>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Masakr u kontinuitetu

Erik Poppe, ‘Utøya – 22. srpnja’ (One Take Film Festival): Autorska odluka bila je da 72 minute, koliko je Breivikov napad trajao, filmski budu zabilježene u ultimativnom kontinuitetu

Deveto izdanje bienalnog One Take Film Festivala posvećenog filmovima u jednom kadru donijelo je među ostalim kratku retrospektivu međunarodno umjereno poznatog norveškog sineasta Erika Poppea, ponajprije zbog autorova recentnog uratka ‘Utøya – 22. srpnja’ koji je gotovo u cijelosti snimljen u jednom kadru. Tim ostvarenjem, premijerno prikazanim na Berlinaleu, Festival je zatvoren, može se reći dojmljivo, jer je doista riječ o nesvakidašnjem postignuću. Naime, film se bavi masakrom nad pomlatkom norveške Radničke stranke koji je naslovnog 22. srpnja 2011. na otočiću Utøyi, gdje su mladi kampirali, počinio desničarski radikal Anders Breivik, a autorska odluka bila je da se zbivanja uoči i za vrijeme napada snime u jednom jedinom kadru, odnosno da 72 minute koliko je napad trajao filmski budu zabilježene u realnom vremenu i ultimativnom kontinuitetu (film nije u cijelosti u jednom kadru jer se otvara autentičnim dokumentarnim snimkama bombaškog napada na sjedište norveške vlade u Oslu, koji je također, nešto ranije istog dana, poduzeo Breivik).

Takav hiperrealizam u službi je pokušaja maksimalno vjernog dočaravanja perspektive i stanja žrtava za vrijeme smrtonosnog pohoda, odnosno dovođenja gledatelja u poziciju maksimalne prožetosti situacijom u kojoj su se žrtve nalazile, osjećajima straha, panike, bespomoćnosti i bezizlaznosti. Vjerojatno da bi identifikacija bila snažnija, Poppe i njegovi scenaristi Siv Rajendram Eliassen i Anna Bache-Wiig odlučili su pratiti jedan lik od početka do kraja (nasuprot recimo mogućnosti štafetnog izmjenjivanja likova, prilično česte u one take filmovima), i izabrali da to bude empatična i solidarna Kaja (Andrea Berntzen), fiktivno konstruiran lik (kao i svi ostali u filmu, iako scenarij jest temeljen na svjedočenjima preživjelih) koji pokušava ne samo sačuvati vlastiti život nego i pronaći mlađu sestru s kojom se prethodno posvađala, a tražeći nju pomaže onima u nevolji koje usput sretne. Za beskompromisno ultrarealističko-dokumentarističko-naturalistički pristup bilo bi vjerojatno logičnije distancirano slijediti niz emocionalno neutralnih likova ili takovrsnog pojedinca/pojedinku, a namjera da se gledateljima olakša komunikacija s ne samo izvedbeno nego i recepcijski zahtjevnom koncepcijom, radi čega se vjerojatno ponajprije posegnulo za protagonisticom dotičnih karakteristika, očita je i u nekim narativno-dramaturškim rješenjima. Emocionalno vrlo obilježena scena Kajina pružanja pomoći teško ranjenoj djevojci kojoj je žao što se posvađala s majkom koja je sada zove na mobitel i koja je nikad više neće čuti živu nešto je što bismo prije očekivali u holivudskom filmu. Slično vrijedi i za scenu neobaveznog, a opet punog nade razgovora o budućnosti te zbijanja šale i pjevanja radi olakšavanja neizdržive napetosti i tjeskobe. I potrebi za nekom vrstom završnog obrata moglo bi se prigovoriti da se ne uklapa najskladnije u ultrarealistički prosede. Postoji i problem u tehničkoj izvedbi – na primjer u jednom trenutku protagonistica pobjegne predaleko od kamere pa mora zastati da bi je kamerman trkom sustigao, što je remetilački metamoment u koncepciji koja si takve ‘ispade’ ne bi smjela dopustiti.

No ono temeljno što si je autorska ekipa zadala – kreiranje visoko uvjerljivog dojma prisustvovanja ultratraumatičnoj stvarnosti, a da se pritom ne prikaže (gotovo) nijedno ubojstvo i da se sam ubojica tek dva put nazre u daljini te da o njegovim zlodjelima gotovo isključivo svjedoče zvuci hitaca, izbor da se užas dočarava, kako se to voli reći, psihološki, a ne grafički, što uostalom odgovara iskustvu većine žrtava – to je ostvareno dosljedno i dojmljivo. Stoga ‘Utøya – 22. srpnja’, usprkos prigovorima, zaslužuje respekt.

1/1