>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Ljubav s ubojicom

Joe Berlinger: ‘Krajnje izopačen, nepojmljivo zao i opak’ (2019.): Redatelj znatan dio filma prati Bundyja iz perspektive osobe koja ne zna da joj je dečko počinitelj zločina

Trideset godina prošlo je od pogubljenja najpoznatijeg američkog serijskog ubojice Teda Bundyja, koji je sedamdesetih godina prošlog stoljeća ubio najmanje trideset djevojaka širom Sjedinjenih Država. Tim povodom istaknuti je dokumentarist, oscarovac Joe Berlinger, sklon bavljenju temom zločina i zločinaca, prvo realizirao četverosatni TV dokumentarac ‘Razgovori s ubojicom: Vrpce Teda Bundyja’, a potom i igrani film ‘Krajnje izopačen, nepojmljivo zao i opak’. Neobičan naslov, koji može zazvučati senzacionalističko eksploatacijski, zapravo je citat suca koji je, nakon što je porota Bundyja proglasila krivim zbog silovanja i ubojstva dviju studentica te pokušaja ubojstva još triju, tog nekonvencionalnog zločinca tako nazvao i osudio ga na smrt. Naime, Bundyjeva pojavnost i površinski mentalni sloj bili su u suprotnosti s raširenim predodžbama o takovrsnim zločincima kao očiglednim psihopatima uznemirujućeg izgleda i ponašanja – posve oprečno, Bundy je izgledao ‘pristojno’, mnoge žene (i muškarci) opisivali su ga privlačnim, bio je rječit, ‘šarmantan’, inteligentan, i njegovo uporno negiranje krivice (u potpunosti ju je priznao tek dan prije pogubljenja, deset godina nakon svršetka suđenja) mnoge je ostavljalo u dvojbi je li on doista poremećeni silovatelj i ubojica. Jedna od onih koja se teško suočavala s njegovom krivicom bila je Elizabeth Kendall, višegodišnja Bundyjeva djevojka, na čijoj je memoarskoj knjizi ‘Fantomski princ: Moj život s Tedom Bundyjem’ Berlingerov film zasnovan.

‘Krajnje izopačen, nepojmljivo zao i opak’ ima neuobičajen pristup tematiziranju serijskog ubojice. Naime, ne prikazuje nijedan jedini Bundyjev zločin, što znači da je u potpunosti preskočena jedna od, htjeli-ne htjeli, najatraktivnijih sastavnica te vrste filmova. No takav postupak sukladan je činjenici da Berlinger znatan dio filma prati Bundyja iz Kendalline perspektive, iz perspektive osobe koja ne zna da joj je dečko počinitelj zločina o kojima bruje televizija i novine, i usprkos sumnji koje joj se s vremenom javljaju (jednom do te mjere da ga je telefonski prijavila policiji kao sumnjivca jer je nalikovao fotorobotu osumnjičenika i vozio istu marku automobila), želi vjerovati da je nevin.

Kao što su mnogi kritičari s pravom primijetili, nije jasno zašto Berlinger u potpunosti ne sagledava Bundyja iz očišta njegove djevojke nego tu koncepciju razbija tzv. objektivnom odnosno neutralnom perspektivom, s obzirom na to da takav pogled ostaje na površini Bundyjeve osobe i prati ga u ne naročito uzbudljivim sudskim i zatvorskim scenama. Umjesto da inzistira na Kendallinu očištu i sustavno i suptilno prati njezine postepene mijene u percepciji i doživljaju Bundyja, te na taj način snažno suoči gledatelje sa strašnom traumom rušenja slike ljubavne idile, a ujedno da i određen uvid u dio patološke psihe, psihe s jedne strane radikalno lišene empatije, a s druge možda ipak sposobne za ljubav (Bundy je u jednom intervjuu izjavio da je strašno volio Kendall iako nisu imali zajedničke interese), Berlinger otprilike pola filma troši na objektivne činjenice Bundyjevih policijskih privođenja, suđenja, bjegova, medijskog cirkusa koji se oko njega stvarao i u kojem je zdušno sudjelovao, a koje ni oblikovno, ni sadržajno, ni psihološki nisu na razini bitno višoj od rutinskog televizijskog filma, uključujući i odnos zločinca s novom ljubavnom partnericom s kojom se kao optuženik i vjenčao. Ipak, sloj koji se bavi ljubavnim gubitkom, snagom sjećanja na rane i sretne dane ljubavi, pa makar to bila i ljubav sa serijskim ubojicom, dovoljno je dojmljiv da ovom ostvarenju osigura korektnu ocjenu, jer uspijeva pogoditi neke bitne emocionalne točke nešto suštinski govoreći o prirodi ljubavi.

1/1