalnom izopćenošću i odsustvom težnje za izgradnjom (makro)sistema, baš kao i Joker, bili suprotnost nacističkom vođi.

Uobličenje Jokera u fascinantnoj psiho-tjelesnoj inkarnaciji Joaquina Phoenixa kao krhke, lomljive i na osobit, u konačnici uznemirujući način nevine osobe, sol je filma koji sadrži i nekoliko antologijskih prizora, na prvom mjestu Jokerov osebujni trans-ples u bijelim gaćama. Pritom nije sve sjajno – Phillips u znatnom dijelu filma ne uspijeva održati visok ritam koji si je zadao, međutim kad se podvuče crta, ‘Joker’ svojom osebujnošću u danom kontekstu i s rijetko kad slabijom konkurencijom lako ulazi u kvalitativni vrh ovogodišnje kinoponude.

1/1