>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Kreativnost unutar žanra

S. Craig Zahler, ‘Dva lica zakona’ (2018): Zahlerova krimi-drama jedan je od dojmljivijih žanrovskih radova koje smo vidjeli zadnjih godina

Američkom žanrovskom mainstream kinematografijom odavno dominiraju rutina, mediokritetstvo, teror utilitarizma. Ipak, s vremena na vrijeme pojavi se poneko zanimljivo autorsko ime koje podsjeti na dane kad zadovoljenje komercijalnih kriterija nije nužno bilo u sukobu s kreativnom ambicioznošću, odnosno kad je potonje čak bilo u prvom planu. Kroz zadnjih pet godina kao jedno takvo interesantno ime predstavio se S. Craig Zahler, intrigantnim uradcima ‘Ratna sjekira’, u kojem je povezao vestern i horor, te zatvorskom krimi-dramom ‘Obračun u ćeliji 99’. Oba su karakterizirali narativna složenost, dijaloška razigranost i brutalno nasilje, a isto vrijedi za Zahlerov zadnji film ‘Dva lica zakona’. Riječ je o krimi-drami u kojoj, jako pojednostavljeno prepričano, dvojica sitnih kriminalaca crnaca postaju pomagači nemilosrdnom triju ubilačkih pljačkaša predvođenih svojevrsnim mastermindom Nijemcem, dok se s druge strane dvojica bijelih policajaca suspendiranih zbog pretjerane, rasistički motivirane primjene sile, pokušavaju domoći plijena koji su oni prvi stekli pljačkajući banku.

Zahler, inače nagrađivani (žanrovski) romanopisac i rock-skladatelj, obrađuje temu na način koji je mnoge podsjetio na Elmorea Leonarda i Quentina Tarantina. Veliku pozornost posvećuje profiliranju karaktera, ponajprije kroz dijaloge, likovi mu imaju stanoviti psihički pomak koji često zadobiva humoran ton, narativno je podroban, ali na užem filmskostilskom planu jako se razlikuje od Tarantina. Dok je potonji često sklon stilskom senzacionalizmu, Zahler je znatno prigušeniji, njegova kamera je najčešće mirna, kadrovi su obično duljeg trajanja, ritam je (znatno) sporiji. Zapravo, nekom generalnom atmosferom, ‘Dva lica zakona’, kad je riječ o Tarantinovu opusu, najbliža su najsmirenijem njegovu filmu, ‘Jackie Brown’. Zahlerova veza s Tarantinom ogleda se i u sklonosti sabotiranju narativne stabilnosti, odnosno snažnom iskoraku iz sfere očekivanog. Tako on u jednom trenutku u radnju snažno uvodi lik bankarice koja se s kratkotrajnog rodiljnog dopusta vraća na posao, neposredno prije upada pljačkaša. No ono što se činilo da će biti nova fabularna linija, naglo se prekida, biva svedeno na ekskurs, a za kratku minutažu koju je dobio, relativno bogato karakteriziran lik bankarice zamijenit će lik njezine kolegice koji ne uspijeva doprijeti do nekog snažnijeg profiliranja. Ovaj narativni postupak lako je mogao završiti kao ishitrena ekscentričnost, međutim u Zahlerovoj izvedbi postao je optimalan.

‘Dva lica zakona’ kao bitan motiv donose kritiku političke korektnosti, za koju se nekima učinilo da odvodi film u desničarskom smjeru pronalazeći opravdanje za rasizam. Ništa pogrešnije od toga – najinteligentnijim karakterom na kraju se pokaže crnac koji uz to, u svijetu likova izrazito ambivalentna morala, ni moralno nije inferioran svojim bijelim ‘suparnicima’. Ono što Zahleru zapravo treba prigovoriti jest pretjerana eksplicitnost u par dijaloga, dovedena preko ruba didaktičnosti baš što se tiče objašnjavanja logike funkcioniranja političke korektnosti. S druge strane, među onim što mu treba priznati jest jako dobar casting i davanje mogućnosti Melu Gibsonu da – nakon duljeg razdoblja u kojem je upravo zbog nečeg nalik rasističkim ispadima bio persona non grata – dobije odličnu ulogu kao stvorenu za njega. Dojam je, naime, da u roli policajca Ridgemana ima mnogo sastojaka koje je Gibson mogao doživjeti autobiografskima ili, drugačije rečeno, da u nemaloj mjeri, sa zadovoljstvom, igra sama sebe. Jako je dobar i kod nas malo znani Tory Kittles u ulozi crnačkog kriminalca iz (ekonomske) nužde koji na kraju ostvari svoj san i prevede obitelj iz niske u visoku klasu, a film u cjelini doseže do jednog od dojmljivijih žanrovskih radova koje smo vidjeli zadnjih godina.

1/1