Devedesetih se u RH dogodila privatizacija najvećeg zagrebačkog i hrvatskog filmsko-prikazivačkog poduzeća Kinematografi. Tadašnji direktor, inače član HDZ-a, tu je privatizaciju proveo ne ponudivši radnicima i bivšim zaposlenicima otkup dionica, a nadzornom odboru poduzeća slagao je da su ih isti odbili kupiti. I tako je kriminalna privatizacija provedena, prevareni su podnijeli tužbe koje nikad ničim nisu rezultirale, a nakon izbora 2000. nova SDP-ova vlast takvu je privatizaciju potvrdila, pokazujući da svi oni ipak jesu isti. A što se desilo sa zagrebačkim kinima, poznato je svima. Novi (strani) vlasnik kupio je Kinematografe samo zato da bi se dokopao nekretnina na prestižnim gradskim lokacijama te ih što skuplje prodao. Danas samo dva od tih kina rade kao kina, Tuškanac i Europa, koje je Grad Zagreb otkupio, pri čemu je sudbina potonjeg iznova neizvjesna.
Godinama kasnije i u Srbiji je izvedena sumnjiva privatizacija najvećeg tamošnjeg kino prikazivača, Beograd filma, pa su tako kina dospjela u ruke privatnika koji je krenuo u njihovu prodaju za veliki novac. Ponovio se, s ponekom razlikom, hrvatski scenarij, ali sedam godina nakon privatizacije, 2014., skupina mladih filmofila i aktivista odlučila je zauzeti jedno od kina osuđenih na propast. Bila je riječ o kinu Zvezda, a proces njegova zauzimanja i pokušaja vraćanja u funkciju, zajedno sa svim prijeporima među raznim strujama ‘bioskopskih okupatora’ te na kraju razočaravajući kraj akcije, zabilježen je u dugometražnom dokumentarnom filmu debitantice Senke Domanović ‘Okupirani bioskop’, prikazanom na ovogodišnjem Subversive Film Festivalu.
‘Okupirani bioskop’ podijeljen je u četiri poglavlja, kroz koja se kronološki prate zbivanja: ‘Vrijeme za akciju’, ‘Vrijeme za viziju’, ‘Podjela’ i ‘Gdje je revolucija?’. Senka Domanović je dešavanja pratila od početka i u kontinuitetu, pri čemu samo zauzimanje kina nije bila neka dramatična akcija kao što bi se možda moglo pretpostaviti, a najveći dio materijala otpada na diskusije i sukobe oko toga tko bi i što trebao raditi u vezi s budućnošću kina. S jedne strane bili su predstavnici aktivističke organizacije Ministarstvo prostora, čija je tendencija bila staviti kino u što širu društveno-aktivističku funkciju, s druge studenti filma koji težili prije svega tome da kino ostane kino i prikazuje umjetnički relevantne naslove i studentske radove. No u igri su bili i tzv. nezavisni strijelci, a poneko je vodio računa i o bivšim radnicima Beograd filma, pa je tako jedan od istaknutijih likova u filmu nekadašnja radnica poduzeća. Uglavnom, ‘kino okupatori’ pokazali su se nedoraslima vlastitim ambicijama, štoviše, većina je te ambicije brzo izgubila suočena sa zahtjevnom realnošću. Bilo je cool biti u središtu pažnje kad su im u posjet dolazili Aleksis Cipras i Alain Badiou, ali kroz samo nekoliko mjeseci entuzijazam se iscrpio i sve je ponovo skliznulo u sivilo, iz otpora kojem je akcija i niknula. Zanimljivo je da je ‘Okupirani bioskop’, za razliku od dinamične ‘Blokade’ Igora Bezinovića, hrvatske dugometražne dokumentarne kronike jedne mladalačke pobune, studentske blokade zagrebačkog Filozofskog fakulteta, djelo znatno smirenijeg ritma i neke nerijetko melankolične intonacije iz koje kao da se fatalistički sluti tužan kraj. Filmu vjerojatno nedostaju snažniji likovi, ali autorica ih očito nije uspjela pronaći, no s druge strane ritam njezina uratka prilično je profinjen, a atmosfera vjerodostojno prenesena. Nije riječ o ostvarenju koje obara s nogu, možda ni o onom koje sugestivnije dotiče većinu svojih gledatelja, ali svakako jest o filmu koji je kompetentno napravljen te prilično jasno pokazuje da revolucija nije stvar hira i toga koliko će se nekom dati igrati neku na početku uzbudljivu igru.
