Početkom devedesetih otkriveno je da je 80-i-nešto-godišnja Melita Norwood, bivša državna službenica, u doba Drugog svjetskog rata i tokom pedesetih Sovjetima dostavljala tajne podatke o britanskom, odnosno britansko-kanadskom programu kreiranja atomske bombe. Norwood nije suđeno zbog visoke životne dobi, a sama je izjavila kako njezini motivi nisu bili financijski nego humanistički – željela je da se stvori ravnoteža moći između velikih sila i još više, da se ne uruši sustav socijalne skrbi, zdravstva i obrazovanja koji je stvorila poslijeratna laburistička vlada, ono što će postati poznato kao država blagostanja, a što se vjerojatno ne bi dogodilo bez moćnog komunističkog takmaca čija je prijetnja motivirala kapitalistički zapad na drastično poboljšanje standarda radničke klase. Na tim istinitim događajima Jennie Rooney temeljila je svoj fiktivni roman ‘Crvena Joan’, čiju filmsku adaptaciju potpisuje Trevor Nunn, ugledni kazališni redatelj i umjetnički direktor prestižnih teatara, zanimljiv po izjavi da u Shakespeareu ima daleko više životne mudrosti nego u Bibliji i ostalim religijskim knjigama. Nunn je u sferi pokretnih slika uglavnom bio aktivan na televiziji, u karijeri koja traje desetljećima ‘Crvena Joan’ tek mu je četvrti kinofilm.
Kompozicijski, priča je izložena kombiniranjem zbivanja iz sadašnjosti (sadašnje vrijeme filma je 2000.), kad pripadnici tajne službe privedu umirovljenicu Joan Stanley, utjelovljuje ju Judi Dench, pod optužbom za špijunažu u korist Sovjetskog Saveza četrdesetih i pedesetih godina, te onih iz prošlosti, koji su dani kao Joanine retrospekcije potaknute pitanjima istražitelja, gdje mladu Joan glumi Sophie Cookson. Joan je u to vrijeme pomalo povučena studentica fizike koja preko poznanstva s flamboajantnom Sonjom Galich (Tereza Srbová) ulazi u krug mladih socijalista i komunista, među kojima se ističe Sonjin bratić Leo (Tom Hughes), vatreni govornik na skupovima podrške republikanskim snagama u Španjolskom građanskom ratu. Joan se zaljubi u Lea koji joj često tepa da je njegova ‘mala drugarica’, a kad biva angažirana kao tajnica-asistentica znanstvenika Maxa Davisa (Stephen Campbell Moore) na tajnom projektu izrade atomske bombe, Leo se ne ustručava tražiti od nje da mu preda strogo čuvane podatke kako bi ih proslijedio Sovjetima i omogućio im da sami naprave razorno oružje.
Film s jedne strane prati Joanin emocionalni angažman i stanja, turbulencije u vezi s Leom te kasnije zaljubljivanje u Maxa koji je ne može oženiti jer mu supruga ne želi dati razvod, s druge problematizira ideo-političku situaciju i moralne dileme u vezi atomske bombe, špijunaže, patriotizma, humanizma i slično. Obje te razine date su dosta površno, bez udubljivanja, elaboracije, zapravo ostaju unutar okvira onog što je režiser Nunn radio većim dijelom slikopisnog segmenta svoje karijere – neambicioznog televizijskog djela koje je zapravo zalutalo u kina. To međutim ne znači da je ‘Crvena Joan’ slab film: profesionalni standardi britanske kinematografije suviše su visoki da rekonstrukcija razdoblja s pripadajućim dizajnom ne bi bila uvjerljiva, britanski su glumci tradicionalno pouzdani (iako je najpamtljiviju ulogu dala Čehinja Tereza Srbová, koja je, doduše, glumačku karijeru počela u Velikoj Britaniji), a ritam uglavnom dobar, iako pred kraj polako počinje malaksati. Idejno, dojam je da je autorima najvažnije bilo poručiti kako Joan nije izdala svoju zemlju, odnosno da je patriotizam, premda po klasiku upravo engleske (i irske) književnosti Swiftu ‘posljednje utočište hulja’, i dalje nedodirljiva vrijednost koja se, istina, može dovesti u kontekste drugačije od uobičajenih, ali se ne može zanijekati.
