>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Ljubav u doba deložacija

Dario Pleić, ‘Dom’ (2018): Modernistički strukturiran film o obitelji koja zbog bankarsko-pravosudnih makinacija ostaje bez stana

Film ‘Dom’ trebao je otvoriti Pulski festival 2017. godine, no kako je riječ o nezavisnoj produkciji, autor i producent Dario Pleić uslijed nedostatka sredstava nije na vrijeme dovršio postprodukciju. Godinu kasnije film je ipak premijerno prikazan na Puli, gdje ga je žiri u potpunosti ignorirao, baš kao svojedobno i Pleićev samostalni dugometražni prvijenac, trilersku krimi-dramu ‘Nije sve u lovi’ (2013). Mlaka reakcija na taj solidni uradak možda i nije iznenađujuća jer središnji domaći filmski festival ne preferira žanrovski orijentirane produkcije, ali odbacivanje novog Pleićevog filma, s obzirom na njegovu art usmjerenost i izrazitu solidnost izvedbe, prilično je čudna.

‘Dom’ u središte zbivanja postavlja tročlanu obitelj koju čine bračni par mlađih srednjih godina (Judita Franković, Mislav Čavajda) i njihova beba, obitelj koja se nalazi pred deložacijom iz vlastita stana bez kojeg ostaje zbog bankarsko-pravosudnih makinacija. Pleić tu situaciju ne razrađuje u očekivanu realističko-dokumentaristički oblikovanu priču s direktnim društveno-kritičkim angažmanom, nego odabire izrazito estetizirani prosede snažnog vizualnostilskog iskaza i nelinearne naracije, pri čemu ga manje zanima standardnije psihološko profiliranje likova od slikanja njihova stanja. Miješanje vremenskih razina i davanje prednosti ekspresiji naspram elaboracije rezultira u znatnoj mjeri skicoznim narativom u kojem se niti međusobnih odnosa nikad do kraja ne povežu i razjasne, no u ovom kontekstu to nije mana nego logična posljedica modernistički mišljenog strukturiranja. Na modernističko nasljeđe oslanjaju se i vizualnostilska ekspresivnost i konzistentnost temeljene na kontrastiranju bijelih i crnih, odnosno tamnih (ponekad dojmljivo plavih) površina te na monokromatici u minimalističkom ambijentu, a jedan od najpamtljivijih kadrova je onaj krupnog plana junakinje u kojem se, kako je zamijetila kritičarka Andrijana Kos Lajtman, njezino lice, uslijed izrazitog crno-bijelog kontrasta lijeve mu i desne strane, doima gotovo poput maske, s uočavanjem tek onih njegovih dijelova koji su ključni nositelji značenja – očiju i usta. Direktor fotografije Igor Zelić, debitant u dugom metru, najzaslužniji je za dojmljivu realizaciju autorove stilske koncepcije, baš kao što su svoj bitan doprinos na glazbeno-stilskom polu dala braća Sinkauz, ali i izbor pjesama iz impresivnog kataloga Indexa.

Kako je ‘Dom’ i svojevrsna studija intimnog odnosa dvoje ljudi, čiji problemi nisu posljedica samo izvanjskih društvenih učinaka nego ih međusobno otuđuje i nepostojanost u bračno-obiteljskom i erotskom zajedništvu muškog dijela para, glumačka međuigra od velike je važnosti. Judita Franković u prvom je planu, dobiva veći dio prostora i dobro ga koristi, dok je Mislav Čavajda funkcionalno podupire, a njihove zajedničke seksualne scene među uvjerljivijima su u našem filmu zadnjih podosta godina. Pritom je uloga Judite Franković dosta ranjiva jer riječ je o znatnom psihofizičkom ogoljivanju kakvom se domaće glumice tog ranga afirmiranosti rijetko prepuštaju (‘Dom’ sadrži i prizore iz stvarne plesne predstave u kojoj je Franković nastupala, pa se poigrava i mogućnošću autobiografizma), pogotovo ne u nezavisnim filmovima sa skromnim honorarima. Pulskom žiriju to nije bilo dovoljno te je Zlatnu arenu za glavnu žensku ulogu dodijelio drugoj glumici za de facto epizodnu rolu, ali ostajanje izvan fokusa interesa mainstreamaških žirija nije neobično za tvorce i učesnike autsajderskih filmova. U svakom slučaju, Dario Pleić može biti zadovoljan – film kakav je on ostvario u nezavidnim produkcijskim uvjetima, premda oni nikad nisu presudni, uvijek zaslužuje podršku.

1/1