Nevjerojatan hype stvoren je oko filma ‘Baby Driver’ britanskog režisera i scenarista Edgara Wrighta, u nas ne previše znanog, vani cijenjenog humorista najpoznatijeg po filmskoj trilogiji ‘Shaun of Dead’, ‘Hot Fuzz’ i ‘The World’s End’, u kojoj je parodirao određene žanrove odnosno podžanrove. ‘Baby Driver’, u nas ne baš sretno preveden kao ‘Vozač’, šesti mu je dugometražni projekt i prvi koji je imao silan odjek. Riječ je o humornom akcijskom krimiću prepunom referenci u rasponu od Waltera Hilla do Quentina Tarantina, u čijem je narativnom središtu briljantni mladi vozač zvan Baby (Ansel Elgort), koji radi za kriminalnog masterminda Doca (Kevin Spacey) i s njegovim pljačkaškim ekipama. Mladac je u osnovi nevin i htio bi se izvući iz nevolje, posebno nakon što upozna mladu i slatku konobaricu Deboru (Lily James), ali Doc ga nije sklon izgubiti. Stoga mora u još jednu pljačku s ekipom koju čine kriminalni par Buddy (John Hamm) i Darling (Eiza González) te vječno nepovjerljivi Bats (Jamie Foxx).
Što kritika cijeni u ‘Baby Driveru’? Element mjuzikla, u smislu fluidnog nizanja raznoraznih pjesama koje protagonist sluša tokom vožnji, ali i njegovih ritmičkih pokreta u otvarajućoj sekvenci filma gdje su slika/pokret i zvuk umješno povezani, pri čemu je dobar dio zbivanja iznesen u jednom kadru. Također se tvrdi da su akcijske scene izvanredne, a i respektira se parafraziranje niza filmova i autora. Uz to se tvrdi da je cijeli film odlično režiran. No zapravo istina je sasvim drugačija, barem iz perspektive potpisnika ovih redaka.
Wright poseže za tipičnim i odavno istrošenim postmodernističkim konceptom tretiranja filma kao artefakta koji se iscrpljuje u meta/intertekstualnosti, pri čemu bi stereotipnost radnje i motivacije, jednodimenzionalnost likova i njihovo klišeizirano postavljanje trebalo shvatiti kao dio metatekstualne igre. U stvarnosti, riječ je o jalovom alibiju za činjenicu da je autor bio previše lijen ili nedarovit da bi raspisao likove i situacije. No ne samo da likovi kao karakteri ne postoje, ne samo da je priča posve nemaštovita nakupina žanrovskih klišea bez ikakve prilike za rast i razvoj u bilo kojem smjeru, nego je film i mlitavo režiran. Drugim riječima, ne nudi se bravurozno vizualno-ritmičko oblikovanje koje bi kompenziralo sadržajne probleme, a ne nudi se jer je Wright daleko manje darovit režiser (a i scenarist) od svojih mogućih uzora ili barem orijentira – prvenstveno Hilla i Tarantina, ali i Stevena Soderbergha iz zabavljačkog dijela opusa i Guya Ritchieja iz najboljih godina. Likovi, priča, motivacija, sve to može biti savršeno nevažno ako je koncept tako postavljen, ali koncept onda mora biti sjajno izveden. Puno se pričalo o početnoj sekvenci kao izrazu redateljske bravuroznosti (optimalno podudaranje slike/pokreta i zvuka, jedan kadar), međutim kad se čovjek sjeti redateljskih bravura Tarantina, ili Georgea Millera u zadnjem ‘Mad Maxu’, kad se sjeti larpurlartističkog dizajnerskog remek-djela (tada još) braće Wachowski ‘Speed Racer’, na kraju krajeva kad se sjeti većeg dijela Chazelleovog ‘La La Landa’, kad je već, kažu, o nekoj vrsti mjuzikla riječ, onda doista nije jasno koga može fascinirati Wrightovo umijeće u početnoj sekvenci, a pogotovo što nekoga može dojmiti u kasnijem tijeku njegova ultrajednodimenzionalnog i klišeiziranog filma. Akcijske scene (automobilskih jurnjava) druga su liga za nekadašnje holivudske standarde, dizajn je bezličan, ritam usprkos svoj nabrijanosti mlak. Za većinu glumaca nije bilo nikakvog prostora, a ono malo što je dobio najbolje je iskoristio Jamie Foxx pa je zbog toga kažnjen najbržim ispadanjem iz filma. Uglavnom, nepotrebno je više trošiti riječi na ovo bezvrijedno razvikano djelce.
