Nepunih pet godina nakon što je dobio Europsku filmsku nagradu (tzv. evropskog Oscara) za kratki igrani film "Piknik", 35-godišnji Jure Pavlović polučio je dugometražni igrani debi "Mater", opravdavši povjerenje u svoj talent koje je dobio od strane kritike, HAVC-a i inozemnih produkcijskih partnera. Pavlović je pažnju stručne filmske javnosti skrenuo na sebe 2012. kratkim igranim ostvarenjem "Kišobran", koje je Maji Posavec donijelo nagradu za najbolju glumicu na Danima hrvatskog filma, a potom je 2015. otišao nekoliko velikih koraka dalje te sljedećim kratkim igranim filmom "Piknik", snimljenim u Bosni i Hercegovini i s tamošnjim glumcima, ali u hrvatskoj produkciji, osvojio spomenutu Europsku filmsku nagradu.

Dugometražni prvijenac "Mater" svojevrsni je spoj tih dvaju radova – od "Kišobrana" preuzeo je stilsku koncepciju, a od "Piknika" tematski interes. Naime, "Kišobran" se u potpunosti sastojao od krupnih planova protagonistice, dok je lik njezina ljubavnog interesa sustavno ostajao u neoštrom drugom planu ili izvan kadra; "Piknik" se pak bavio temom zahtjevnog odnosa oca i sina. "Mater" je umjesto oca i sina u tematsko središte postavila vrlo zahtjevnu interakciju majke i kćeri, ali osnova je ista, kao što je i stilska koncepcija temeljno ista kao u "Kišobranu" – protagonistica je od početka do kraja u oštrom prvom (krupnom) planu, dok su ostali likovi u neoštrom drugom ili trećem, odnosno pri rubovima slike ili izvan nje, prisutni samo glasom. U vezi s "Materom" na pamet pada još jedan Pavlovićev kratkiš, "Bacila je sve niz rijeku" iz 2010., nazvan prema istoimenoj znamenitoj pjesmi Indexa, jer "Mater" je ispunjena tzv. dijegetskom glazbom u vidu pjesama jugoslavenske zabavne glazbe u rasponu od kasnih 1950-ih do otprilike 1980-ih, sugerirajući radničko-građanski, provincijsko urbani milje zbivanja; taj milje, inače prostorno smješten u dolinu Neretve (film je sniman u Metkoviću, a likovi spominju, među ostalim, i Ploče), vizualno nije najlakše razabrati upravo zbog koncepcije ultimativnih bližih i krupnih planova (a po fragmentima razabirivog prostora mogao bi biti i ruralan), pa je sugeriranje socijalno-prostornog identiteta, ali i individualnog senzibiliteta, putem pjevanih pjesama dobro rješenje. Također, nije naodmet spomenuti ni poetičku razliku između "Kišobrana" i "Piknika" – prvi film oslanjao se na "lelujavu romantiku", drugi na čvrsti realizam, ali ni on nije bježao od emocija koje su Pavloviću očito vrlo važne. "Mater" je u tom smislu puno bliža "Pikniku" jer joj je socijalni i psihološki realizam na prvom mjestu, a uz to je emotivno vrlo opora, no u završnici na neki način i katarzična, kad prvi i jedini put u prvi (oštri) plan dovodi majku koja, na svom biološkom kraju, na licu napokon pokaže znakove zadovoljstva, štoviše, gotovo nekog blaženstva. Vjerojatno je to posljedica spoznaje da je i njezina kći – stigla iz Njemačke prvi put nakon deset godina da bi bolesnu majku, koja to ne želi, smjestila u starački dom – sada majka s vlastitom obitelji, pri čemu završni kadar, jedini u filmu lišen kćerine fizičke prisutnosti i sastavljen od bližeg plana materina lica i ruku unuke u pozadini, unuke koja baku prvi put vidi, barem uživo, simbolično zaokružuje film.

Imponira kako je Jure Pavlović jedan već podosta potrošen postupak (kamera "zalijepljena" za lice i naličje protagonista) osvježio lucidno koristeći dinamiku oštrog i neoštrog, središnjeg i rubnog, individualnog i kolektivnog, psihološkog i socijalnog, polučujući ostvarenje u kojem ne blistaju samo središnje glumice Daria Lorenci i Neva Rošić nego i niz rubnih i "zamagljenih" naturščika, dragocjeno pridonoseći vrlo sugestivnom dojmu realističnosti. Nesumnjivo, "Mater" je jedan od vrhunaca hrvatske kinematografije zadnjih godina.